100. rođendan - životni hod s. Rozamunde (Jake) Vukas Ponedjeljak, 28. 2. 2022.

S. M. Rozamunda (Jaka) Vukas proslavila 100. rođendan u Košutama. Jaka tijelom i duhom, vjerom i snagom, postojana u ljubavi i služenju


U samostanu ˝Srca Isusova i Marijina˝ u Košutama, u subotu 26. veljače 2022., svečano je proslavljen stoti rođendan s. M. Rozamunde (Jake) Vukas.

Na svečanosti se oko slavljeničkog obiteljskog stola okupila njezina rodbina i prijatelji, časna Majka Družbe s. M. Marija Banić, provincijska glavarice splitske provincije ˝Sv. Josipa˝ s. M. Terezija Pervan, predstojnica samostana u Košutama s. Zorka Radan, sestre iz skoro svih zajednica u Provinciji, jer je taj dan u samostanu u Košutama bio i susret predstojnica, triljski dekan don Stipe Ljubas, fra Ante Akrap, profesor na KBF-u u Splitu, koji je taj dan imao predavanje sestrama predstojnicama, don Marinko Duvnjak, nekadašnji  župnik sv. Josipa na Plovaniji (1993.-2004.) gdje je s. M. Rozamunda bila na župi kao kuharica. On je kao veliki prijatelj s. M. Rozamunde posvjedočio njezino bogato životno iskustvo ispunjeno vjerom, ljubavlju i molitvom. Oko obiteljskog stola bilo je dirljivo vidjeti raspoloženu rodbinu s. M. Rozamunde, njezine nećake i nećakinje, osobito njihovu razigranu djecu i unučad. Svih je ujedinjavala ljubav i zahvalnost prema teti s. M. Rozamundi i ponos da je imaju. Ona je uvijek bila brižna prema njima i njihovim roditeljima, a i oni prema njoj. Skupa sa sestrama i svećenicima, u jednom obiteljskom zajedništvu zahvaljivali su Bogu i s. Rozamundi na velikom Božjem daru, njezina stogodišnjeg života i predanog služenja. Za bogato obiteljsko slavlje sa sestrama iz zajednice, i rodbinu s. Rozamunde, na osobiti način se založila predstojnica s. M. Zorka Radan. Bilo je radosno i dostojanstveno.

Dekan i župnik don Stipe je pozdravljajući kod stola prisutne i čestitajući 100. jubilej s. M. Rozamunde istaknuo da ovaj sto godišnji jubilej govori sam o sebi, da je on "primjer vjere, ljudskosti i redovničkog života s. M. Rozamunde Vukas". Triljski gradonačelnik Ivan Bugarin tom je prigodom s radošću i ponosom svojoj sugrađanki s. Rozamundi uručio cvijeće i Povelju grada Trilja za njezin 100. rođendan i 80. godina službe i nesebične ljubavi Bogu i ljudima, a predstojnica s. M. Zorka je slavljenici uručila blagoslov pape Franje. Čestitku je uputio i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić i splitsko-makarski nadbiskup koadjutor mons. Dražen Kutleša, u kojoj na kraju ističu: ˝Zahvaljujemo na predanosti i ljubaznosti služenja svih ovih godina te Vam želimo da ovozemaljski život bude i dalje klicanje: ´Bože, tko je kao ti!´ Čestitkama se pridružuje s. Mirjam. s. Pulherija, tajnik don Nikola i djelatnici biskupije.˝ Apostolski nuncij u Republici Bjelorusiji, nadbiskup Ante Jozić, rodom iz Trilja, poslao je čestitku s. M. Rozamundi putem e-maila na samostan u Košutama, koji glasi: ˝Draga s. Zorka! Rado se pridružujem čestitkama za 100. rođendan Vaše s. Rozamunde. Neka dobri Bog koji joj je podario snagu za 100. rođendan, nastavi je dalje jačati i štititi u njezinu životu. Molim Vas da joj prenesete i ove moje iskrene čestitke i molitve za njezino dugo redovničko služenje. Pozdrav svima iz Minska u ova nemirna vremena. +Ante Jozić˝. Tjelesno slaba, ali radosna i ganuta s. M. Rozamunda obgrljena ljubavlju svoje drage rodbine, prijatelja i sestara, uzvraćala je svima osmijehom zahvalnost

Brojni su uputili svoje rođendanske čestitke s. M. Rozamundi. Provincijska glavarica s. M. Terezija pozdravila je sve prisutne, čestitala slavljenici s. M. Rozamundi i istaknula svoje doživljaje iz života sa s. M. Rozamundom u župi sv. Josipa u Plovaniji u Zadru i zahvalila joj za to lijepo svjedočanstvo jedne dobre žene i uzorne redovnice. Predstojnica samostana s. M. Zorka Radan pozdravila je sve prisutne  i svima zahvalila što su došli uzveličati ovo slavlje. Nekoliko crtica iz životnog tijeka s. M. Rozamunde ispripovjedile su s M. Fanita Jukić i  s. M. Maneta Mijoč. 

U samostanu na Šinama s. Maneta Mijoč je 17. prosinca 2016. godine razgovarala sa s. Rozamanudom Vukas. Tada je s. M. Rozamunda imala 95 godina. U govoru prisebna, dobrog sjećanja, spontana, vedra duha, raspoložena, optimistična, zadovoljna u zvanju, sretna da je redovnica, predana  u Božju volju, dobrog zdravlja.

