"Obilježavajući ove godišnjice, vi drage sestre, vraćate se na korijene iz kojih ste nikle"

Svečanim Euharistijskim slavljem u katedrali Srca Isusova u Sarajevu, 8. prosinca 2018. svečano je proslavljena svetkovina Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije koju Sarajevska provincija Služavki Malog Isusa slavi kao svoju zaštitnicu, a Vrhbosanska nadbiskupija kao suzaštitnicu. Misno slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Propovijed kardinala Puljića donosimo u cijelosti:

Draga ekscelencijo Apostolski nuncije,

dragi brate u biskupstvu Pero,

braćo misnici, braćo i sestre koji ste prisutni ovdje u katedrali kao i vi koji nas pratite preko radio valova Radio Marije Bosne i Hercegovine!

Počet ću ovu besjedu od prvog čitanja koje ste čuli kad je malo prije naviješteno prigodom svetkovine Bezgrješnog začeća. Čitanje je iz Knjige Postanka i to s početka kada se opisuje kako je grijeh ušao u čovječanstvo i to neposluhom i ohološću prvih ljudi, a oholost je ona koja zavodi. Međutim, koliko god je taj grijeh učinio da smo izgubili baštinu raja, Bog ne otpisuje svoje stvorenje nego proklinje zmiju „među svim životinjama“ i obećava: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“ (Post 3,15). Ovdje je zmija simbol Zloga koji vreba, a žena će mu satrti glavu. Slika je to obećanog spasenja.

Ovdje bih se zaustavio kod jedne misli koja je vidljiva iz prvog čitanja, a to je čovjekova sklonost da okrivljuje drugoga: nisam ja kriv nego Eva, nisam ja kriv nego zmija. Moramo shvatiti: krivnja grijeha nosi se osobno pred Bogom i to je osobna odgovornost. To je danas na poseban način potrebno unijeti u javno mnijenje. To ne znači da koji puta javno mnijenje ne pokriva osobnu pamet i ne oduzima sposobnost prosuđivanja. Ali, nismo oslobođeni te odgovornosti.

Vratimo se toj divnoj Božjoj riječi koja obećava spasenje. Ona se ostvaruje upravo na događaju koji danas evanđelje naviješta. Anđeo Mariju pozdravlja: „Zdravo, milosti puna!“. Ne bi bila „milost puna“ da je đavao imao utjecaja na nju. Bog ju je izuzeo od te baštine grijeha koji svi mi baštinimo od naših praroditelja. To mi jednostavnim rječnikom kažemo „istočni grijeh“ - koji istječe od praroditelja na sve ljude. Nju je Bog očuvao od toga grijeha kad je začeta pod srcem svoje majke; sačuvao ju je predstavljajući smrt Kristovu koja će doći. Zašto je to Bog tako učinio? Zato što je htio pripraviti tijelo čisto svome Sinu i kolijevku dostojanstvenu. Zato ju je očuvao od istočnoga grijeha. Mi je danas slavimo kao bezgrješno začetu odnosno da je začeta bez te baštine grijeha. Vrlo rado duhovni pisci kažu, ne samo da je sačuvana od istočnog grijeha u začeću nego je ostala bez grijeha cijeli život. Jer je „milosti puna“, đavlovo neprijateljstvo nije moglo nimalo utjecati ne zato što nije imao mogućnosti nego zato što je ona Bogu bila odana, Bogu se otvorila. Zato želimo ne samo, kako mi kažemo, slaviti „čelo Božića“, navještaj dolaska Boga na zemlju jer je Bog pripravio Marijino tijelo da od njezinog tijela postane Spasitelj, da se začne pod njezinim srcem i da se rodi kao Bogočovjek.

Kad čovjek razmišlja: Onaj koji je sve stvorio od Marije se rodio. To je tako velika tajna da se pred njom čovjek samo klanja i moli. Slaveći ovaj dan želimo postati svjesni: Božji je dar kojej po Mariji nama daruje. Želim samo kratko reći, što danas naučiti dok slavimo ovo otajstvo? Prvo trebamo naučiti tu hrabru spremnost biti neprijatelj protiv Zloga. Ponajprije u nama jer nosimo sklonost na grijeh kao oni koji su ranjeni istočnim grijehom. U čovjeku je ta sklonost. Kako se boriti ako se energično ne uspostavi neprijateljstvo između mene i grijeha? Tek tada ću se skrušeno kajati; tek tada ću se hrabro boriti. Dokle god u meni, pučki rečeno, postoji očijukanje s grijehom, neću se grijeha osloboditi. Zato učiti od Bezgrješne znači najprije u sebi stvoriti tu otvorenost prema milosti koja nas osposobljava da budemo iskreno neprijatelji Zloga i ploda njegova, a to je grijeh. Drugo što od nje možemo naučiti jest biti raspoloživi za Božje djelo: Evo službenice Gospodnje; biti raspoloživi da Bog po nama izvodi svoje djelo.

