Izazov osmijeha svetoga pape
Pogled uskoro svetoga Ivana Pavla II. ovjekovječen u prepoznatljivoj srebrenkastoj bjelini. Kiparske ruke dotjeruju umjetnički izgled dobroga poljskoga pape. Prašina, buka, alati i strojevi. Jedino stajanjem na željeznoj skeli moguće je dohvatiti pastirski plašt, štap s križem i lice Karola Wojtyle. Kip je visok 2,92 metra, težak 300 kilograma, a posljednjega dana travnja bit će postavljen ispred sarajevske katedrale Presvetoga Srca Isusova.
Prvoga sunčanoga dana kada je kip u nastajanju iznesen u dvorište ljevaonice zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, dok su frcale iskre aparata za varenje, upoznali smo i silnu simboliku između kipara Hrvoja Urumovića i njegova djela.
U gradu u kojem je i rođen 5. kolovoza 1976., odrastajući kraj Miljacke, dječak s Vilsonova šetališta zasigurno nije mogao slutiti ni ratno progonstvo ni povratak u rodni kraj putem umjetnosti. Prije pet godina, nakon objave natječaja Vrhbosanske nadbiskupije i Hrvatskoga kulturnoga društva »Napredak« za sarajevski spomenik Ivanu Pavlu II., prihvatio se golemoga posla.
»Kad je izišao natječaj u novinama, bilo je hoću-neću, međutim, nakon što je rođena ideja kako napraviti kip, sve je klizilo samo od sebe. Također, naknadno sam doznao, referirajući se na fotografiju agencije France Press prema kojoj sam napravio kip, kako je ona nastala upravo prigodom misnoga slavlja Ivana Pavla II. na Koševu 13. travnja 1997.«, prisjeća se kipar Urumović spleta okolnosti koji se posložio točno onako kako je i trebao. Realizacija idejnoga rješenja kipa traje od rujna prošle godine.
Kamen postao silumin
»Radio sam mnogo na sakralnoj plastici, sakralnoj arhitekturi, ali kao restaurator. Kao autor kipova nisam se bavio sakralnom temom. Natječaj je dao impuls kojem se ne može othrvati. On obuzima, i zato je rezultat tako dobar. Na prvu me primilo i odmah sam znao kako kip treba izgledati. Bilo je posebno nadahnuće raditi papu Ivana Pavla II. i u svakom segmentu sam zadovoljan. Došao sam s idejom arhitektu Zvonimiru Krznariću, koji je također prionuo na posao. Bili smo presretni obojica, vjerovali smo u dobar rezultat«, rekao je akademski kipar, pojašnjavajući kako se u pet godina promijenilo mnoštvo životnih i poslovnih prilika. U međuvremenu je kip, isprva zamišljen u kamenu, napravljen u siluminu, leguri silicija, aluminija i bakra, otpornoj na koroziju. Time se želio zadržati dojam spomenute bjeline, svjetla koje je isijavao poljski hodočasnik.
Postament kipa napravljen je od lokalnoga kamena hreše kojim je građeno i stubište sarajevske prvostolnice. Financijska situacija, kako to uglavnom biva, usporavala je dovršetak projekta budući da je vrijednost izrade spomenika i uređenja prostora oko katedrale procijenjena na dva milijuna kuna. Organizirane su i donatorske večeri u Zagrebu i Sarajevu. Jedna od kiparevih želja bilo je postavljanje kipa na dan kanonizacije 27. travnja, no kako vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić nazoči u Vatikanu proglašenju Ivana Pavla II. svetim, sarajevska svečanost bit će tri dana kasnije.
Nesuđeni serviser televizora
»Postaviti tako velik kip u svom gradu, to je sjajno. Pogotovo što će ubuduće rodbina, prijatelji i moja malenkost svakodnevno moći razgledati kip Ivana Pavla II. Jer Sarajevo, kako je koncipirano, nema mnogo takvih trgova u staroj jezgri. A ispred katedrale ljudi su se stalno sastajali, na stubištu je uvijek bila mladost«, svjedoči rođeni Sarajlija Urumović.