 Početkom rujna 2021. godine, pet mjeseci prije slavlja stotog rođendana, u samostanu u Košutama s. M. Maneta Mijoč je u više navrata razgovarala s. M. Rozamundom. Bila je oslabljenih sila, u kolicima je sestre dovode u kapelu i u blagavaonicu. Kratko i ponekad se izgubi u mislima i sjećanju, ali uglavnom još uvijek svježe pameti, bistra razlučivanja, a nekih stvari tako se dobro sjeća, osobito iz ranijih i srednjih godina redovničkog života. U razgovoru neposredna, iskrena, otvorena, ugodna, vedra, puna životnog optimizma, bez natruha ogorčenja.

Iz gornjih razgovora s. Manete i s. M. Rozamunde osvjetljava se i zrcali bogati životni put s. M. Rozamunde. Detalje tog života ovdje donosimo.

S. M. Maneta: S. M. Rozamunda kada i gdje ste rođena? Kada ste došla u samostan i položila redovničke zavjete?

S. M. Rozamunda:  Rođena sam 26. veljače 1922. u Vedrinama, župa Trilj, od oca Petra i majke Pere rođ. Šipić, kao treće od osmero djece (peta sestara i dva brata). Naša obitelj živjela je običnim vjerskim životom, u dnevnoj obiteljskoj molitvi i pohađanju nedjeljne svete mise, u poštenju, skladu, zajedništvu, skromnosti, radišnosti. Župnik je bio don Ante Bućan.  

U samostan sam došla u kolovozu 1938. u Split. Iste godine k našim sestrama Služavkama Malog Isusa u Splitu došla je i iz mog sela Vedrine i s. M. Dragomira Šušnjara, a godinu dana ranije je otišla naša susjeda s. Lutgarda Šunjara. Roditelji se nisu protivili, ali je majci bilo teško, jer sam joj puno pomagala u kućnim poslovima, i oko čuvanja djece. Kao kandidatica živjela sam i radila sa sestrama Služavkama Malog Isusa u franjevačkom samostanu na Poljudu u Splitu, u kojem su vodile domaćinstvo za oce franjevce i za starce u muškoj ubožnici, smještenoj u ovom samostanu. Pomagala sam najviše u kuhinji, a kao kandidatica sa mnom je bila i s M. Davida Srčić. Nakon dvije godine kandidature u Splitu, 3. kolovoza 1940. željeznicom iz Metkovića, u koji sam došla parobrodom iz Splita, dolazim u Sarajevo. U redovničku kandidaturu primila me časna majka s. Maneta Lučić, koja mi je ostala u sjećanju kao pobožna, pristupačna, tiha, dostojanstvena sestra. Odredila me da pomažem kod muške djece smještene u ubožnici Družbe ˝Egipat˝.

 U novicijat sam ušla 14. kolovoza 1941. u kući matici Družbe ˝Betlehem˝ u Sarajevu, a kolegice su mi bile: s. Dagomira Šušnjara, s. M. Tugomila Žolo, S. Sekundina Bošković, s. M. Antoneta Barišić, s. M. Davida Srčić, s. M. Gabrijela Pavina, s. M. Branimira Penić. Magistra nam je bila s. M. Fabijana Buklijaš, fina duša. U novicijatu sam se teško razboljela od tuberkuloze, koja je tada harala, pa sam se tako i ja zarazila, a pridonijela je tome i nenaviknutost i neotpornost mog organizma na promjenu klime. Izgubila sam apetit i snagu. Nitko nje računao da ću ozdraviti, da će mi se zdravlje popraviti, ali je Bog na mene računao. Molila sam se i koliko sam mogla radila sam. Bilo je upitno da li mi radi bolesti dati dozvolu da položim zavjete. Magistra s. M. Fabijana se zauzela kod časne majke da mi se dadne dozvola polaganja privremenih redovničkih zavjeta. Vidjela je moju iskrenu volju za redovničkim životom. Tako sam privremene redovničke zavjete položila 15. kolovoza 1942., a doživotne 15. kolovoza 1948. u Sarajevu. Nakon položenih zavjeta, radi zdravstvenih teškoća, ostala sam u ubožnici ˝Egipat˝ u Sarajevu i radila koliko sam mogla kod muške djece i u kuhinji. Uskoro iz Sarajeva odlazim u tuberkulozno vojno lječilište na Ilidžu, u kojem su kao domaćice i bolničarke radile naše sestre Služavke Malog Isusa, a radile su kao bolničarke i u obližnjem bolničkom lječilištu za tuberkulozne vojnike u Kasindolu, pa sam kratko boravila i u ovom lječilištu. Vojni liječnici su m davali potrebne lijekove, liječili me od tuberkuloze, a i ishrana je bila bolja.

 Po savjetu liječnika, radi bolje ishrane i rada na zraku, premještena sam 1943. u samostan u Vitezu, gdje sam pomagala u kuhinji, a zatim sam radila na velikoj ekonomiji koju je sestrama kupio utemeljitelj nadbiskup Stadler za uzdržavanje sestara, brojne djece i starica smještenih u dvije ubožnice u Sarajevu, u svakoj po oko osamdeset djece. Teško mi je bilo kopati kukuruz istim tempom kao zdrave sestre, brzo sam se zamarala. U pomoć mi je najčešće priskočila s. M. Bartlomea, jer bi uzela nekoliko mojih redova i ona ih uskopala, tako da puno ne kasnim u radu za drugima.

S. M. Maneta: Miris i ratne nedaće sve više pritišću. Osjeća to i Vitez i okolica. U ljeto 1944. godine 24 saveznička teška bombardera sasule su oko 200 teških bombi na Travnik. Na sreću, letjeli su od juga prema sjeveru te je taj smrtonosni teret pao po Vilenici - južno od Travnika, i dijelom po Bukovici - sjeverno iznad grada. Ipak, neke bombe su pale nešto zapadnije od Isusovačkog gaja koji se prostire južnim dijelom iznad zgrade Nadbiskupske velike gimnazije. Sestra Rozamunda navedite nam neka sjećanja i osobne teškoće iz tog ratnog vremena koje ste doživjela kao mlada sestra.