U tom duhu na poseban način želim svratiti pažnju na prvog nadbiskupa vrhbosanskog čiju stotu obljetnicu smrti obilježavamo jer ga je Gospa na današnji dan prije sto godina pozvala u nebo. Čovjek koji je istinski shvatio što znači prihvatiti i činiti Božje djelo, ono što Bog hoće. Kako često mi u sebi nosimo tu podvojenost. Kažemo: budi volja tvoja, a oholost se buni ako nije po našem. U tome se divim sluzi Božjem Stadleru koji je tako formirao svoje srce, prvo kao čovjek, drugo kao svećenik, a onda kao nadbiskup i pastir, uvijek je tražio što je Božje. Divim se. I zato ga na želim na neki način imati pred sobom kao nadahnuće: kako uvijek biti otvoren za ono Božje. Nije lako to razlučiti i tražiti ono što je Božje u trenucima kad nadolaze kojekakve različite misli, napadi, izazovi, optužbe… Tu može samo čovjek vjere koji se u Boga pouzdaje.

Zato želimo na ovu godišnjicu njegove smrti istinski moliti da i nama Bog dadne da ovo malo života što imamo bude prožeto Božjom milošću, prisutnošću i ostvarenjem Božje volje. Na poseban način želim spomenuti da smo obilježavali 175. godišnjicu njegova rođenja. Sinoć sam na svečanoj akademiji spomenuo misao koju stalno nosim u glavi: kad se on rodio, tko je znao „što će biti od ovog djeteta“ (Lk 1, 66), kao što su se pitali kad se rodio sv. Ivan Krstitelj. Tu rečenicu možemo izgovoriti nad svakom kolijevkom jer nikad ne možemo znati Božje planove. Kad Bog nekoga dadne na ovaj svijet, daje ga sa svojim planom. Zato je prevažno shvatiti odgovornost prema životu: vrjednovati život, prihvatiti život, odgajati život i osposobiti da ljudi istinski Boga traže.

Ovdje ću se zaustaviti nad jednom mišlju na koju sam naišao dok sam jutros molio časoslov kako je Marija nosila Boga pod svojim srcem. U tome je njezina veličina. Uhvatili su me srsi pa sam govorio sam sebi: tolike se godine pričešćujem i Marijinu ulogu imaš – nosiš Boga pod svojim srcem. Srsi su me prošli jer sam osjetio: premalo je tu vjere. Htio bih s vama podijeliti upravo to: poput Marije Boga nosimo. To je sluga Božji činio dok je živio. Boga je nosio, Bogočovjeka.

Želim se osvrnuti i na svetkovinu Bezgrješne koja je patron Sarajevske provincije Služavki Malog Isusa. Zapravo, cijela Družba obilježava ove jubileje odnosno godišnjice kako bi prepoznala svoj identitet. Nije slučajno Papa rekao da se vratimo na korijene. Obilježavajući ove godišnjice, vi drage sestre, vraćate se na korijene iz kojih ste nikle i kakvo ste poslanje dobile. Vjerujem da će, upravo prepoznajući svoj identitet, oživjeti u vama polet, entuzijazam, radost življenja i predanja poput Marije, poput sluge Božjega Josipa Stadlera. Želim da nam istinski svi ti događaju, kao i današnje slavlje Bezgrješne, posluže da prepoznamo svoj identitet i korijene svoje vjere; da prepoznamo svoje poslanje i da otkrijemo kako dozvoliti Bogu da kroz nas djeluje jer Bog želi s čovjekom surađivati. Želim u nama probuditi tu raspoloživost.

Gospo Bezgrješna, izmoli nam tu vjeru da uvijek Božja bude na prvom mjestu. Tada ćemo osjetiti radost i ispunjenje života. Neće nas zbuniti ovo sumorno vrijeme bilo politike bilo javnog mnijenja nego ćemo hrabro ići u susret izazovima života znajući da Boga u srcu nosimo, Boga svjedočimo i Boga naviještamo. Amen. 

Preuzeto: KTA