30. siječnja 2026. godine na splitskom gradskom groblju Lovrinac pokopana je s. M. Laura Lovrić. Sprovodne obrede i svetu misu predslavio je don Petar Dukić st., župnik župe Rože i samostanski kapelan u našem samostanu Srca Isusova i Marijina u Košutama, u koncelebraciji sa don Antom Mateljanom, don Vjenceslavom Kujundžićem, don Radojkom Vidovićem i fra Pericom Maslaćem, župnikom u Hrvacama, rodnoj župi s. M. Laure Lovrić. 
Za navještaj Evanđelja don Petar je odbrao dvadeset peto poglavlje Evanđelja po Mateju, Gospodinov sud i razlučivanje duša po mjeri ljubavi i dobrih djela koje su Njemu činili za života jer na koncu života sudi nam se po ljubavi. Promatrajući skroviti i požrtvovni život s. Laure, gdje je kao redovnica molila i žrtvovala se kroz svoju dužnost i vršenje redovničkih obveza, zasigurno će čuti Gospodinov glas: „Dođite blagoslovljeni oca mojega ! Primite u posjed kraljevstvo, koje vam je pripravljeno od postanka svijeta.“ (Mt 25,34). s. Laura je, istakao je, živjela život predanja i trpljenja i time pridonosila zajedničkom dobru i spasenju duša. Pozvao nas je da razmislimo kako mi trošimo darovano nam i povjereno vrijeme, da budemo odgovorni i ne rasipamo ga na nebitne sadržaje nego da sebe i svijet oko sebe posvećujemo dobrim djelima, molitvom, žrtvom, trpljenjem pa i onda kad se ona ne vide, jer Bog vidi sve i „sud je (i bit će) Božji“. Gledajmo, naglasio je, da budemo one koje će smjestiti „sebi s zdesna“. Za vrijeme svete mise i sprovodnih obreda pjevale su naše sestre predvođene s. M. Marinelom Delongom koja je otpjevala i psalam „Gospodin je pastir moj“, a misno čitanje pročitala je s. M. Iva Serdarević. Na kraju misnog slavlja provincijska glavarica s. M. Marija Banić održala je govor iz kojeg izdvajamo:
S. M. Laura bila je iznimna osoba, velika u svojoj malenosti, jednostavnosti,  skromnosti, pobožnosti, poniznosti  i predanju u volju Božju. Dok mudrost koja od Boga dolazi mnogi mudri u svijetu ne shvaćaju i smatraju je „ludošću“, s. Laura je shvatila i  prihvatila to neprocjenjivo blago Božje mudrosti. Shvatila je da su ljubav i vršenje Božje volje najvažnije u životu, pa nije težila za vlašću i čašću, nije se brinula da bude netko i nešto u očima ljudi, nego se u Bogu bogatila neumorno  gomilajući pravo, nepropadljivo blago, ne na zemlji nego na nebesima, ljubeći  i vršeći ono što joj je povjereno. Znala je da se Božja snaga i ljubav očituju kroz poniznost i križ, stoga je  djetinjom dušom sve prihvaćala ne tužeći se i ne prigovarajući, ni kada je posao nadilazio njene sile, ni kada ju je bolest prikovala za krevet. S osmijehom na licu sve je prihvaćala iz ruke Božje. Djetinjim i odanim srcem bila je pobožna Blaženoj Djevici Mariji, rado molila Ružarij i dok je bila u Dubrovniku ono malo slobodnog vremena znala je iskoristiti za otići do crkve Gospe od Milosrđa i moliti se Gospi. Upravo u Marijinom duhu sebe je smatrala malom i neznatnom. S. Laura je posjedovala djetinju ljubav prema Bogu i bližnjemu, tako ljubeći Boga ljubila je i svaku osobu, spremna u svakom trenutku priskočiti bilo kome u pomoć. Redovito je posjećivala gospođe koje su bile na smještaju u našem domu u Dubrovniku, pomagala nahraniti bolesne i nemoćne, teško pokretne povesti u šetnju. Svojim molitvama pomagala je i dušama u čistilištu jer se za njih svaki dan molila a kad je god bilo moguće, nedjeljom popodne zajedno sa drugim sestrama, pohađala groblje naših pokojnih sestara, posebno za vrijeme boravka u Dubrovniku. Radovala se svakoj novakinji i žarko molila da ih bude još više i da budu Božje. Isus je rekao da tko god vrši volju Božju, da Mu je on brat, sestra i majka. Vjerujemo da tu privilegiju je zaslužila svojim životom i naša sestra Laura.„
Potom je s. M. Marija Banić iskazala sućut s. M. Merici Lovrić, nećakinji s. M. Laure, i svoj rodbini. Zahvalila se s. M. Anamariji Radan koja je iz Zagreba stigla na ovaj sprovod u ime Vrhovne uprave, don Petru Dukiću koji je predvodio misno slavlje i sprovodne obrede, kao i svećenicima u koncelebraciji. Zahvalila se sestrama u Solinu i Košutama koje su se brinule za s. Lauru za vrijeme njene bolesti, posebno s. M. Ivi Serdarević koja se o njoj brinula u obje spomenute zajednice, kao i sestrama koje su, u velikom broju, došle iz svih naših zajednica. Sestru M. Lauru na vječni počinak ispratile su i sestre drugih redovničkih zajednica, Sestre milosrdnice, Školske sestre franjevke, Službenice Milosrđa.
s. M. Laura pokopana je, po vlastitoj želji, u  sestarsku grobnicu Služavki Malog Isusa  u kojoj su pokopane njene dvije sestre, s. M. Otilija i s. M. Marcelina Lovrić. Mali Isus kojeg su ljubile i kojemu su služile, neka ih privede u svoje Nebesko Kraljevstvo.
s. M. Marta Kegalj