S. M. Rozamunda: Ratno vrijeme donijelo je i nama sestrama mnoge teškoće i nedaće, ali duhom nismo klonule. Molitvom i međusobno se hrabreći odolijevale smo strahu. Početkom listopada 1944. jednog dana su u naš samostan u Vitezu došli su vojnici (partizani) i napravili pretres kuće, pa tako i soba sestara, a mene su odveli u zatvor u Travnik, koji se nalazio nasuprot Travničkog sjemeništa, danas Katoličkog školskog centra Petar Barbarić, s druge strane rijeke. U zatvoru, u samici, ostala sam puna tri mjeseca, a imala sam 22 godine. Odveli su me u redovničkoj uniformi, koju su poslije kod posjete predali sestrama. Ostavili su da uz sebe imam samo krunicu. Oficij ni molitvenik nisu dozvolili da imam. S nikim nisam smjela pričati, niti koga vidjeti. Samo bi kroz prozor vidjela s. M. Bartolomeju, koja bi jednom sedmično dolazila u zatvor i donijela bi čistu robu i nešto hrane. To bi predala stražaru i preuzela bi nečistu robu. Redovito bi mi donijela kruh za cijeli tjedan. S njom se nisam mogla vidjeti niti popričati, ali bi je vidjela kroz prozor, jer sam budno pazila da se malo podignem na prste i pratim kad će naići prema zatvoru. U zatvoru je tada bio i franjevac fra Žaja, koji je imao našoj kandidaturi rođenu sestru Jelenu Žaja. Kad je saznao da sam tu u zatvoru poslao mi je po stražaru deku, koju je skinuo sa svog kreveta i meni je poslao, jer je bilo hladno, i to me spašavalo od velike hladnoće. Svaki dan su me ispitivali i pravili pritisak da nešto izdam, da nešto progovorim o drugima, o sestrama, ali ja nisam u ničemu popustila i nikoga nisam izdala, niti nešto rekla o drugima. Lijepo su postupali sa mnom. Nisu me maltretirali, mučili, osim što me iscrpljivalo i nerviralo svaki dan ispitivanje, i podnošenje života u samici. Izišla sam iz zatvora nakon tri mjeseca, na Bezgrešno začeće 1944. godine. Kasnije sam 1945. mjesec dana također bila u zatvoru u Travniku. Dok sam radila u vrtu u Zenici došao k meni jedan vojnik partizan, uzeo za ruku i da moram s njim poći, i odveo me u zatvor u Travniku. Bio mi je teško, nemili strah, a sestre nemoćne da ga u tome spriječe. Stalno ispitivanje, prisiljavanje da nešto reknem, ali hvala Bogu nikoga nisam odala, ništa na nikoga rekla, samo bi ponavljala: ˝Ja za ništa ne znam.¨ I hvala Bogu i njegovoj milosti nikome nisam ništa naškodila i niti mi se što zlo dogodilo, a bio me strah najgorega. Ja sam i onda uza sve patnje svima oprostila i danas molim za te nesretne naše neprijatelje.

S. M. Maneta: Ratno vrijeme, strah, nesigurnost, pljačke po kućama, pa tako i u samostanu. Ne smiješ protusloviti, a svjesna si da ti se vrijeđaju osnovna ljudska prava. Možete li s nama podijeliti ono što Vam se duboko usjeklo u sjećanje iz tog teškog vremena.

