Dok sa sjetom promišljamo na okićene, Božićnim ugođajem naše crkve, i ulazimo u „vrijeme kroz godinu“, pripremajući se za korizmene dane koji će za mjesec  dana  doći, ne možemo,  a da sa radošću ne ustvrdimo, kako je lijepo biti  Prijatelj Malog Isusa...      

Blagovijest nam donosi Veliku devetnicu Malom Isusu, kad pjevamo i molimo se  kao u Božićno vrijeme …, i tako cijelu godinu, svakog 25. u mjesecu, imamo Mali Božić, u društvu Malog Isusa, razgaljeni Njegovom ljubavlju, djetinjasti sretni…

Osvrnuli smo se na apostolat, u Božićno vrijeme i na Svijećnicu uslikali za oproštaj  jelku i male ovčice, naš uradak u adventsko vrijeme.

Također, osvrnusmo se na naš posjet umirovljeničkom domu na Sveticama. Već osvjedočena radost u susretima sa onima, koji su ostavili svoje domove, i obitelji i odlučili se iz raznoraznih razloga živjeti ovdje, gdje im se može pružiti pomoć koje su potrebni. Visoka je to cijena, jer se svima uvlači u dušu neka neobjašnjiva pustoš i žudnja za toplom riječi…

Sad imaju vremena za najomiljeniju igru „Čovječe ne ljuti se“… Neobjašnjiva je gotovo svagdje ista priča; gdje ih je po dvoje u sobi koju dijele, ne funkcionira međuljudski odnos i velika im je potreba to ispričati…

Tako i naša slijepa Milka dijeli tu sudbinu…,naime, dom je poskupio, brat više ne može nadoknađivati razliku i morala je u dvokrevetnu sobu…više ne može slušati Radio Mariju, jer njenu “cimericu“ to smeta, pa makar bilo i najtiše.

Ono što je slijedilo, naprosto nas je fasciniralo! Naime, naša Milka nas je pozvala na kavu iz aparata. Molila je da i mi učestvujemo u pripremi.  Ona nas je upućivala što je i kako najbolje pritiskati tipke da kava ispadne najbolja. Kad se nismo baš najbolje snašle, krenula je ona u akciju i sve učinila besprijekorno, slijepa…Zatim je zamolila prijateljice u dnevnoj sobi da nam osiguraju mjesta za kratki odmor uz kavu, kojom nas je počastila! Ostale smo zatečene njenom samostalnošću i životnom radošću. Ispratila nas je hodnikom i tamo strpljivo čekala dok nismo završile ostale posjete, i tada se oprostila domaćinski sa nama… Iako je ta posjeta bila u Božićno vrijeme, usjekla nam se u srce i često se mislima vraćamo tamo u uvijek novu ispričanu, ali potresnu životnu priču…

A fotografije dovoljno govore o svemu…

Napisala i fotografirala, Marija Lukač, PMI Maksimir