KAD TE BOG POZOVE PREPUSTI SE  

8. kolovoza: Petak Osamnaestog tjedna kroz godinu: sv. Dominik

Čitanja: Nah 2,1.3.3,1-3.6-7; Ps: Pnz 32,35cd-36ab.39abc.41; Mt 16,24-28.

Sjaj i bijeda, usponi i padovi nisu samo sastavni dio života s modnih pista i estrade, nego mogu biti dio i običnog ljudskog života. Ljudska je povijest ispisana takvim životnim uzorcima, pa povijest Crkve. To je na poseban način bilo uočljivo u vrijeme kada je živio sv. Dominik, svetac čiji se spomendan danas slavi u Crkvi. Razdoblje njegova života i rada pada u vrijeme kada je Crkva bila na vrhuncu svoje moći, s jedne strane urešena izvanjskim sjajem i bogatstvom, a u isto vrijeme prožeta dubokom duhovnom krizom i upitnim moralnim ponašanjem pojedinih njezinih službenika.  Oni koji su bili pozvani da propovijedaju Evanđelje nisu imali vremena za poslanje i naviještanje Radosne vijesti, jer su mislili kako su prinuđeni brojiti novac, osvajati zemlje i graditi kuće. To je vrijeme kada su „kaleži bili zlatni a službenici drveni“, kako bi rekli svećenici koje smo ne tako davno gledali kao uzore u svojoj svećeničkoj formaciji.

U isto se vrijeme javljaju u Crkvi neki novi pokreti predvođeni pojedincima i skupinama koji su željeli živjeti Evanđelje bez ikakva kompromisa, pa su svojim životom i radom željeli stvarati nekakvu novu atmosferu kršćanskog života. Naravno, kao i u svim drugim oblicima traženja i osmišljavanja kršćanskog života mnogi su počeli skretati s pravoga puta i išli na stramputice stvarajući sektaške oblike života izvan Crkve a često i protiv Crkve. Oni su umjesto bistre vode nudili ljudima neku svoju vlastitu nauku zavodeći ih i odvodeći od crkvenog zajedništva. Mnogi su bili oduševljeni ovim novim pokušajima kršćanskog života, pa su iako možda u dobroj nakani ali većinom iz neznanja i nepoznavanja kršćanske vjere polazili za njima i udaljavali se od Crkve.

No u isto se vrijeme pojavljuju i sveti ljudi, kao što su bili sv. Franjo Asiški i sv. Dominik, koji zaneseni Kristom i opijeni milošću koju im je iskazao Gospodin počinju na izvorni evanđeoski način životom svjedočiti ljubav koju im je iskazao Gospodin. Njega žele slijediti, njemu služiti i biti mu glasnici na svim stranama svijeta i svakom čovjeku. Naravno da ih je Crkva prepoznala i prihvatila, jer je usprkos svemu u njoj bila stalno prisutna svijest o potrebi obraćenja njezinih članova i misijskog djelovanja u svijetu, jer to je nalog koji je primila od uskrslog Gospodina.

Čovjeku siromahu u materijalnom smislu lako se odreći onoga što nije ni imao, pa kad u zajednici što god primi za njega je u zemaljskim okvirima dobita. A ovi sveci, ljubitelji siromaštva, nisu došli iz neimaštine, nego su sve materijalno držali ništavnim za vrijednost svoga života pred Bogom, te su radikalno slijedili Isusa koji nije imao gdje ni glavu nasloniti.

Sveti je Dominik bio imućan. Završivši izobrazbu postao je dobrostojeći kanonik katedralnog kaptola u Osmi u pokrajini Burgos. Rođen je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma. Odlikovao se vrlinama koje će uskoro označiti cijeli njegov život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Jedno mu je putovanje kroz južnu Francusku otvorilo oči, te je uočio još veću nevolju koja ga je zgrabila za srce da se odlučio izaći iz tišine svoga konteplativnog života na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Za siromahe je u vrijeme gladi osnovao neku vrstu svratišta. Kad mu je ponestalo novca prodao je svoje dragocjene kodekse za uzdržavanje ovih ustanova. Taj je čin ovako opravdao: „Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?“

Ni sv. Dominik kao ni sv. Franjo nisu sakralizirali siromaštvo kao takvo. Nisu nikada ni pomislili da su siromasi sretni, jer su imali priliku susresti se s pravim siromaštvom, kako onim materijalnim tako i duhovnim. Sveti je Dominik, prihvaćajući oblik života po evanđeoskim savjetima, nastojao postići blaženstvo i drugima pomoći da to ostvare. U tom je shvaćao i Isusov govor da je blažen onaj tko se u sebi nalazi i kad ne posjeduje ništa. Taj može biti sretan bez obzira na sve promjene u svijetu. On je uvijek sretan i smiren, pa i kad nema ništa, i kad je siromašan. On se u sebi ima.

I sluga Božji Josip Stadler otkriva nam se kao čovjek koji je siromašan stupio pred Boga i ponudio mu se da mu služi onim darovima koje mu je Bog darovao. Bio je ispunjen gorućom ljubavlju prema siromasima, jer je znao da siromasi imaju mnogo zajedničkog sa samim Bogom. Ako treba biti rasipan, onda radije biti rasipan prema siromašnima, nego prema oholim predstavnicima koji se izdižu i s visoka gledaju na sve oko sebe.

Amen!