S. M. Rozamunda: U jesen i zimu 1944. partizani su u Vitezu i okolnim mjestima počeli s pljačkati po kućama i oduzimati žito i ostale namirnice od seljaka, koji su bili imućniji, osobito u samostanu sestara u Vitezu. Predstojnica samostana sa sestrama odlučila je u svrhu da barem nešto od pšenice, kukuruza i hrane spasi, da se kola natovarena žita i namirnicama odveze kod naših sestara u Zenicu i tamo pohrani, dok se situacija smiri. Poslala je mene (s. Rozamundu) i s. Stanislavu s jednim dečkom Jagom, koji nam je s ocem Ivom pomagao na ekonomiji. Kod sestara radila je i njihova kćer i sestra, koja je u Vitezu poginula od nagazne mine. Natovarena kola vukla su dva konja, a povele smo još i naša dva vola, da ih sačuvamo, da nam ih ne odnesu u pljački. Krenuli smo iz Viteza za Zenicu. Na putu veliki snijeg, hladnoća. Susrećemo veliku kolonu vojske i ljudi koji se kreće. U koloni i mi idemo, a već smo promrzle od studeni. Pala je noć. Na putu nam se pod silnim teretom kotači kola nakrive, te konji i kola  naslone i zapnu u jarak. Cesta puna vojske i civila. Nitko od straha neće da nam pomogne otkačiti i izvaditi kola, koja su zapela. Kod kola ostali su s. M. Stanislava i Jago, a ja sam pošla naprijed prema jednoj vatri koja je gorila u blizini, jer više nisam osjećala noge od hladnoće. Noge su mi obamrle, nisam mogla više trpjeti hladnoću od smrznutosti. Vidim da gori vatra u daljini, a neznan tko je tamo, tko se grije i što rade. U toj nevolji i smetenosti odlučim otići do vatre i ogrijati se, pa što bilo da bilo. Kad sam došla do vatre imala sam što vidjeti. Tu sami čerkezi (ruski Kozaci u službi nacista). Ja ne razumijem što govore, a ni oni mene što ih pitam. Stala sam da se ogrije, jer više od hladnoće nisam mogla razmišljati što se može dogoditi. Imala sam osjećaj da mi se mozak od hladnoće zablokirao i zacementirao u meni svaki strah. Kako sam se malo ugrijala počela sam shvaćati da su to čerkezi, da su zapalili jednu bosansku drvenu kuću da se ogriju. Viču mi samo: ˝sestrice˝, ˝sestrice˝. To sam jedino razumjela. Čim sam se ugrijala i došla k sebi odlučim se brzo vrati natrag i vidjeti što je sa s. Stanislavom, s Jagom i kolima. Opazila sam u povorci jednog njemačkog vojnog svećenika. Prepoznala sam ga jer je u Hankupmaniji kod sestara u kapeli čitao sv. misu. Reknem mu o čemu se radi i on brzo pozove nekoliko vojnika i dođemo do s. M. Stanislave i oni izvuku kola i konje iz jarka. I tako su s. M. Stanislava i Jago s kolima, konjima i volovima pošli naprijed prema Zenici, a ja sam se uz pomoć ovog svećenika njemačkog vojnog kapelana uspjela ukrcati u jedan vojni automobil s dva njemačka vojnika. Išli su prema Zenici. Zamolila sam ih da me dovedu do sestara u Zenici, jer sam htjela pripremiti sestre da će doći s. M. Stanislava s momkom Jagom i kolima, pa da brzo nađemo prostor gdje odložiti stvari i sakriti ih, jer se oni s autom moraju brzo vratiti i ići naprijed. Tkao su me vojnici dovezli do sestara i produžili autom dalje. Predstojnica u  samostanu u Zenici je bila s. M. Maristela Goić. (Ona je vršila službu učiteljice i službu predstojnice u Zenici  od 2. veljače 1942. do 12. prosinca 1947.). Dogovorile su se sestre s mjesnim župnikom don Milivojom Čekadom da se u prostoru župske kuće smjeste stvari. Brzo sam razmišljala što učiniti s volovima, da ih sestrama ne oduzme vojska (partizani). Pronašla sam čovjeka kome ih prodati za milijun kuna, pa da barem sestre dobiju novac. Brzo sam tražila kod ljudi u selu da kupimo sijena za konje, a nije to bilo lako jer nikoga ne poznajem. Sestra Stanislava i momak Jago su s kolima došli k sestrama u Zenicu puno kasnije od mene. Teško su se probijali među masom vojnika i svijeta. U Zenici smo ja i s. Stanislava ostale par dana, dok se stanje malo smiri i mognemo se s kolima vratiti u Vitez.

S. M. Maneta: Napadi neprijatelja na prostoru Zenica - Busovača - Han Kumpanija bili su osobito između 9. i 13. prosinca 1944. godine. Početkom 1945. napadi se nastavljaju. Ratne godine nisu prema vama bile milostive, pa ste uskoro završila u koloni - Križnom putu za Bleiburg, iz koje ste se, kako ste čisto nam svjedočila, čudom Božjim izvukla.

S. M. Rozamunda: Jednog dana, u proljeće 1945. prale smo rublje, kad dolazi u samostan jedan njemački vojnik i traži da posudimo kola i konje da nešto trebaju prebaciti. To je rat, to pita vojnik, i ne smijemo ništa protusloviti. Predstojnica s. M. Agneza Lašak pošalje mene i s. M. Miroslavu da idemo s njim i da kad prenesu stvari vratimo natrag kola i konje. S nama je pošao i jedan čovjek iz mjesta. Na putu susrećemo kolone vojske i izbjeglih ljudi koji idu iz pravca Zenice naprijed. Sestra Miroslava je nakon izvjesnog vremena osjetila da ne može više hodati i odluči se vratiti natrag u samostan, a tako i čovjek koji je pošao s nama. Ja sam nastavila dalje pješačiti u nadi da ćemo se negdje zaustaviti, da će vojnici prebaciti stvari s naših kola i da ću se s kolima i konjima vratiti natrag u samostan. Avioni nadlijeću nad kolonom. Hvata me strah da bace bombe na nas. Svako malo sam se, kao i većina, skrivala u kanal, u grmlje, ili legli na pod. Zapeo mi redovnički rubac, s kojim sam se prekrila, o žicu na jednoj ogradi. Gladna, žedna, iscrpljena od hoda, straha i neizvjesnosti, počinjem gubit snagu. Došli smo u Žepče i tu je kolona stala. Pala je već duboka noć. Razmišljam što ću učiniti. Molim se i vapim: ˝Kuda ćeš Rozamunda? Znaš li kuda ideš i kako ćeš se vratiti? Bože pomozi mi!´˝ I dođe mi misao: ˝Pusti kola i konje, nema ništa od toga. Vrati se kući dok se još možeš vratiti.˝ I odlučim vratiti se. Svi u koloni idu naprijed a ja se sama pomalo vraćam natraške, obazrivo i kriomice, paralelno s kolonom. U neko doba noći jedan vojnik se obazre na mene i upita me: ˝Što si ti tu?˝ Kažem mu da sam redovnica da su mi u ovoj koloni kola i konji, koje je jedan vojnik pitao da nešto preveze. Nije mi odmah vjerovao, nego misli da sam neka špijunka. Rekla sam mu ponovno da su u koloni naša kola i konji. Rekao je da idem s njim, da nađemo ta kola i da mu pokažem konje. Pošla sam već iznemogla s njim naprijed i našla u koloni kola i konje, i pokazala mu ih. Tada se osvjedočio da je istina ono što sam rekla i opisala i povjerovao mi. Nije me dalje pitao. U sebi se molim da mi Bog prosvijetli što učiniti. Potaknuta nutarnjim osjećajem odlučim ostaviti kola i konje i odmah se vraćati natrag prema Zenici, i pokušati doći do sestara u Zenici. Brzo se odvojim od ostalih, probijajući među masom, idem natrag. Puna cesta ljudi. Idem paralelno s kolonom, tako da je ne gubim iz vida, jer znam da oni idu putem koji vodi iz Zenice prema naprijed. Oni idu naprijed, a jedino se ja vraćam natrag. Sama sebe se bojim i krijem se među sjene vrba da me se manje uoči, i da me netko ne zaustavi i upita kuda idem u noćnoj tami. Žedna sam i gladna, jer nisam ništa jela ni pila cijeli dan i noć, ali od straha to više i ne osjećam. Nepregledna kolona iscrpljenih ljudi ide naprijed, a ja natrag, i borim se sa strahom da li ću prepoznati Zenicu i u njoj kuću sestara, jer ja tu nisam duže živjela, samo navraćala. I tako u strahu i molitvi u jutarnjem svitanju prepoznam ulaz u Zenicu, i krećući se u smjeru crkvenog zvonika dođem do crkve i kuće naših sestara. Tu me sestre sa suzama i radošću dočekale i okrijepile. Zahvaljujemo Gospodinu koje me spasio nadahnuo da se vratim, da pustim i kola i konje. Kod sestara sam se par dana odmorila, a onda vratila u samostan u Vitezu. Dok sam bila te dane u Zenici došli su u kuću sestara vojnici-partizani i traže da im dadnemo pisaću mašinu. Rekle smo da nemamo pisaće mašine, da imamo zelja u bašči i da im to možemo dati. Oni nisu vjerovali da nemamo mašinu pa su opet sve pretresli po kući ne bi li je našli.

