Godine 1974. zagrebačka provincija posvećena je presvetom Srcu Isusovu i bezgrešnom Srcu Marijinu. Blagdan provincije obilježen je u provincijalnoj kući, samostana "Antunovac",  euharistijskim slavljem koje je predslavio vlč. Josip Baloban, a suslavitelj je bio vlč.  Branko Picek, župnik župe sv. Ivana Krstitelja. Na misnom slavlju sa zajednicom sestara sudjelovali su i vjernici. Za naš blagdan vlč. Josip Baloban uputio nam je ovu sadržajnu i za život poticajnu homiliju.

"Na Svetkovinu Presvetog Srca Isusova usporedimo tri srca: ljudsko, dakle čovjekovo srce; zatim Isusovo presveto srce, te naposljetku, Očevo božansko srce.

Prvo, tj. ljudsko i čovjekovo srce moralo bi nam biti najbliže, najjasnije i najrazumljivije. Samo Isusovo Presveto srce, koje danas na osobit način štujemo, istodobno nam je blizu i daleko, ili razumljivo i nerazumljivo. Nerijetko, čovjek kršćanin kaže, uistinu Isus nam je bio blizu kao čovjek i povijesni suputnik i supatnik. Tada razumijemo i prihvaćamo Isusovo srce. No, kada svećenik ili redovnica kaže, Isuse to si Ti mogao kao Bog, a zašto to tražiš od mene, tada ne razumijemo i ne prihvaćamo način postupanja Isusovog srca. Svakako, da svaki čovjek najviše teškoća ima na putu usklađivanja ponašanja svoga srca sa srcem nebeskog Oca.

Različitost ponašanja Očevog i Isusovog srca na jednoj strani, te reakcija čovjekovog srca na drugoj strani, božja Riječ nam plastično i uvjerljivo opisuje u slici pastira i ovaca.

Zanimljivo je, a za nas kršćane osobito je poučno da Stati i Novi Zavjet govore o jednom te istom srcu nebeskog Oca i o srcu Bogo-čovjeka.

U prvom današnjem čitanju prorok Ezekiel govori kako sam Bog zbog neuspjele zadaće zemaljskih pastira, preuzima službu pastira, kad kaže: "Sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti." Tako Božji govor je očigledna kritika starozavjetnih pastira, tj. vjerskih vođa koji su se uhljebili, te su pri tome zaboravili svoju temeljnu pastirsku zadaću…

Naime, drage sestre, od Staroga Zavjeta preko Novog Zavjeta do današnjih dana postoji ogromna razlika između božansko-pastirske skrbi, koju zastupaju Bog Otac i Isus Krist i ljudsko-pastirske skrbi koju zastupa čovjek. Primjerice, čovjek pastir je trajno u napasti da nastupa odviše subjektivno i pomalo egoistički. Da se trajno posvećuje samo onima koji su u stadu, koji misle poput njega. Da se usredotočuje samo na određeni i ograničeni krug osoba. Pri tome se i nesvjesno brzo zanemaruje zalutale i distancirane, te umorne i ranjene u životu.

Božanski pastir je u puno čemu drugačiji. Ili, božansko Očevo i Isusovo srce reagira, nerijetko posve drukčije. To je lijepo i točno formulirao prorok Ezekiel govoreći: "Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu, i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno."

Prorok ovdje ističe pravednu božansku brigu o čovjeku. Bog bdije nad čovjekom i vjernikom, koji nema ni vjerničkih ni ljudskih problema. Ali Bog se istodobno jednakom očinskom ljubavlju odnosi prema izgubljenom čovjeku, prema zalutalom, te naposljetku prema izranjenom, obespravljenom i posve nemoćnom čovjeku. Takvo nešto može se tumačiti da je to protiv ljudske logike, ali nije protiv Božje logike.

Drage sestre, Lukino evanđelje o izgubljenoj i nađenoj ovci govori o više povjesno-spasenjskih poruka. Prva govori o tome da Bog  Otac želi da se svi, baš svi ljudi spase i dođu u zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Druga govori o tome, da su Bog i čovjek zapravo slični. Zašto? Kao što Bog želi spasiti svakog čovjek na ovoj zemlji, tako i čovjek po svojoj prirodi ne odriče se i stote ovce. Uz 99 sigurnih on želi posjedovati i 100-tu. Čovjek je sličan Bogu. Naime, kada u svom životu i poslovanju spasi gotovo izgubljeno, čovjek se raduje. Treće, trajno mora učiti od Boga. U čemu? Zapravo u puno čemu. Za Boga je čovjek jednako vrijedan i onda kada je zalutao, kad je ranjen, kada je izrabljen i ostavljen, te kada je javno ili privatno osuđen i prezren.

Zaključno, drage sestre, božansko i presveto Srce Isusovo je srce razumijevanja, čekanja i spasenja. Čovjek kao vjernik ili vjernica mora ponajprije shvatiti božansko razumijevanje. Istodobno mora prakticirati ljudsko razumijevanje. Zatim čovjek kao vjernik i vjernica mora prihvatiti logiku i metodu čekanja u odnosu na drugo ljudsko srce pokraj sebe. Netko reagira odmah i spremno, netko reagira sporo tj. teško zaboravlja, još teže oprašta. Naposljetku, svatko od nas je svakodnevno potreban spasenja, koje mu omogućava i jamči presveto Srce Isusovo. Molimo, stoga danas, Srce Isusovo smiluj nam se i Srce Isusovo spasi nas."