Čitajući »Strip Art« i »Stripoteku«, maštao je o likovnoj karijeri još osamdesetih godina. Majka Marija željela je da joj sin postane serviser televizora kako bi imao siguran kruh nakon elektrotehničke škole, koju je Hrvoje i upisao. Predomišljanje je došlo s danima velikosrpske agresije na Sarajevo. Život je krenuo drugim stazama, samim tim i obrazovanje. Nakon završene Likovne akademije u Zagrebu završio je i poslijediplomski studij u Ljubljani, u klasi Dušana Tršara.
»Oduvijek sam volio crtati. Otac Draško i njegova grana obitelji bila je sklona likovnom izražavanju, iako nitko nije bio umjetnik toga tipa. Prvi i najsnažniji utjecaj događao se osamdesetih godina dok sam čitao stripove, gledao filmove, nešto što me povuklo u tom smjeru. Ni sam ne znam kako se dogodilo kiparstvo«, iskren je ljubitelj stripova i nesuđeni serviser televizora. Stan obitelji Urumović, nedaleko od Vrbanje mosta, srušen je kao i čitava zgrada, tako da prigodom posjeta Sarajevu Hrvoje boravi u neboderskom stanu obitelji tetka Stjepana Borojevića na Grbavici, s pogledom na stadion nogometnoga kluba »Željezničara«.
»Sjećanje na predratno Sarajevo je fantastično, na djetinjstvo provedeno u kvartu (Vilsonovo šetalište, Istarci i Paviljonci), mjesta gdje su se generacije poznavale, gdje su svi imali svoje navike. Bilo je tada relativno malo prometa. Svi smo se znali. Ne znam postoji li danas aktivnija mrežna stranica na kojoj se javljaju ljudi svih narodnosti i vjeroispovijesti iz toga kvarta«, napominje kipar Urumović, žaleći što danas nije otvoren Zemaljski muzej u rodnom naselju, koji je također imao golem utjecaj na odabir kiparskoga zvanja. Dječak s Vrbanje mosta već dugo živi u Zagrebu, a radi u ateljeu u Preradovićevoj ulici. Istodobno je i devetu godinu viši asistent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, na kolegiju kiparstva.
Papin osmijeh
Smiraj pronalazi u obiteljskom okruženju supruge Senke i sina Gabrijela, koji su istinska potpora i tijekom dugotrajne izrade posljednjega Hrvojeva djela.
»Ne postoji osoba koja nikada nije izustila ime Ivana Pavla II. i da ne zna za toga papu. To je papa čiji sam pontifikat pratio većinu života. Imao je izvanserijsku osobnost, ostavio je toliko snažan dojam da se, kad se radi nešto o njemu, čovjek mora prihvatiti posla, dakako, koliko je u njegovoj domeni«, tumači Urumović, potvrđujući trajnu aktualnost i dojmljivost bijeloga pjesnika iz Krakowa. Kipar je, osim knjiga i biografije, dugo proučavao i – Papin osmijeh. »Fotografi su posebno željeli 'uloviti' Ivana Pavla II. dok se smije. Posve razumljivo, jer nije imao 'nabačeni' smiješak. Imao je blagost lica sam po sebi, smijao se kao dijete. Primjerice, na glasovitoj fotografiji sa sombrerom na glavi vidi se kako se Papa smije cijelim svojim bićem. Nema tu nikakve patvorine. Također, sve poruke koje je izgovarao bile su istinske poruke mira«, zaključuje kipar, spreman za završni »glanc«, kao i kamionski transport kipa u glavni grad Bosne i Hercegovine. Papa na suncu smješka se kiparu, pomagačima i prolaznicima, drukčiji od svih ostalih kipova, spomenika i ostalih monumenata. Raduju kipara Urumovića i dvije velike ovogodišnje izložbe u Rijeci i Puli, ali sarajevska svečanost s kiparovim djelom ostat će za vječnost.
Papine ruke čvrsto obavijene oko štapa nose prihvaćeni križ, u trajnoj molitvi s napaćenim narodom. Sedamnaest travanja nakon onoga sarajevskoga vikenda i dalje živi uspomena u svima koji imaju dobro pamćenje. No uspomena sada ima i svoje umjetničko izdanje, načinjeno kako bi spajalo različitosti podijeljene zemlje, baš kao što je i Ivan Pavao II. onomad molio za pravedni mir u BiH, vapeći za Sarajevom koje će, iako znak patnja čitave Europe, istodobno biti i uzor suživota. Olimpijski grad dobiva spomenik još jednom pobjedniku. Pobjedniku u bijelom. (glas koncila)