S. M. Maneta: Jeste  li ste imali još nekih neugodnosti u tom ratnom vrtlogu od strane vojske i vlasti?

S. M. Rozamunda:   U Zenici sam i prije bila par puta po 3-4 dana u zatvoru, na ispitivanju. To je bilo kad sam iz Viteza službeno nosila neku poštu i stvari u Zenicu sestrama i župniku, a vojska bi me zaustavila i odvela u zatvor na ispitivanje. Hvala Bogu u tom mučnom ispitivanju nikada nisam ništa izdala, niti nešto na nekoga rekla. Sve sam to uz Božju pomoć podnijela. U zatvoru u Zenici je bila prostorija za svećenike i redovnice: odozgo je bilo staklo, tako da ljeti se ne bi moglo živjeti od vrućine koja peče kroz to staklo, a zimi od leda i studeni.  Sjećam se da me jednom predstojnica s. M. Agneza Lašak poslala da iz Viteza odem do sestara u Zenicu, i obavim neki posao. Išla sam pješice iz Viteza do Zenice i iz Zenice do Viteza, kroz šumu preko brda Vjetrenice. Uspon preko Vjetrenice iz pravca Viteza prema Zenici i cestovna udaljenost bila je oko 23 kilometra. Najkraća udaljenost (zračnom linijom) na relaciji Vitez-Zenica je 12.97 km. Na putu me uhvatila tvrda noć. U meni nemili strah od divljih životinja u šumi. Čujem iz daljega neki muški razgovor. Približavaju se. To su bili muslimani koji su se vraćali s posla sa željeznice u Vitezu i idu kući u Zenicu. Rekla sam im da idem u naš samostan u Zenici k sestrama po poslu, da me je prilično strah, pa mogu li se njima pridružiti kad već idu u Zenicu. Bila sam tako sigurnija. Oni su rado prihvatili da idem s njima. Bili su iz mjesta Poćurice, odmah poviše našeg samostana. Tako su me dopratili se do naše kuće. Bog mi je uvijek izlazio u susret. Nikad me nije izdala njegova dobrota i milost. Župnik župe sv. Jurja u Vitezu ostao je bez kapelan i kuharice pa je ona sa s. Bonjanuktom određena da radi kod župnika u Vitezu. Pomagala sam u kuhinji, radila u župskom gospodarstvu, u štali, u kojoj je bila krava, svinje, kokoši.

