Dan duhovne obnove u Družbi, 25. svibnja 2020.
KRJEPOST SIROMAŠTVA U ŽIVOTU SLUŽAVKE MALOGA ISUSA
Danas imamo mogućnost podsjetiti se na ljepotu i vrijednost krjeposti siromaštva. Pogledajmo najprije ove dvije stvarnosti, tj. siromaštvo i bogatstvo. Ne možemo na te dvije stvarnosti gledati samo s ekonomskog stajališta ili s obzirom na posjedovanje materijalnih stvari. Znamo naime da je uz bogatstvo uvijek povezano i pitanje moći. Tko ima bogatstvo on ima moć, ugled, prestiž i privilegij. Odreći se bogatstva i obećati život u siromaštvu znači odreći se moći, ugleda, prestiža i privilegija, te se solidarizirati s rubnima. Takav život podrazumijeva zauzimanje stava malenosti, jednostavnosti i poniznosti. Mnogim siromasima je nametnuto zauzimanje posljednjeg mjesta, nametnuto im je da budu svima podložni i poslušni, a mi to izabiremo svjesno i slobodno poradi Krista. Naše je opredjeljenje u suprotnosti s isticanjem, s trijumfalizmom, pokazivanjem moći ili ugleda, a upravo je to ono što nam svijet savjetuje. O tome nam progovara i papa Franjo u svojoj katehezi od 5. veljače 2020. kada govori o siromasima duhom kao onima koji se u dubini svoga bića osjećaju siromasi, te dodaje: „Koliko nam je puta rečeno suprotno! Moraš biti nešto u životu, moraš biti netko… Moraš postati poznat… Iz toga se rađaju usamljenost i nesretnost: ako moram biti 'netko', natječem se s drugima i živim u opsesivnoj brizi za svoj ego. Ako ne prihvatim da sam siromašan, mrsko mi je sve što me podsjeća na moju krhkost. Jer me ta krhkost sprječava da postanem važna osoba, bogat ne samo novcem, već i slavom, bogat u svakom pogledu.“ Nad ovim Papinim riječima ne možemo ne zastati i upitati se: Jesam li u dubini svoga bića prihvatila siromaštvo? Moram li, po svaku cijenu, biti „netko“ i „nešto“? Znamo naime da pitanje siromaštva nije samo pitanje toga koliko stvari posjedujem ja ili moja zajednica, već kakav unutarnji stav imamo ja i moja zajednica. Ne radi se tu samo o tome pomažemo li i koliko siromahe, već koliko li se i solidariziramo i poistovjećujemo s rubnima. Pogledajmo na trenutak u svoju nutrinu i vidimo o čemu govore naši životi i životni stavovi? Je li naš život usklađen sa životnim opredjeljenjem? Jesmo li i koliko svojim životnim stavovima na strani siromašnih, rubnih i ostavljenih? Istina, naši projekti često ovise o pomoći moćnika ovoga svijeta. No, moramo paziti da surađujući s njima, ne prihvatimo njihovu logiku moći, vlasti, bogatstva, uspješnosti, nadmoći i učinkovitosti.
Naš „Tumač Ustanova i običaji“ posvećuje veliku pozornost krjeposti siromaštva. Tu se najprije definira krjepost siromaštva kao „evanđeoska krjepost koja nam sklanja srce, da se oslobodimo od neuredne sklonosti k vremenitim dobrima, i čini da se vremenitim dobrima tako služimo, te nam njihova poraba ne naudi duši.“ Krjepost siromaštva je bitna za redovničko življenje, jer nam otvara vidike i omogućuje drukčiji pogled. Ona nas oslobađa od neuredne navezanosti na materijalno. S njome počinjemo primjećivati da nas je Bog već obdario s mnogo toga, ponajprije životom, zatim prostorom, zrakom, suncem, hranom, talentima i dragim osobama. Kad nam se otvore ti vidici, tada nas u nutrini zahvate sreća i zadovoljstvo; primjećujemo da mi u Bogu imamo sve, te da bez Boga nemamo ni ono što mislimo da imamo. Nakon ovakvog iskustva mi se ne mučimo s onim što nemamo, već smo sretni zbog onoga što imamo i što jesmo. Krjepost siromaštva djeluje oslobađajuće jer nas Bog po njoj oslobađa od pohlepe, škrtosti, lakomosti, samodokazivanja, želje za gospodarenjem i uživanjem. Možemo s pravom reći da je življenje krjeposti siromaštva izazov današnjem vremenu. Pitanje je samo koliko je izazovno i rječito naše življenje. Kakav mi dojam ostavljamo pred ljudima? Mogu li ljudi po nama prepoznati ljepotu i vrijednost krjeposti siromaštva?
