Moja priča započinje ovako: ovog ljeta, druga kandidatica i ja, uputile smo se prema Modravama, toj maloj „zabiti“ uz more, gdje se ne usudi svatko kročiti svojim lakiranim nogama  s najnovijim cipelama, u srahu da ne bi možda isprobao nešto novo i izašao iz svog malog svemira,  proširio svoje horizonte. Čovjek  se mora prisjetiti : „Sjeti se čovječe da si iz praha i da ćeš se u prah vratiti.“ 

Modrave su duhovno-rekreacijski kamp za mlade koji se nalazi u blizini Pirovca, odvojen  od buke i jurnjave. Mnogima je nepoznat zbog toga što se baš i ne reklamira. Zašto bi mediji objavili nešto što će svima nahraniti dušu? Ali Bogu hvala što još ima onih koji traže izgubljene ovce i pokazuju im dio na pašnjaku koji je za njih pripremljen i koji će ih obilato nahraniti. Taj mali raj na zemlji vode i održavaju braća Isusovci. Slušajući moju sestru u Kristu, Tajanu kako svjedoči da je svoj poziv dobila baš tamo, zainteresiralo me što je to uopće.

Bez struje, vode, kupaonice, slatkiša, mobitela, kuće, u šatoru, u vreći, s paucima i skakavcima, na pontonu, uz rižu i jabuke, te pranje zubi i suđa u moru, zar je moguće uopće preživjeti, a kamoli susresti živoga Boga? Itekako je moguće! Sama sam se uvjerila. Kad ostaneš bez svega, ne preostaje ti ništa nego da sklopiš ruke na molitvu. A plod molitve je vjera. Plod vjere je ljubav. Ljubav je  cilj života. Tko živi za nešto drugo, uvijek će se prevariti.

Par dana prije odlaska na tu „avanturu“, borila sam se sama sa sobom. Sve me odvlačilo od odlaska. Sve u meni i oko mene se bunilo protiv toga. Znala sam da je to znak da Bog sprema nešto veliko. Došao je taj dan. Krenule smo. Stigavši u Drage, na stanici su nas  dočekale 4 djevojke s kojima nas je Krist odmah povezao silnom ljubavlju. Mali brod pretrpan našim  torbama, prevezao nas je na modravsko tlo- tamo gdje Bog ljetuje. Oduševila sam se vidjevši 60-ak mladića i djevojaka koji su svoje ljetne praznike odlučili provesti moleći i radeći. Nisu željeli provesti vrijeme uništavajući svoju dušu ispraznim noćnim izlascima, izležavanjem na plaži, ispijanjima kave i „čakulama“ tj. ogovaranjima od jutra do sutra.

A sada, kako opisati tih nezaboravnih i najljepših tjedan dana u mom životu? Kako riječima izreći te osjećaje koji preplavljuju čitavo tvoje biće dok  sjediš na kamenu zagrljen s ostatkom „ekipe“ oko oltara načinjenog od tih istih kamenja, gledaš u more i slaviš svetu misu okružen maslinama? Kako na običnom papiru opisati srce koje gori i kuca brzo i silno od radosti dok gledam svećenika bosa gdje u tolikoj jednostavnosti i s toliko silnom vjerom donosi meni preljubljenog Gospodina u toj maloj bijeloj hostiji? Teško, gotovo nemoguće. To se može samo doživjeti.

Možda se pitate što se tamo uopće radi tijekom dana? Prvotni cilj toga mjesta je upoznati Boga, sebe i bližnje. Za vrijeme kateheza koje vode animatori družila sam se i intenzivnije upoznala svoju grupu koja se sastojala od 9 članova. Slušala sam životne priče svojih vršnjaka koji žive u drugim gradovima iste nam domovine. Jer iako mnogi, jedno smo Tijelo. Radila sam u kuhinji (prala jabuke u moru, gulila krumpire, ...), okopavala masline, divila se sa svojom grupom kada smo od hrpe smeća izgradili svlačionicu. Još uvijek sam ponosna na nas i našu maštovitost i kreativnost koju smo od našeg Nebeskog Oca (kojeg često zovem „tatice“) primili i upotrijebili te vlastitim rukama od nečeg starog učinili nešto novo. Nadalje, družila sam se s ostalima na plaži, popodne u moru,a navečer na pontonu uz gitaru. Smišljala sam bećarce o kampu. Pa kaže jedan: „te Mordave baš su čudo pravo, Bog nas voli, boji na se đav'o.“ Svakodnevno sam održavala 2 sata šutnje pod „duhovnom notom“ i osluškivala ljubavne riječi koje mi je moj Gospodin šaptao nježno. Neću lagati, nekad bih i zaspala. Ali, zar i liječnik ne uspava ponekad svog pacijenta da bi ga mogao operirati? Kroz to vrijeme, Gospodin me „vratio u Galileju“, na sam početak mog duhovnog života, sjetio me dana kada sam se zaljubila u  Njega i rekla mu svoj FIAT, priznala ga svojim jedinim Gospodinom i Spasiteljem.

U mojoj braći i sestrama koje sam upoznala na Modravama ima toliko zrelosti, a jedva su iskoračili iz djetinjstva. Sav naš rad bio je molitva i pjesma.

Mogla bih ovako pisati u nedogled, zato ću zaključiti modravskom himnom od ove godine koja nam se svima urezala u srce, a ona glasi: „Ti si mene prvi ljubio, Ti si mene svojim nazvao, izabrao! Ti si mene prvi zavolio, DO KRAJA!“  Tako i mi. IZGORIMO, DO KRAJA, ZA NJEGA!!! AMEN. ALELUJA

s. Faustina