U nedjeljno predvečerje, evo nadomak Božića naša s. M. Stanka Perčić je prešla prag ovozemnog života i ušla u vječni. Ni po čemu se nije moglo naslutiti da je završila posljednji razgovor sa svojom nećakinjom s. M. Marinom i sestrama iz kraljevečke zajednice. Baš kao što je tiho, samozatajno i predano služila Gospodinu, tako se tiho utrnula njezina životna svijeća 21. prosinca na izmaku ove 2014. godine u 78. godini života i 53. godini redovničkih zavjeta.

Rođena je 23. svibnja 1936. godine u mjestu Lapšina, župa sv. Martina na Muri od oca Florijana i majke Margarete rođene Trojnar. Najmlađa od osmero braće i sestara na krštenju je dobila ime Marija. U Družbu sestra Služavki Malog Isusa ušla je 1959. godine. Prve zavjete položila je na Veliku Gospu 1961. g., a doživotna 1967. u Zagrebu.

Nakon položenih prvih zavjeta 1961. godine odlazi u Samobor na dužnost u pletionu gdje je kroz dvije godine izrađivala vunene odjevne predmete. Godine 1963. odlazi u kancelariju vrhbosanske nadbiskupije i tu ostaje do 1971. godine. Rado i oduševljeno je govorila o tom razdoblju života, nadbiskupu, svećenicima, sestrama. Sarajevo je ponijela u srcu vrativši se u Zagreb gdje je opet radila u pletioni. Ponovno odlazi 1974. godine u samoborski štrikeraj. Rado je poučavala sestre u umijeću štrikanja na stroju u čemu je bila vrsna. Zapravo ona je u svemu bila vrsna, izradi goblena, kačkanju, šivenju. Bila je duša, uvijek spremna pomoći, podržati, suosjećati, obodriti. Znala je prihvatiti i nositi svoj i tuđi križ bez žaljenja. Nadasve je voljela svoj redovnički poziv i zračila ga na druge. Zadnje životno razdoblje kroz 29 godina proživjela je u našem samostanu u Pitomači obavljajući kućne, gospodarske poslove i pomažući u crkvi. Uvijek je pronašla način kako nenametljivo pomoći potrebnima. Voljela je svoju zajednicu i sve joj je snage dala do zadnje ljudske krhkosti. Resila ju je skromnost, savjesnost, dobrohotnost. Preostali dio srca ostao je u Pitomači i kad je zbog bolesti došla u naš kraljevečki samostan. Vjerujemo da su plodovi njezinih molitava i žrtava, tri duhovna zvanja iz njezine obitelji, nećak Toni, svećenik varaždinske biskupije i nećakinje s. M. Margareta i s. M. Marina, članice naše redovničke zajednice. Zajedno s njezinima možemo ustvrditi da je bila puna razumijevanja, zadivljujuće strpljivosti, samozataje. Molimo sada našu s. M. Stanku da nam još jednom oprosti za nerazumijevanje i nesposobnost prihvaćanja njezinih slabosti.

Zahvaljujemo Gospodinu na dobročinstvima koje smo po životu s. M. Stanke primili, kroz dobrotu i primjer djetinjeg pouzdanja u Boga kojim je osvajala ljude za Boga. Mali Isus, kojemu je vjerno služila, želio ju je imati u nebu na proslavi Božića bez kraja. Neka joj Isus bude vječna nagrada. Počivala u miru Božjem!