S. M. Maneta: Iz Viteza, nakon ratnih neprilika, premještena ste u samostan u Metkoviću.

S. M. Rozamunda: Od ljeta 1945. do 1951. godine vršim službu kuharice u samostanu u Metkoviću. U Metković sam došla iscrpljena, što od bolesti tuberkuloze, rada na ekonomiji, što li od ratnog straha, zatvora, ispitivanja, nesigurnosti. U Metkoviću je također bilo teško vrijeme, ali puno bolje sam se osjećala. Teškoća je bila što u Gradu nije bilo dovoljno hrane, niti se mogla nabaviti koliko ti treba. Hrana se dobivala na točkice. Najgore je bilo što nije bilo dovoljno kruha. Pekara je bila u kući samostana, prizemno. Tu se pekao kruh za vojsku (partizani), koja je bila smještena u prizemni dio samostana, a prije je tu bila talijanske vojska. Pekar je bio jedan vojnik Slovenac. Ženama je bilo teško za obitelji, jer nisu imale kruha za djecu. Svaki dan su dolazile po vodu na naš bunar u vrtu, pa su čule miris friško pečenog kruha i sigurno im nje bilo lako, jer bi im dobro došao i mali komadić za djecu i starce u obitelji. I meni u kuhinji nije bilo lako, jer nisam imala dovoljno kruha dati sestrama. Jednog dana ohrabrim se i upitam vojnika koji je pekao kruh: ˝Znate ne valja mi peć u kuhinji, ne mogu ispeći kruh, a zamijesila sam ga, pa bili bilo moguće da vi ovaj moj kruh skupa s tepsijom stavite u Vašu krušnu peć i ispečete ga.˝ On mi odgovori: ˝Sestro ne smijem. Bit ću kažnjen i ja i vi. Nego znate svaki dan dolazi ovdje naš oficir pa Vi pitajte njega pa što on rekne.˝ Ja to reknem poglavarici i rekne mi  da ja pitam oficira. Bio je fin, otmjen, ali ozbiljan. Lijepo mu reknem: ˝Znate ne valja mi peć šporetu, pa bili bilo moguće da za sestre u Vašoj peći vojnik stavi i naš kruh i ispeče ga.˝ On me pogleda i reče: ˝Neću da znam ništa.˝ S tim mi je dao do znanja može, ali moje ime ne spominji, i kao da me nema. Reknem vojniku što mi je šef rekao, a on će meni: ´E kad je on tako rekao, sada vi ne trebate donositi ni kruh zamiješen nego ćete dobiti kruha koliko god vama treba za sestre. Vi stavite nekoliko vreća brašna ovdje ispod kao da je Vaše brašno i od vi odatle pečete ukoliko dođe kontrola, a ja ću Vam dati te vreće brašna, samo trebate gledati da netko ne vidi kad prenesete. Na zidu gdje je otvor mali na našoj strani kuće on će probušit još malo veći otvor, kroz koji nam je ujutro ubacivao kruha. Ja sam stavila čisti lancun na pod i on bi samo ubacio. Ja sam se svako jutro dizala u četiri sata da zarana prenesem kruh u kuhinju da netko ne vidi, jer sam se bojala, a nije se smjelo reći javno ni pred sestrama odakle kruh da ne bi koja izdala i tako čovjeka vojnika stavila u napast. Tim više što bi kasnije dolazile i žene po vodu i kad bi čule miris friškog kruha iz naših prostorija što bi to bilo, kako bi mogle spriječiti glasine da nama vojska daje kruha, a one ga nemaju za djecu. Ja sam sedmično uvijek ispekla jedan kruh da imamo ako netko naleti iznenada pa da im možemo dati kruha i ako netko strane dođe na hranu da njima tada stavimo naš pečeni kruh, jer me bilo strah ponuditi kruh koji dobivamo od vojske, kako ne bi izdale vojnika pekara koji nam daje kruh. Tako sam se snalazila da sestre imaju dovoljno kruha za jesti. U zdravlje s. Rozamunde sestre su se i usred nestašice imale kruha do sitosti. U samostanu u Metkoviću sve bolje se oporavljala s plućima, jer sam ovdje mala mogućnost da svaki dan iza ručka dobijem čašu domaćeg čistog crnog vina. To me krijepilo i oporavljalo organizam, osobito pluća. Nastavila sam stalno s tom dozom od čaše crnog vina i zdravlje me služilo. Sjećam se da je za vrijeme mog boravka u Metkoviću sestra Gašparina bila djevojka i svako jutro bi sestrama donosila mlijeko u samostan. Iz života u samostanu u Metkoviću sjećam se jedne zgode u kojoj  sam doživjela puno straha. Predstojnica s. M. Ksaverija Barać poslala me uoči blagdana sv. Ante 1949. godine da odnesem župniku don Anti Dračevcu u župi Doli u Dubrovačkom primorju imendansku čestitku, i uz nju svečarsku tortu. Išla sam s autobusom do Dola, a samo jednom dnevno je išao autobus iz Metkovića u Dubrovačko Primorje, a iz Primorja u Ston. Izišla sam u Dolu, a autobus je produžio naprijed. Nažalost u župskoj kući nisam našla župnika don Antu, jer je bio premješten u župu Ston, što predstojnica nije znala. Što ću sada? Nema autobusa natrag ni za Metković, a ni za Ston, jer je sada otišao i više ga toga dana nema. Uputim se pješke iz Dola u Ston, kraćim putem, poprijeko. Nekako sam bila hrabra dok se vidjelo, dok ej bilo dana, ali se spustila tvrda noć, a putem nigdje kuća. Samo  brdo, krš, put makadam. U sebi prebirem misli i vapim: ˝Bože moj hoću li izbiti na cestu prema Stonu.˝ Hvata me strah. Molim: ˝Bože providi mi nekoga tko ide ovim putem.˝ Taj tren naiđe neko auto. Vidim u kabini dva čovjeka. Dignem ruku. Zaustave se. Pitam ih kuda idu i kazujem da trebam doći do župnika u Velikom Stonu. Oni me prime u auto i dovedu do župske kuće. Tu sam našla župnika don Antu, prenijela mu pozdrave i dar, tu prenoćila i sutradan iz Malog Stona brodicom došla do Ploča, a iz Ploča autobusom do Metkovića. Predstojnici sam rekla što sam sve proživjela i koje su mi bile pustolovine na putu i za pretrpljeni strah.˝ 

S. M. Maneta:  Kamo odlazite nakon Metkovića?

S. M. Rozamunda: Od 1951. do 1956. godine vodila sam domaćinstvo u dominikanskom samostanu u Mandaljeni, Župi Dubrovačkoj. Vršila sam službu kuharice. Naše sestre u živjele i radile u obližnjem Zavodu Josipovac, a ja i s. M. Demetrija Škarica smo stanovale u samostanu taca Dominikanaca. i vodile njihovo domaćinstvo. Ja sam kuhala, a s. M. Demetrija je radila u štali, jer su dominikanci imali krave, svinje i kokoši, time pomagali braći u samostanu u Dubrovniku, u kojem su imali i bogoslove. Prodavali su mlijeko. Sjećam se dobro patra Bernarda Dedića.

