BOG HOĆE DA SE SVI LJUDI SPASE

Srijeda Dvadesetsedmog tjedna kroz godinu

Čitanja: Jon 4,1-11; Ps 86,3-6.9-10; Lk 11,1-4

Knjiga o proroku Joni progovora o odnosu pobožnih ljudi toga doba, pogotovo Židova prema bezbožnicima. Mnogi su pobožni ljudi smatrali da prema bezbožnicima, koji žive kako im se prohtije, ne bi trebalo imati milosti. Ali Bog ne misli tako. U knjizi se spominje grad Niniva, glavni grad Asirije, koji je simbol ljudske zajednice u kojoj vlada bezvlađe i bezboštvo.

Knjiga o Joni ne donosi nikakvih prorokovih govora ni protiv Izraela ni protiv susjednih naroda, nego vrlo živopisno ocrtava dramu njegova proročkog poziva i njegova odaziva Božjoj volji. U drugim proročkim knjigama prorok je sav zauzet kako će ostvariti Božje zamisli, dok ovdje Jona svim silama nastoji izbjeći poslanje koje mu je Bog dao. Bio je to zaista pretežak zadatak za jednog Izraelca, osobito za Galilejca Jonu, čije se proročko djelovanje smješta u vri-jeme vladanja kralja Jeroboama II., koji je vladao Izraelom četerdeset godina od 786. do 746. prije Krista. Uspješnim ratovima protiv Sirijaca sjedinio zemlju od Libanona do Mrtvoga mora, kada je bila osobito jaka nacionalna nacionalna svijest.

A Jona je bio pozvan da naviješta spasenje smrtnom neprijatelju Izraela: asirskoj prijestolnici Ninivi. Tamo su ljudi živjeli raspušteno a Bog ih je želio preko Jone potaknuti da se poprave. Ali Jona nije želio ići u Ninivu, jer je smatrao da ne zaslužuju milost pa bježi brodom u Taršiš. Dramski opisi Jonine prvotne pustolovine može se nekome činiti slikovitim i nestvarnim, jer prema opisu događaja Bog se služi svojim načinom da ga usmjeri tamo kamo ga je poslao. Jona je došao u Ninivu i propovijedao preko volje klateći se gradom. Ninivljanima je rečeno, da su bili toliko zlobni i da će Bog uništiti taj grad za 40 dana.  Ta je vijest doprla do kralja Ninive. On je razderao svoje haljine i pokajao se, a pokajalo se i 120 000 stanovnika Ninive. Bog im je oprostio i nije uništio grad.

Izraelci su teško shvaćali svoj pravi poziv: da se ljubav i briga kojom Gospodin njih okružuje protežu ne samo na svemir nego i na sve, osobito susjedne narode. Po primjeru Isusa Krista i po Njegovom nalogu apostolima: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,19), prorok Jona je, na neki način, navjestitelj ove spasiteljske poruke.

Isus uzima poroka Jonu kao znak svojeg uskrsnuća i izlaska iz groba: „Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći“ (Mt 12,40).

Mislim da i mi kršćani u tom pogledu moramo još uvijek prolaziti dalek put. Pritom smo stalno upućeni na Božju pomoć i njegovu milost. Zato mu trebamo upravljati svoju molitvu Bogu, onako kako mu se Isus obraćao. Njegova je molitva žarka, sabrana i iskrena da su njegovi učenici bili fascinirani načinom kako moli, pa mu prilaze sa zamolbom da i njih nauči moliti. Isus ih poučava prvo o načinu kako će moliti, govoreći im da ne trebaju naklapati kao pogani, misleći da će mnoštvom riječi biti uslišani. Otac nebeski koji se brine za sve nas znade već što nam je potrebno. Isus u molitvi Očenaša predaje svojim učenicima temeljni oblik molitve. Trebaju se obraćati svome Bogu nježno, toplo i umilno, kao ocu. Kada u molitvi stupamo u kontakt s Bogom, onda s njim razgovaramo kao s ocem. U molitvi se družimo s njim kao što se djeca druže s roditeljima.

U središtu molitve Očenaša nalazi se molba za ono što nam je potrebno za dostojanstven život. Molitva za kruh mnogo je više od same molbe za hranu da bismo održali svoj život. Kruh označava čovječnost, toplinu obitelji, smisao života, nježnost, jednom riječju – ljubav, koja nam je možda potrebnija od samoga kruha. Taj je kruh hrana za tijelo i za dušu.

Sluga Božji Josip Stadler u svojim poslanicama svećenicima i puku često govori o molitvi. U jednoj poslanici pu-ku molitvu povezuje s postom i djelima ljubavi, pa piše: „Zato ugledavajući se na našega Gospodina Isusa Krista nastojmo priznavati vrhovno gospodstvo Božje i svoju ovisnost o njem prikazujući mu skroz dušu molitvom, tijelo postom, svoj imetak lemozinom ili djelima milosrđa. Prema tome vas, iz dna srca svojega opominjem sa sv. Krizologom: Troje, braćo draga, utvrđuje vjeru, hrani pobožnost i ustaljuje krjepost, naime molitva, post i djela milosrđa. Molitvom kucamo, postom išćemo do dosade, a milosrđem primamo. Molitva, djela ljubavi i post tvore cjelinu, tako da opstanak jednoga ovisi o opstanku drugoga; jer post je duša molitve, a djela ljubavi su život posta. Te sveze da nije nitko raskinuo, to troje ne da se rastaviti jedno od drugoga. Tko jedno ima, a ostalo dvoje ne, nema ni jednoga. Zato tko se Bogu moli, neka posti; a tko posti, neka bude milosrdan. Tko hoće da ga Bog usliša, neka se ne ogluši na molbe svojih bližnjih. Tko ne zatvori ušiju svojih pred onim koji ga moli, on otvara Božje uši za sebe.“ AMEN!

Priredio: Pavo Jurišić