NA IZVORU LJUBAVI

Četvrtak nakon Bogojavljenja: 8. siječnja 2026.

Čitanja: 1 Iv 4,7-10; Ps 72,1-2.3-4b.7-8; Mk 6,34-44

Još se nalazimo u ozračju božićne radosti, proslave očitovanja ljubavi nebeskoga Oca prema čovjeku, koji je radi nas i našega spase-nja poslao svoga Sina na svijet. Sluga Božji Josip Stadler veli da je Isus došao na svijet u obličju maloga djeteta, jer je želio da ga ljudi ljube a ne da ga se boje.

Za svetog je Ivana sigurna činjenica da je Bog ljubav. Bog nam je tu ljubav pokazao darom svoga Sina. Ivan želi posebno naglasiti da je Isus dar Božji ljudima: „Ne da smo mi ljubili Boga, nego – On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4,10).

Za mnoge se vjera još prvotno odražava u obvezama. Pa onda proizlazi da bismo morali nešto činiti ili, bolje rečeno, činiti sve što je moguće s nakanom da se Bogu svidimo. Tako nam se vjera pojavljuje kao teret, a kršćanski život kao neprestana unutarnja borba bez ljepote i radosti. A, ipak, ljubav je nešto lijepo. Ona usrećuje i obogaćuje život. Čovjek koji je ljubljen živi radosnije i slobodnije. Kada otkrije ljubav, onda mu je svijet pun svjetlosti i sjaja. Kada čovjek otkrije da je ljubljen, onda je i on sposoban ljubiti. To je dar, a nikako njegov vlastiti doprinos. Mi jednostavno dopuštamo Bogu da nas ljubi, a Bog nas svojom ljubavlju čini sposobnima da i sami ljubimo. Tu je onda i radost moguća, a radost je uvijek kršćanska oznaka.

Sluga je Božji Josip Stadler još kao dijete osjetio što znači biti zamilovan Božjom ljubavlju. U krajnjoj životnoj situaciji, kada čovjek treba stasati i rasti okružen pažnjom i ljubavlju vlastite obitelji, on sa svojom braćom i sestrama ostaje siroče. U godini dana umiru im roditelji, majka a zatim i otac, a uz njih jedan brat i jedna sestra.

Slavonski Brod, mjesto gdje se 24. siječnja 1843. rodio nadbiskup Stadler, želi pokazati socijalnu osjetljivost, pa se u gradu licitacijom dijeli Stadlerova siročad na bolje stojeće brođanske obitelji. To se događalo u veljači za poklade, odmah iza smrti njegova oca Đure. Josip je tada imao 11 godina. U vrijeme licitacije on se nalazio u župnoj crkvi, neki kažu zbog poticaja kapelana koji je na vjeronauku djeci rekao da se posebno u vrijeme poklada mole Bogu da mu dadnu zadovoljštinu za grijehe ljudi koji su za pokladne dane raskalašeni i mnogo griješe. To bi mogao biti povod njegovu odlasku u crkvu, ali isto se tako dječak Josip kao siroče vjerojatno osjećao usamljenim, ispunjen teškom tugom, pa se povukao u crkvu da tamo nađe utjehu, jer kako se u narodu kaže: „Teško siročetu, u dnu srca uvijek mu je tuga, u dnu oka uvijek mu je suza.“ Kako god bilo, on na vrijeme nije došao, pa tako nije ni dospio onome tko je bio zainteresiran da ga primi sebi na zanat. Prvotno mu je darovala dom obitelj Oršić. Stadler je cijeloga života osjećao zahvalnost i ljubav prema ovoj obitelji, tako da je gospođu Mariju Oršić poštivao kao svoju vlastitu majku.

Josip Stadler u doba svoga djetinjstva živio je i rastao u vjeri i ljubavi Božjoj, s osjećajem bezgraničnog povjerenja u Boga, da ga On vodi i štiti u svim, a posebno u ovim teškim životnim prilikama. U to je bio duboko uvjeren. To će kasnije kao nadbiskup, pričajući o svome životu, potvrditi: „Izgubio sam u osam mjeseci i oca i majku, jednog brata i jednu sestru... Kod kuće ostadosmo sami, moj brat Đuro, sestra Viktorija i ja. Mogli smo postati pravi uličari i skitnice da se sam Bog nije pobrinuo za nas.“

Stadler je osjetio da je ova ljubav Božja na djelu u njegovu životu, zato su najljepše stranice njegova života ispisane njegovom ljubavlju prema Bogu i čovjeku. O tome nam i danas kao svjedoci „govore njegova brojna pisana djela, njegove građevine: crkve, sjemeništa, sirotišta i samostani... o tome govore zapisi svjedoka njegova plodno-ga duhovnog i apostolskog života, te, s generacije na generaciju, vjerno prenošena usmena predaja njegovih sestara Služavki Maloga Isusa, tih živih svjedoka njegove velike ljubavi prema Bogu i siromašnoj braći. Iz svih ovih vjerodostojnih izvora saznajemo da je ljubav poput ognja plamtjela u nadbiskupovu srcu i tijekom života rasplamsala se u trajnu gorljivost duše za slavu Božju i dobro ljudi“ (s. Irena Olujević).

Priredio: Pavo Jurišić