Rođena je 22. studenog 1896. godine u Bihaću, od oca Antona i majke Marije rođ. Vuković. U Družbu je primljena 6. siječnja 1913., pripuštena u novicijat 6. siječnja 1915. Položila je privremene redovničke zavjete 6. siječnja 1917., a doživotne 6. siječnja 1923. godine.

Dovedena je u Nadbiskupsko sirotište sa starijom sestrom i mlađim bratom. Kao gojenica isticala se bistrinom uma, mirnom naravi i sređenom odlučnošću. Kad je navršila propisanu dob zaželila je da stupi u našu Družbu.  Redovničko oblačenje i prvo zavjetovanje obavio je sam blagopokojni Utemeljitelj. Kao mlada sestra za vrijeme Prvog svjetskog rata bila je dodjeljena njegovanju bolesnika u bolnici u Vinkovcima i Bršadinu, gdje se je zarazila tifusom i jedva je ostala živa. A kad su se otvarale filijale po Crnoj Gori, makar nije svršila maturu, bila je namještena kao učiteljica u Baru i Ulcinju. Njena inteligencija, marljivost i pouzdanje u Boga nadomjestili su potrebno znanje, tako da nadzornici nisu ni primjetili da ona nije učiteljica. Poslije rata je nastavila i završila školu, te je djelovala kao učiteljica u Sarajevu, „Betlehemu“ i na „Dolorozi“ u Čardaku, dok nije pozvana za prefektu u Vinkovce konvikticama, gdje se odlikovala kao vrsna odgojiteljica. Nažalost, morala je prije nego se mislilo prekinuti tu dužnost, jer je teško obolila na grlu. Dugo je bila bez glasa. No, to nije smetalo da je na glavnoj skupštini izaberu za generalnu savjetnicu i tajnicu. U to se vrijeme podizao zavod „Egipat“, pa je u toj ulozi uspješno obavljala poslove kod vlasti, na zadovoljstvo svima. Bila je desna ruka vrhovnim glavaricama: majci Kresenciji i majci Maneti.

Godine 1946. bi izabrana jednoglasno za vrhovnu glavaricu Družbe, koju dužnost vrši 12 godina, a onda za generalnu vikaricu, pa savjetnicu. U teškim poslijeratnim godinama, kao generalna glavarica na čelu Družbe, koja se u svojim vidljivim temeljima ruši, ona kliče, okupljajući sestre oko sebe: „Sestre drage, gore srca! Kličimo s Jobom: „Iako me Bog ubije, ufat ću se u njega! Što je nevolja veća, naša vjera mora biti jača.“ Kroz dulje razdoblje njezine teške dužnosti neprestano su stizale vijesti, koje se teško slušaju, a još teže proživljavaju: Evo sada  ova zajednica mora napustiti svoj krov, a onoj su oduzeta sredstva za život. I dok još jednima nije ni pomogla, evo iste ili još veće nevolje.

Vrhunac nevolja bila je godina 1949. kad su sestre u lipnju morale napustiti cijeli teritorij Bosne, pa i sam „Betlehem“-Sarajevo, gdje se Družba rodila i razvila. Kako je bilo gledati žive stupove, naše stare i iznemogle sestre, bez krova, i prepustiti ih rodbini, koja je možda samo čula da ima neku tetku u samostanu. Težak joj je bio križ koji je pritiskao njena ramena, ali je nije skršio. Brinula se, snalazila se dozivljujući jedne natrag u zajednicu, a drugima je slala pomoć, bodrila ih da se predadu u ruke Božje i nadaju skorom povratku u samostan..[1]

Štovala je oca  Utemeljitelja, ljubila je Družbu i za nju se žrtvovala.

Kako je herojski živjela, tako je herojski i umrla 4. studenog 1965. godine u Zagrebu, Novoj Vesi. Pokopana je na Mirogoju ispraćena od velikog broja redovnica svih Družbi, a posebo sestara naše Družbe.

[1] Usp.  Miris ljubica + naše sestre (životopisi) , strojopis, s. Flavija Tomšić.