Rođena je 27. travnja 1882. godine u Postojni, Slovenija, od oca Lovre i majke Marije rođ. Rebac. Primljena je u Družbu 21. travnja 1898., započela kandidaturu 9. rujna 1898., pripuštena u novicijat 6. siječnja 1899. Položila je privremene redovničke zavjete 1. studenog 1899., a doživotne 25. ožujka 1907. godine.

Jedna sestra je napisala sijećanje na s. Vjekoslavu pod naslovom: „Zatvorila se knjiga uspomena“. „Često nam je i rado govorila, kako je mnogo toga  proživjela, a posebno što se odnosi na početak i razvitak Družbe. Pratila je veliki dio života oca Utemeljitelja, njegovo rastajanje i polazak u vječnost. Ti su joj dani duboko usječeni. Posebno joj je u sjećanju ostala oporuka oca Utemeljitelja kad joj je rekao: „Vjekoslava, čuvaj Družbu! To reci i drugim sestrama“. A kad je ona zaplakala, jer je znala što te riječi znače, rekao joj je skupivši opet snagu jer je već bio pri kraju: „Ne boj se!

Često se je puta, pod raznim udarcima života, sjetila Očeve opruke i to joj je davalo snagu. Često bi opetovala:  „Vjekoslava, ne boj se“! Tada bi dobila snagu i izdržala. Njezin se je život gasio, a mi smo bile svjesne da se zatvara jedna knjiga uspomena, jedna knjiga života, odakle smo crpile znanje o našoj Družbi. Volila je da joj dođemo i mi smo volile dolaziti. Tako smo jedne večeri došle k njoj, uglavnom mlađe sestre. Ona nas je sve pogledala, a bilo nas je dosta. Osjećala je da joj se približava svršetak, oči joj se orosiše suzama, jer se sjetila  Očeve oporuke. Rekla je: „Eto, mi starije odlazimo, vi ostajete. Na vama mlađima ostaje Družba. Čuvajte svoje zvanje. Kako je lijepo ustrajati. Ustrajte, ustrajte, kakve god bile“. Nije dalje govorila. Shvatile smo odgvornost i težinu riječi koje smo čule...“

S. Vjekoslava bila je jedna od prvih naših sestara temelj Družbe. Mnogo je volila Utemeljitelja i Družbu, te se za žrtvovala. Znala je govoriti: „Naša je Družba pretrpjela mnogo, ali su je spasile  žrtve sestara“.

Umrla je 1. listopada 1967. godine u Zagrebu, pokopana je na Mirogoju.