Na blagdan svetog Josipa, 19. ožujka 2026. godine, sestre Služavke Maloga Isusa sarajevske provincije proslavile su patron samostana i kapelice sv. Josipa u Vitezu. Svečano misno slavlje predslavio je fra Zoran Mandić, župnik župe Sv. Jurja mučenika u Vitezu, uz suslavlje preč. Pere Pranjića i župnog vikara fra Mislava Jozića. Na misnom su slavlju sudjelovale sestara Služavki Maloga Isusa, na čelu sa provincijskom glavaricom s. M. Ana Marijom Kesten, sestre drugih redovničkih zajednica koje djeluju u tom kraju te vjernici župe Vitez i štovatelja svetog Josipa. Za ovu su prigodu u Vitez hodočastili Prijatelji Maloga Isusa iz Sarajeva predvođeni animatoricom s. M. Lucijom Blažević.

Za slavlje svetkovine svetoga Josipa sestre Služavke Maloga Isusa i štovatelji svetoga Josipa pripremili su se trodnevnicom, koju je u kapelici samostana prvoga dana predvodio fra Marko Bandalo, drugog dana fra Mislav Jozić, a trećeg dana fra Dario Laštro.

Na sam dan svetkovine svetog Josipa, prije svete mise sestre i okupljeni vjernici molili su krunicu sv. Josipa. Molitvenu pripremu i misno slavlje organizirale su Sestre Služavke Maloga Isusa iz samostana sv. Josipa u Vitezu, a za orguljama je bila gospođa Olga Krezić.

Na početku propovijedi Župnik je ustvrdio da je sv. Josip zanimljiva osoba koja je živjela od svoga rada. Obrađivao je zemlju, sijao, kopao, zalijevao i žeo. Stoga je potaknuo vjernike da cijene i obrađuju ovu lijepu i plodnu zemlju. Prisjetio se kako je to bilo nekada i kako se radilo te ustvrdio: „kako je bilo nekada više sreće i razumijevanja, više poštenja i ufanja u Božju prisutnost u našim životima a danas je kuknjava na sve strane jer je lakše kukati, upirati prstom u druge da je manje vrijedan kao čovjek i vjernik. Danas je moderno hvaliti sebe i pokazivati sebe boljim vjernikom i pretvarati se da sam dobar vjernik a na drugoj strani ni prstom maknuti za boljitak svih nas. Moderno je činiti se pobožnim a gledati omladinu kako se truje drogom i alkoholom. Moderno je pretvarati se da si dobar a ne opraštati bračnom drugu i ne činiti ništa za dobro drugoga. Zašto? Zato što se bojimo života.“ Stoga je fra Zoran stavio svima za uzor sv. Josipa i dodao: „Zapitajmo se kako je sv. Josipu prije 2000 godina bilo živjeti i nije se bojao budućnosti. A zašto se nije bojao? Zato što je živio iz ljubavi, a ne interesa.“ Govoreći nadalje o sv. Josipu župnik je konstatirao: „Josip razmišlja ali ne odbacuje. Bog intervenira i u snu javlja mu se anđeo i kaže mu da to ne čini jer će Marija roditi Sina Božjega. On od tog trenutka mijenja svoj život. Tjera sumnje i prihvaća Božji poziv da on bude upravo onaj koji će prihvatiti Majku Sina Božjega za svoju ženu, da bude onaj koji će se brinuti o Mariji i Isusu.“

U nastavku propovijedi Župnik je progovorio o optimizmu sv. Josipa i o njegovom prihvaćanju da uvijek bude u pozadini. Nabrojio je zatim vrline sv. Josipa: „skromnost, samozatajnost, radinost, brižnost, pravednost, hrabrost i pouzdanje u Boga“. Pozvao je sve da iz života sv. Josipa izvuku pouku; da pokušaju sebe staviti u drugi plan, a u prvi plan staviti Boga.

Pri koncu propovijedi Župnik je potaknuo: „Pokušajmo više vremena imati za sebe, svoje obitelji, svoje prijatelje, obilaziti druge krajeve i upoznavati druge ljude i njihove običaje.

Nakon misnog slavlja druženje je nastavljeno oko obiteljskog stola.

s. M. Ljilja Marinčić