GOVOR provincijske glavarice, s.M.Marije Banić,

na sprovodu s.M.Veronike Majić

Sestra Veronika Zora Majić rođena je 9. ožujka 1948. u Drinovcima u Bosni i Hercegovini od oca Ivana i majke Anđe rođ. Vrdoljak. U obitelji ih je bilo desetero djece. Bilo je četvero anđela, a od ostalih šestero djece dva su brata bila svećenika i dvije sestre redovnice, naša s. M. Veronika i s. M. Kleofina milosrdnica. Jedan brat i jedna sestra su zasnovali obitelj.

U Družbu Sestara Služavki Maloga Isusa ušla je u Zagrebu, 5. veljače 1965. Nedugo nakon ulaska u Družbu poslana je u kapucinski samostan u Varaždinu i tamo ostaje godinu dana. Nakon toga vraća se u Zagreb u kandidaturu. U novicijat je ušla na Kraljevcu u Zagrebu, 15. kolovoza 1967. gdje će godinu dana kasnije, 15. kolovoza 1968., položiti svoje Prve redovničke zavjete  a doživotne u Novoj Vesi u Zagrebu, 15. kolovoza 1974.

Nakon polaganja prvih zavjeta, 5.rujna 1968. odlazi u Titograd u bolnicu, gdje najprije radi kao kuharica a potom kao medicinska sestra u jedinici intenzivnog liječenja.  U Titogradu ostaje do 15. srpnja 1991.

15. srpnja 1991. dolazi u Dubrovnik, te  kao medicinska sestra, radi u staračkom domu sve do 11. studenog 1996. kada odlazi u Brela gdje će do 18. rujna 2005. raditi u dječjem vrtiću

Od 18.rujna 2005. do 2014. odgovorna je sestra u našem samostanu u Dobroti u Boki Kotorskoj. Tu je bila svima sve. I danas je se  mnogi  sjećaju s radošću i zahvalnošću te im je veoma žao da ne mogu doći da je isprate na posljednji počinak do  uskrsnuća.

Od 2014. do 1.listopad 2019. boravi i radi u našoj zajednici u Cisti Velikoj.

1.listopada 2019. dolazi u Samostan Srca Isusova i Marijina  u Košutama.

U Košutama je dogorjela tiho, nečujno, kao svijeća na oltaru, svijetleći žarom svoje ljubavi za Boga i čovjeka, do prijelaza u vječnost 21. rujna 2025., nešto malo prije podne.

Kroz svoj život s. Veronika je radila razne poslove: kuharice, medicinske sestre, njegovateljice,  sakristanke,  predstojnice, ali za nju su svi poslovi bili isti i radila ih je s istom ljubavlju. Ona je bila svjesna tko je i kome pripada, pa posao nije bio važan nego Onaj za koga je radila. Uvijek joj je bila bitna slava Božja i spas duša, pa sve poteškoće i žrtve za nju nisu predstavljale problem nego prigodu da doprinese nešto za spas duša i time razveseli svog Zaručnika. Zajednica joj bila obitelj u pravom smislu riječi, pa gdje je vidjela da treba nešto napraviti nije čekala da to netko napravi nego se je požurila da to ona napravi prije svih.

Kako je bila neumorna radnica, isto tako je bila neumorna moliteljica. Znala je da bez Boga ne možemo ništa i da će nam  za sve što Ga molimo udijeliti. Kako su njene potrebe, i potrebe onih koji su joj se obraćali i potrebe svete Crkve bile velike, tako je i njena želja bila velika da svima pomogne i svima sve isprosi. Zato joj nije bilo teško odreći se sna i požuriti u kapelicu.

Njena posebna briga i ljubav bili su siromasi i potrebni svake vrste, bilo duhovne ili materijalne. Obilazila je bolesnike, pomagala siromahe, bila duhovna majka mnogima, savjetujući ih, moleći i žrtvujući se za njih.

Iako je bila bolesna, rijetko kada bi se potužila.  Zadnje vrijeme od kako je ušla u bolnicu i izišla iz nje, kao i obično, s njenog lica nije silazio smiješak, nije se čuo jauk, nije se čula tužba, nije se čuo prigovor, iako je mnogo trpjela. Poput svoga ljubljenog Zaručnika trpjela je u tišini. U čistoći svoje duše prinosila je žrtvu svoga života tiho, i isto tako tiho otišla s ovoga svijeta u susret svome Zaručniku, koji joj je pripremio nagradu za sve dobro što je za života učinila.

Hvala Bogu  koji nam ju je dao! Hvala i s. Veroniki za uzoran redovnički život i za sve što je doprinijela za našu Družbu, za izgradnju Crkve i posvećenje braće ljudi.

U ime naše Družbe  sestara Služavki Maloga Isusa izražavam iskrenu sućut i kršćansku blizinu njenoj sestri s. M. Kleofini, užoj i široj rodbini i svima koji su je voljeli i poštivali.

Zahvaljujem vrhovnoj savjetnici s. Anemarie Radan, ovdje prisutnoj u ime vrhovne uprave Družbe. Svim prisutnim sestrama, rodbini i prijateljima.  Posebno hvala sestrama iz samostana Srca Isusova i Marijina za svu brigu, pomoć, pažnju i ljubav koju su iskazali  s. M. Veroniki u njenoj bolesti.

Zahvaljujem prisutnim svećenicima, posebno župniku župe Srca Isusova u Košutama don Anti Gabrilu, na predvođenju svete Mise i na vođenju sprovodnih obreda i don Petru Dukiću kućnom kapelanu u Košutama na duhovnoj skrbi.

Našoj dragoj s. M. Veroniki, želim da u Kraljevstvu Nebeskom dijeli radost sviju svetih i neka nas zagovara  pred Licem Božjim. Počivala u miru Božjem!