{image:1:large}Kao djevojčica uvijek sam maštala o odlasku u Afriku.Taj moj san se ostvario ovog ljeta kada sam posjetila svoga strica, misionara don Antu Batarelo koji u Africi djeluje već 40 godina. Bila sam jako sretna što idem i prije putovanja otišla na grob bl. Alojzija Stepinca i pomolila se da me čuva i prati na putu. 

Krenula sam zajedno sa don Antom i stigli smo u Dar-es-Salaam nakon 9 sati putovanja zrakoplovom. Od Dar-es-Salaama do misije Ujewa smo putovali 15 sati autom. Kada sam došla, pred kućom su me dočekala radosna i nasmijana lica djece u Tanzaniji. Upravo su došli iz škole i uzimali su pitku vodu pred kućom. Taj prvi susret neću zaboravit nikada. I ono što mi je bilo najteže kada sam odlazila su upravo ta divna djeca.

Osim misije Ujewa, u blizini se nalazi misija Rujewa udaljena 4 km gdje je don Ante sagradio prekrasnu crkvu i posvetio je bl. Alojziju Stepincu. Crkva je doista prekrasna i u nju stane oko 1000 vjernika.

Doživjeti slavlje svete mise zajedno sa vjernicima iz Afrike najljepši je osjećaj. Postidjela sam se što dolazim iz Europe kada sam vidjela crkvu punu djece, roditelja i starijih. Nitko ne ostaje kući i svi idu na misu iako je nekima crkva udaljena i po 30 km. Bilo je divno gledati djecu i mlade kako pjesmom i plesom slave Gospodina. Najljepše od svega je kada prinose darove jer tada daju sve ono što imaju onima kojima je potrebnije (bilo novac ili neke namirnice npr. rižu i sl.). Sveta misa traje oko 3 sata. Nakon svete mise imali smo zajedničko druženje uz ručak.

Na svetkovinu sv. Ane posjetili smo sestre iz Indije koje imaju osnovnu katoličku školu pa su djeca pjevala za vrijeme svete mise. Također sam zajedno sa don Antom posjetila biskupiju Njombe gdje smo bili kod sestara benediktinki. U misiji Ujewa nalazi se župna crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, bolnica, škola, vrtić, krojačka škola, rižina polja, kuće za zaposlene i samostan časnih sestara. Don Ante o svemu tome mora voditi brigu, a uz to ima još 16 filijala koje redovito obilazi i vodi brigu o svemu. Sve to me se jako dojmilo i razmišljala sam o žrtvama svih naših misionara koji su cijeli svoj život darovali da bi Božja riječ doprla do svih ljudi. Radost, ljubav i mir su osjećaji koji su me stalno ispunjali u susretu s tim divnim vjernicima.

Razmišljala sam da je naša Crkva živa upravo tamo gdje je najveće siromaštvo. Ljudi koji nemaju ništa imaju Boga i ništa im drugo nije potrebno. A ondje gdje je veliko bogatstvo,  nažalost, zaboravlja se na Boga i Crkvu. Stoga sam poželjela poput sv. Franje Saleškog potrčati ulicama Europe i pozvati sve ljude da pomognu bližnjima u siromašnim zemljama.

Kada sam se vratila u Hrvatsku svi su me pitali kome sam pomagala. Odgovorila sam: najviše sebi samoj jer sam postala zahvalnija, zahvalna za sve što imam i radosna što sam neko vrijeme provela s ljudima koji nemaju ništa, a sretniji su nego oni koji imaju. Od njih sam naučila biti dijete koje je uvijek radosno i bezbrižno, sigurno u rukama dobrog Oca. Ovaj susret ostat će kao trajni pečat u mom životu i kao bogato neprocjenjivo iskustvo ljubavi za Boga i čovjeka. 

s. Rebeka Batarelo, Služavka Malog Isusa