Kao i svakog osmog u mjesecu, u sarajevskoj katedrali Srca Isusova u četvrtak 8. siječnja 2026. svečano je proslavljen Stadlerov dan – spomen na slugu Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa. Oko Stadlerovog groba okupile su se sestre Služavke Maloga Isusa sarajevskih zajednica, sestre drugih družbi i drugi vjernici. Misno slavlje predslavio je katedralni župnik mons. Ivo Tomašević. Liturgijska čitanja i liturgijsko pjevanje animirale sestre Služavke Maloga Isusa.

Uvodeći u misu, mons. Tomašević je potaknuo okupljene na molitvu za slugu Božjega nadbiskupa Stadlera da u Crkvi bude prepoznata njegova svetost i njegov blaženi život, njegovo istinsko djelovanje na slavu Božju, na čast Crkve i za dobro ljudi, posebno onih koji su siromašni i nemoćni. Potaknuo je sve da u ovom Božićnom vremenu mole da im srca budu istinski djetinja, da budu srca koja istinski ljube Boga, koja ga uvijek slave i koja ga uvijek slušaju.

Tumačeći u prigodnoj propovijedi misna čitanja istaknuo je kako evanđelist Marko navodi da je Isusa dirnulo u srce, on veli: „Vidje Isus silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu“. Osvrćući se na to mons. Tomašević je kazao: „Kako je teško kada nema pastira, kada nema dobrog pastira, kada nema pastira koji se brine za one koji su mu povjereni, kada nema pastira koji uče one koji su mu povjereni i to ih uči pravom nauku, Božjem nauku. Kako je teško i žalosno kada se nitko ne brine, kada ne brine onaj koji bi se trebao i morao brinuti.“ Podsjetio je da je Isus toga svjestan, bi mu žao i poče ih poučavati. Budući da je bilo mnoštvo svijeta, a bili su daleko od grada, učenici govore Isusu da otpusti svijet kako bi si mogli kupiti hrane. Isus im odgovara: „Podajte im vi jesti“. Uslijedio je Isusov dijalog s učenicima na koncu kojega učenici donose Isusu ono malo što imaju: pet kruhova i dvije ribe. Isus to blagoslivlja i hrani mnoštvo. Mons. Tomašević je ustvrdio: „Tako rade pravi pastiri! Pastir ne kuka nad onim što ima, nad onim malo što ima. Pravi pastir svoje pouzdanje stavlja u Boga, s Bogom radi, s Bogom surađuje i Bog umnaža, umnaža da svakome dotekne i da opet ostane viška. Ova Crkva Vrhbosanska je imala prvoga pastira, nakon Otomanskoga Carstva i dolaska Austro-Ugarske, prvoga nadbiskupa koji je bio pastir sličan Dobrome Pastiru, sličan Isusu Kristu; Isusu Kristu kojemu nije bilo teško ostaviti nebesa i doći u ovu našu suznu dolinu i nama postati jednak u svemu osim u grijehu.“ Istaknuo je zatim Božju ljubav prema nama i želju da ono što imamo udružimo s Njime i on će to blagosloviti. Kazao je zatim: „Isusu je bilo žao ovoga naroda i dao im je dobroga pastira u nadbiskupu Josipu Stadleru; Josipu Stadleru koji je bio izvanredan student, završio postdiplomske studije u Rimu, došao u Zagreb i nije mu bilo teško doći u ovu Bosansku stvarnost u vrijeme koje je bilo puno teže nego danas, vrijeme puno siromašnije nego danas, vrijeme u kojemu su ljudi bili puno potrebniji pomoći nego danas. I nije kukao, nego je kao dobri pastir sve ono što je imao dijelio. I Bog je umnažao. I tako je to raslo. I Bog je umnažao ljude i osobe koje su zajedno s njim radili nastavili tamo gdje su franjevci djelovali stoljećima, a prije njih dominikanci i mnogi svećenici. Nastavio je raditi i graditi i to je raslo zato što je on bio pastir po Isusovom Srcu, pastir kojemu je bilo žao naroda; kojemu je bilo žao naroda, ali to nije bilo ono žaljenje 'Ah, jadnici' nego žaljenje iz ljubavi. Žao mu je što im je teško i udružuje sve svoje snage i sve dobre ljude da tim ljudima bude lakše, da im bude bolje, da budu nahranjeni; da oni koji su bili nezbrinuti djeca, siročad, siromašni da imaju, da ih pouči, da se nauče.“

Osvrnuo se zatim na poslanicu sv. Ivana apostola koji govori: „Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga“. Mons. Tomašević je zatim ustvrdio: „Nadbiskup Josip Stadler je Boga ljubio svim srcem. Molitva mu je bila gotovo trajno na usnama. I sve što je radio, radio je uz molitvu i pretvarao u molitvu. I zato je to Bog blagoslivljao i to je raslo. I zato je Bog blagoslivljao i nalazio je druge ljude, druge osobe koje su se ujedinjavale na putu dobra. I zato mi molimo da u Crkvi bude prepoznat njegov blažen i svet život. Ali molimo i za nas da i mi slijedimo primjer sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, tolikih svećenika franjevaca, isusovaca, dijecezanskih svećenika, dominikanaca, salezijanaca, karmelićana, mnogih drugih koji su djelovali na ovim prostorima; časnih sestara milosrdnica, školskih sestara franjevki, Klanjateljica Krvi Kristove, Služavki Maloga Isusa, Kćeri Božje Ljubavi, Marijinih sestara čudotvorne medaljice, Uršulinki, Karmelićanki, Klarisa koje su toliko toga napravile, toliko dobrih osoba, jer radili su prije nego je nadbiskup Stadler došao ovdje i nastavili su raditi poslije, da radimo i danas i da se ne bojimo što imamo malo.“

Nakon popričesne molitve, svi su se uputili na grob sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera i izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim.

s. Ljilja Marinčić