U ponedjeljak, 21. listopada 2024. godine započela je uža trodnevna priprema za proslavu 134. rođendana Družbe sestara Služavki Maloga Isusa Provincije Bezgrješnog Začeća BDM. Večernje misno slavlje u kapelici samostana „Egipat“ u Sarajevu predslavio je katedralni župnik mons. Ivo Tomašević. Na misnom su slavlju sudjelovale sestre iz Vrhbosanskog Bogoslovnog Sjemeništa, a liturgijsko su slavlje animirale sestre iz samostana „Egipat“.

U prigodnoj propovijedi mons. Tomašević je progovorio o Stadlerovoj pobožnosti prema malome Isusu. Zapazio je da kada se slikaju anđeli, redovito ih se slika kao djeca, te ustvrdio: „Djeca su simbol čistoće, dobrote i otvorenosti; otvorenosti prema Bogu, prema roditeljima, prema ljudima, prema prirodi, prema svemu oko sebe.“ Podsjetio je zatim da je Josip Stadler proživio teško djetinjstvo, ponajviše zato što je vrlo mlad izgubio oca i majku; istina izgubio ih je za zemlju, ali ih je dobio u nebu. Konstatirao je potom da „Neke stvari koje su čovjeku teške, mogu mu postati istinski blagoslov ako ih prihvati u Božjem Duhu i ako ih prihvati srcem djeteta. Ono što je nadbiskupu Josipu bilo jako tužno i jako teško, pretvorilo se u blagoslov mnoge djece sve do danas. Josip Stadler je bio pobožan Isusu kojega je štovao u njegovoj malenosti i poniznosti.“ Progovorio je zatim o Isusovoj djetinjoj ljubavi prema svome nebeskome Ocu, te ustvrdio da je to nadbiskup Stadler jako dobro prepoznavao i nastojao u svome životu živjeti. Osvrnuo se na djetinju nepokvarenu nježnosti koja je svakom čovjeku potrebna, te ustvrdio da ona u ljudima s vremenom dobije drugu dimenziju u kojoj nerijetko prevlada požuda koja vrijeđa drugu osobu i koja ju čini predmetom. Naglasio je potom: „Josip Stadler je u malom Isusu vidio Božju nježnost, nježnost Oca nebeskoga prema svojoj djeci, prema svakom čovjeku, prema svakom narodu, prema svim ljudima i u tom duhu je nastojao gajiti takvu ljubav prema svakom čovjeku, posebno onima koji su bili potrebni blizine, ljubavi i potpore.“ Mons. Tomašević je potom progovorio o pouzdanju koje krasi djecu, te naglasio: „Nadbiskup Josip je posebno u tome bio velik. U pobožnosti prema malome Isusu je gajio pouzdanje prema Bogu, prema Isusu Kristu koji ga je izabrao i pozvao da ovdje bude nadbiskup. U životu je uvijek osjećao i živio to pouzdanje.“ U nastavku propovijedi mons. Tomašević je ustvrdio da se Stadlerovo pouzdanje posebno očitovalo u tome što u životu nije stvarao neke rezerve, nego je to što je imao trošio i stavljao za služenje drugima, a ponajprije za potrebe siromaha. Konstatirao je da je toliko toga ostvareno i izgrađeno zahvaljujući Stadlerovu zauzimanju, ali uvijek s ciljem da bude na služenje potrebnima i siromasima. Pri koncu propovijedi podsjetio je: „Josip Stadler je imao takvo djetinje pouzdanje prema Gospodinu Isusu Kristu i prema Ocu Nebeskome, a sve je to izlazilo iz njegove pobožnosti prema malome Isusu. To mu je pomagalo da u svakoj službi sačuva djetinju dušu. Od njega se trebamo tome učiti.“ Naglasio je da je na to posebno poticao sestre Služavke Maloga Isusa da gaje takvu pobožnost i da uvijek imaju takvu dušu, dušu punu nježnosti prema onima koji su potrebni; dušu koja je nježna čistom nježnošću koja dolazi od maloga Isusa. S druge ih je poticao na takvo pouzdanje koje daje čovjeku da ono što ima stavlja na službu potrebnima, jer je Isus Krist tako učinio. Svoju propovijed mons. Tomašević je završio citirajući dio Stadlerove korizmene poslanice vjernicima iz 1905. godine u kojoj potiče da sa strahom i trepetom radimo oko svoga spasenja, te potaknuo na molitvu malom Isusu da u svom srcu možemo uvijek gajiti nježnost i pouzdanje na koju nas Isus potiče.

Nakon prospovijedi nastavljeno je s misnim slavljem, a nakon misnog slavlja uslijedilo je zajedničko druženje kod obiteljskog stola.

s. M. Ljilja Marinčić