"Krvlju si nas svojom otkupio za Boga"

U crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, 28. ožujka 2026. održana je korizmena duhovna obnova za redovnice koju je predvodio povjerenik za posvećeni život pri Splitsko-makarskoj nadbiskupiji fra Kristian Stipanović. Duhovnoj obnovi prisustvovale su sestre iz naših zajednica iz Vrgorca, Solina, Košuta, Kaštel Kambelovca, Krila Jesenice, Sutivana i Splita. Susret je započeo molitvom I. večernje Nedjelje Muke Gospodnje a koju su pjevanjem predvodile Sestre Milosrdnice. Nakon kratkog čitanja fra Kristian nam je imao nagovor. Podsjetio nas je da smo kroz cijeli prošli tjedan slušali tekstove iz Evanđelja kroz koje se vidi kako Židovi nastoje uhvatiti i kamenovati Isusa i to zbog hule, jer „se on čovjek pravi Sinom Božjim“. Židovski oblik kazne i usmrćivanja bio je kamenovanjem dok su Rimljani osuđenike na smrt razapinjali na križ na javnom mjestu kao opomenu što će se dogoditi svakome tko se usprotivi caru. Židovi prepuštaju Rimljanima da razapnu Krista, jer na taj način žele poslati poruku i Židovima koji dolaze u Jeruzalem na Pashu  i Rimljanima da Krist nije Mesija, „jer da je Krist Mesija, sišao bi s križa“ i „proklet je tko visi na križu“. Poruka je da on nije Božji odabranik, Božji miljenik, Božji Sin jer da jest Bog bi ga izbavio. Na Njemu, raspetome, „nema sjaja ni ljepote“, On je živa rana, On je sav u krvi, a krv je simbol života. I krv pripada Bogu. Tako se spominje kako se krv koristila kod posvete žrtvenika i dara, njom se škropio narod, posvećivao za Boga. Krv je bila u službi otkupljenja i posvećivanja. Tako je i sa Krvlju Krista, njom smo otkupljeni i spašeni. Fra Kristian nam je, potom, kroz nekoliko poveznica prikazao kako je sav Kristov život prikazan u križu i kako mi naš redovnički život možemo sjediniti sa Kristovim životom i Raspećem.
Prvo je naglasio Isusov skroviti život, život kojeg su mogli promatrati samo BDM i sv. Josip. Naizgled beznačajan život trideset godina, ali i u tom životu Isus je živio za nas. U običnosti. U teškoći i oskudnosti svagdašnjice. Isus na križu otkiva snagu skrovitog života i prinosi Ocu i naš skroviti redovnički život. No, znamo li živjeti skroviti život? Moliti, postiti, činiti djela milosrđa u tajnosti, da samo Otac zna? Raspeti vidi sve, zna sve, On sve prenosi Ocu. On vidi naša svagdanja izgaranja za Njega, za Crkvu, za bližnje, za našu zajednicu. Krist na križu nas poziva da Mu sve to prinesemo, darujemo, da On to ponese Ocu, u Očevo Srce. Raspeti posvećuje našu samozataju, neznatnost, skrovita trpljenja, žrtve… On ih je žedan.
Isusov javni život, koji je trajao manje od tri godine, bio je vršenje volje Očeve u želji da se svi ljude obrate i spase. Upravo zbog svog javnog djelovanja Isus je završio na križu. Isus i nas poziva na trajno, požrtvovno vršenje Očeve volje, da svojim životom, svojim zavjetima, slobodni od želje za priznanjem i čašću, svjedočimo Nebo i Vječnost. Raspeti Krist nas poziva da na Njegov križ prinesemo sav svoj rad, riječi, život sa sestrama, služenje bližnjima. Sve to treba biti prikazano, darovano na križ, darovano Kristu, za Oca, za nas, za spasenje, za obraćenje.
Isus na križu trpi. Trpi i naša trpljenja koja želimo izbjeći iako je nama „dana milost: „za Krista“, ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti“ (Fil 1,29). Zato nam je Raspeti poziv da strpljivo, mirno, blago nosimo trpljenja života, prihvaćanje patnje, boli, nerazumijevanja, izrugivanja, svučenost, ogoljenost, poniženost, poruge koje nam diraju duh i dušu, da to sve sjedinimo sa Trpećim na križu, prinesemo za vlastito obraćenje, obraćenje i spasenje naših sestara, bližnjih, onih kojima smo poslane, sveg naroda Božjeg. Kristov križ nas potiče da mu ostanemo vjerne i onda kada imamo razlog za pobunu, protest, borbu za pravdu. Raspeti Krist nas poziva na nešto drugačiji stav prema patnji i trpljenju. On nam zbori: umiri svoju bol u mojoj Krvi. „Budi mi vjerna do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (Otk 2,11)
Isus umire na križu. Predaje duh Ocu. Umirući Krist govori nam da naš život ide Ocu. Od kada je Krist umro, mi znamo da ovo nije kraj nego novi početak i znamo tko je Onaj kome idemo da se "kod Njega nastanimo". Stoga i u smrt trebamo poći radosno, mirno i s nadom. Kroz Kristovu Krv i moja krv kojom sam živjela skroviti život, služila, trpjela, razdavala se, ulijeva se u Očevo srce. Niša nije uzaludno, ništa nije izgubljeno, ništa nije zaboravljeno, sve je našlo svoj smiraj, počinak u Očevu Srcu. Samo treba svoj križ sjediniti sa Kristovim Križem, svoj život sjediniti s Kristom, živjeti s Kristom Očevu volju i s Kristom umirati.
Nakon Večernje, fra Kristian nas je kratko uveo u Pokorničko bogoslužje nakon kojeg je slijedila ispovijed. Referirao se opet na čitanje iz Večernje : „Ta znate da od svog ispraznog načina života, … niste otkupljeni nečim raspadljiv, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“ (1 Pt 1,18). Propitao nas živimo li ispraznim životom. Sve što nije izgrađeno na Kristu, na stijeni, na  Božjoj Riječi i Božjoj volji, isprazno je. Radostan i svet život živi samo onaj tko je poslušan Bogu. Propitao nas živimo li život punine ljubavi. Ljubimo li Boga iznad svega. Ljubimo li braću kao što je Krist nas ljubio. Ne iz koristoljublja, sebičnosti, interesa, časti, nego iz Srca pribijenog na križ iz kojeg teče Krv i Voda.
Nakon kratke tišine i razmišljanja, fra Kristian nas je pozvao da srca naša pjesmom iskažu svoju ljubav, vjernost i odanost Bogu. Tako smo za kraj otpjevali pjesmu Ja Te ljubim, dobi Bože…i  tako pošli ususret Gospodinu i „času koji je došao“.
S.M. Marta Kegalj