S. M. Maneta: Nakon Mandaljene gdje ste premještena?

S. M. Rozamunda: Od 1956. do 1971. godine vršim službu predstojnice u samostanu u Perastu. Bilo je to vrijeme materijalne oskudice, i nakon što nam je ukinut rad s djecom u školi bile smo vezane samo uz kućnu djelatnost. Trebalo je mudrosti, okretnosti i razboritosti s čime se baviti i priskrbiti osnovno za život zajednice. U Perastu smo brale lovoriku i mučile se s time, tako da smo novcem dobivenim od branja i prodaje lovorike mogle prekriti trošni krov kuće. Težak je bio život  Perastu. Kupile smo ogradama u Perastu sijeno za kravu, pa tako i na otočiću sv. Đorđa, koje bi barkom u balama prevozile, a onda uz brojne Peraške skale od obale do samostana nosile. A to se obično radila u vrućem ljetu, u srpnju.

S. M. Maneta: Iz Perasta gdje ste premještena?

S. M. Rozamunda: Od 1971. do 1974. godine vršim službu kuharica u kapucinskom samostanu Gospe od Milosrđa u  Gospinu Polju u Dubrovniku. Iz Dubrovnika odlazim u Mandaljenu u Zavod Josipovac. Ovdje od 1974. do 1981. godine vršim službu predstojnice. U zavodu su smješteni osobe s invaliditetom, tjelesnim i psihičkim, o kojima brinu sestre. Sestre sudjeluju i u pastoralnom radu župe Mandaljena.

S. M. Maneta: Nakon Dubrovnika i Mandaljene koja je slijedeća postaja Vašeg djelovanja?

S. M. Rozamunda: Iz Mandaljene dolazim ponovno u Boku Kotorsku, gdje od 1981. do početka 1991. vršim službu kuharice i neumornog vodiča u marijanskom svetištu na otočiću Gospe od Škrpjela u Perastu. Sa mnom je bila s. M. Sofija Cvitkovića, a pet godina bila sam sama na otočiću, jer je s. Sofija kroz to vrijeme bila na učenju jezika u Parizu i u Njemačkoj, te magistra novakinja u Dubrovniku. Kroz vrijeme dok sam bila sama bilo me je na početku strah i neugoda, ali sam se ubrzo oslobodila toga. Kroz tih pet godina ljeti bi mi došla pomoći nećakinja Danica, a nekada bi poglavarice poslale neku od sestara za ipomoć, jer je bilo dosta turista. Bilo me je strah i tumačenja, jer sam smatrala da nemam dovoljno znanja i iskustva kako drugima prenijeti povijest i značenje svetišta i kulturnog duhovnog blaga. Molila sam se Gospi za pomoć i čvrsto sam uvjerena da mi je izmolila milost odvažnosti za dar tumačenja povijesti svetišta. S lakoćom i jednostavnošću sam tumačila slike Tripe Kokolje kojima je ukrašeno svetište, kao i druge slike, te bi uz njihovu umjetničku vrijednost i prikaz onog što je oslikano unijela i vjerske istine i tumačenje iz Svetog pisma. To bi na jednostavan, pristupačan i razumljiv način približila posjetiteljima i povezala s konkretnim  životom. Turisti su me oduševljeno slušali i upijali svaku riječ, koju sam ja s dušom i srcem izgovarala, s poštovanjem prema Bogu, majci Božjoj i istinama koje živim i prenosim. Tako bi mi rekli. A bila sam izložena cijelom svijetu, jer su dolazili turisti iz svih zemalja. Mnogi su mi se obraćali nakon tumačenja osobno pitajući za savjet i preporuku u molitve. Don Gracija Brajkovć, vrstan povjesničar i povjesničar umjetnosti znao mi je reći da izvrsno tumačim i da imam jako lijepi pristup u tome. Na otočiću u Perastu ugostila sam mnoge biskupe, svećenike, naše i strane. Kad sam bila sama skuhala bi nešto navečer za sutra, ili u kratkim stankama između pojedinih grupa turista, kojih je bilo tokom cijelog dana. Kad smo bile dvije skupa bilo je lakše, ali umora nam nije nedostajalo, osobito u ljetnoj sezoni. Navečer bi uredile crkvu i prostor svetišta, kitile oltare svježim cvijećem. A posebna mi je radost bila sadit i zalijevati cvijeće, uzgajati ga, tako da smo uvijek imale cvijeća za kićenje Gospina oltara. Lijepim i bogatim pitarima crvenih koralja koje smo brižno uzgajale okitile bi prozore, tako da su se turisti uvijek divili urednosti okoliša i okićenim prozorima svježim prekasnim cvijećem. U našem vrtu sadile smo sve što je potrebno za malo domaćinstvo, tim više dok nije bilo u blizini trgovine. Uvijek smo imale našu salatu, kupus, blitvu, pomidore, krastavce, paprike, peršin, mrkvu. Vrta nam je bio glavni izvor prehrane. Svaku večer s. M. Sofija ili ja smo ga pomalo uređivale i zalijevale. Uživala sam voziti barku, i na vesla i motorom. Barka nam je bila veza s kopnom. Radost mi je bila u ono malo slobodnog vremena loviti, pecati ribu. Još kod kuće od svog oca sam naučila kako pecati ribu i bacati mrižu u rijekama Rudi i Grabu, a od majke kako je čistiti i pripremiti. Ovdje sam najviše pitala djecu kako oni love ribu u moru, što su oni naučili od svojih očeva o tome i kako to njihovu očevi čine. Djeca otvorena, iskrena, bezazlena, strpljiva, učili su me kako njihovi očevi vežu udice, kako najbolje loviti ribu, i sve što je s tim povezano. kazali su mi sve trikove koje su znali i za koje su od drugih čuli. I tako je počelo. Dolazili su ribari Perasta navečer do otočića i pecali, lovili. Ja bi s njima pričala, zapitkivala ih o lovljenju i pamtila. To bi primjenjivala kad bi pecala i lovila. I postala je poznata uzrečica među ribarima da kod takmičenja tko će od nas više riba uloviti da ne može ni jedan mene prestići, da ja uvijek najviše upecam. Uvijek sam ulovila ribe da imamo za sebe i za goste koji nam dođu, te bi višak stavila i u frižider da možemo pripremiti kad ne stignem taj dan loviti ribu, ili je grubo vrijeme i ne može se ići loviti. Najteže mi je bilo na otočiću kad bi došli gosti a nemam im što dati za jelo, jer nisi imao gdje kupiti, a ono što su ti donijeli s kopna to imaš. Don Gracija i don Srećko bi često dovezli goste i ostavili na ručku. Jednom su se tako našla skupa četiri biskupa, a baš tada nisam imala ribe niti se zbog nevremena mogla uloviti. Opet sam se snašla. Brzo sam nabrala mušula u moru i od njih napravila rižot i imala salatu iz našeg vrta, te juhu od povrća. Ispalo je dobro i ukusno pripremljeno. Svi su bili zadovoljni i zahvalni. Uvijek sam se trudila da hranu koju pripremam bude ukusna. Više puta je bio na odmoru i nadbiskup Franić s prijateljem biskupom iz Pescare mons. Antoniom Iannucci.