Krjepost siromaštva možemo živjeti samo ako smo u Bogu pronašli svoje bogatstvo. Kad osoba prepozna da je u Bogu njezino istinsko bogatstvo, onda može biti slobodna od navezanosti na stvari, oslonce i prestiž. Ako Bog nije prva i najviša vrijednost, brzo se počne tražiti nešto drugo, počnemo se oslanjati na tuđa mišljenja, prosudbe i zapažanja. Tad se počnemo oblikovati po ljudskim, a ne po Božjim mjerilima. To su situacije u kojima počnemo „kliziti“ sve niže i niže, pa se upustimo u razne kompromise, a onda naša prvotna vrijednost postane vlastiti uspjeh, prestiž, slava i osobni interes. Može se dogoditi da izvana ostane sve nepromijenjeno, osoba je i dalje Bogu posvećena po svetim zavjetima, ali je zbog zanemarivanja krjeposti siromaštva nevjerodostojna. Naš Tumač Ustanova nabraja situacije u kojima bi sestra povrijedila krjepost siromaštva, pa veli da bi to bilo onda kada bi sestra žalila za stvarima koje je u svijetu ostavila ili koje je mogla imati da je ostala u svijetu. Pisac Tumača Ustanova mons. Tomo Igrc čak preporuča da se ne priča puno o onome što se u svijetu ostavilo, jer bi se time određena sestra isticala iznad druge. U Tumaču Ustanova se također kaže da bi povrijedila krjepost siromaštva ona sestra koja bi se služila suvišnim ili odveć dragocjenim stvarima, te koja bi imala neurednu sklonost i nagnuće prema određenom predmetu. O tome govore i naše Konstitucije u čl. 79. kada preporučuju da srcem ne prianjamo ni uz ono što nam je dopušteno i dano na uporabu. Tumač Ustanova također navodi kako sačuvati krjepost siromaštva. Tu se navodi ono što imamo zapisano i u današnjim Konstitucijama u čl. 78. koji kaže: „Naše kuće i boravišta neka budu u skladu s evanđeoskim siromaštvom…“ Tumač Ustanova se nadalje dotiče pitanja redovničkih haljina za koje kaže da trebaju biti za sve sestre od jednako dobrog materijala i jednakog kroja, te nadodaje „neka ne budu tijesne“. Igrc tako brižno i detaljno opisuje redovničku obuću, kišobran i sve drugo čime se sestre služe.
Zavirimo malo u svoju nutrinu i pogledajmo na što se ja u životu oslanjam? Kako se nosimo s uspjesima i neuspjesima, s prestižem, slavom i interesima? Jesam li ravnodušna prema stvarima koje sam u svijetu ostavila i koje sam mogla imati da sam ostala u svijetu? Kako vidim naše kuće, sobe, redovničke haljine i obuću? Postoji li nešto što ne bi bilo u skladu s krjepošću siromaštva?Govoreći nadalje o krjeposti siromaštva, zapažamo da takva osoba ima specifičan stav, kako prema Bogu, tako i prema sebi i bližnjima. Upravo onako kako veli Riječ Božja: „Ponizno moleći govori siromah, a grubo odgovara bogataš.“ (Izr 18,23) Siromašna duša je pred Bogom ponizna, pažljiva, prepuštena i puna povjerenja; prema bližnjima je blaga, uslužna, poučljiva, pažljiva i zahvalna, a prema samoj sebi i u samoj sebi je slobodna i radosna. Zastanimo nakratko i pogledajmo kakve smo prema Bogu, jedna prema drugoj, prema bilo kojem čovjeku i prema samoj sebi.
Zavirimo nakratko u spise pojedinih svetaca. Sv. Alfonz Liguori kaže da ima redovnika koji „žele biti siromašni, ali ne žele da im išta manjka“. On se poziva i na spise sv. Franje Saleškog te veli da takvi „žele čast siromaštva, ali ne žele neudobnosti siromaštva“. Sveti je Franjo Saleški savjetovao: „Ne žali se, dakle, draga Filotea, na svoje siromaštvo; čovjek se žali samo na ono što mu nije po volji; ako ti siromaštvo nije po volji, tada više nisi siromašna duhom, već bogata vezanošću.“ On nadalje piše: „Ne žali ako ne uživaš onoliku potporu koliku bi trebala; u tome i jest izvrsnost siromaštva. Vrlo je častohlepno htjeti biti siromašan, a ne htjeti neugodnosti koje siromaštvo prate; to zapravo znači u isti mah htjeti časti siromaštva i lagodnost bogatstva.“ Mogli bismo nabrajati još puno toga, no zaustavimo se ovdje i razmislimo o nama i našem življenju krjeposti siromaštva.
s. M. Ljilja Marinčić