S. M. Maneta: Nakon Boke Kotorske gdje ste na službi?

S. M. Rozamunda: Nekoliko mjeseci u 1991. godini vršila sam službu kuharice u zajednici u Mandaljeni, a zatim 16. studenog 1991. odlazim na ispomoć u hrvatsku katoličku misiju u Pariz, gdje sam ostala do 1944. godine. Dobro se sjećam da sam u Pariz pošla iz Splita 15. studeni 1991., kada je tkz. “Jugoslovenska ratna mornarica” napala Split, i u Splitu bila opća opasnost, pa sam se morala vratiti s autobusnog kolodvora, i sutradan sam otputovala. U Parizu sam pomagala u domaćinskim poslovima u hrvatskoj katoličkoj misiji, osobito u kuhanju. Misiju su vodili oci isusovci, a tu je bio i don Zdravku Ostojić, koji je dugi niz godina djelovao u ovoj misiji. Bio je bolestan i prvenstveno sam poslana da njega imam na brigu, da mu pomognem u bolesti. Posjećivala sam ga u bolnici i bila uz njega i na časa smrti. Taj dan izmolili smo u bolnici sve tri krunice, a domalo je blaženo preminuo. Nakon don Zdravkove smrti vraćam se u Domovinu.

S. M. Maneta: Kada ste se vratila iz Pariza gdje ste na službi?

S. M. Rozamunda: Kad sam se vratila iz Pariza od 1994. do 1996. vršim službu kuharice u zavodu ˝Josipovac˝ u Mandaljeni. Kuham za sestre, župnika i štićenike o kojima brinemo u zavodu. Neka od sestara pomogne mi u čišćenju.

Iz Mandaljene sam premještena u župu sv. Josipa u Zadru, gdje ostajem deset godina. Vršim službu kuharice i kroz šest godina uz tu službu vršim i službu predstojnice u zajednici. Bilo mi je lijepo. Dobri svećenici župnici, dobre sestre i dobri vjernici.

Godine 2006. dolazim u samostan na Šinama u Splitu, odakle sam, makar u poodmakloj dobi, zbog potreba Provincije u 2010. godini, bila na ispomoć u samostanu u Dobrotu u Boki kotorskoj. Iz Boke sam se vratila u samostan na Šinama. Od 16. prosinca 2019. premještena sam kao starija sestra iz samostana na Šinama u samostan u Košutama, u kojem sam i danas. Drago mi je, i Bogu sam zahvalna, da sam dočekala da ću, ako Bog da, proslaviti ovaj veliki jubilej, stoti rođendan.

S. M. Maneta: Kad sagledate svoj stogodišnji životni vijek kako se osjećate, što biste nam poručila?

S. M. Rozamunda: Bogu hvala na svemu. Sretna sam i zadovoljna da sam ustrajala kao redovnica. Koliko sam straha kroz život vidjela i proživjela dobro sam živa i pametna. Bože veliki, hvala Ti i slava na toj milosti. Uvijek sam bila u pogonu, u molitvi i radu. Nisam melakolična. Nikada nisam nešto tajila, skrivala i fantazirala. Kroz cijeli život u mene je ono što je je, što nije nije. Ono što sam imala reći rekla sam i gotovo. Prihvaćala sam i lijepo i ružno, a teškoće kako bi došle tako bi i prošle, i hrabro sam išla naprijed. Na prvom mjestu sam gledala slavu Božju i da činim ono što je Bogu milo. Molitvu nisam zanemarivala. Ona mi je davala i daje snagu. Sestrama i ljudima učinila sam sve što sam mogla učiniti. Svjesno nisam učinila nikakvu sablazan. Truda da je bilo bilo je, padala sam nekada od umora, ali sam išla naprijed. Strašno me boli da nema novih zvanja. Razlog je prvi i osnovni da nema djece. To je najglavnije, jer ne možeš dati nešto što nemaš. Znala sam  u vezi s tim reći roditeljima, da bi nas sestre mogle druge zamijeniti morate se moliti i žrtvovat i vi u obiteljima i mi sestre. Mi moramo moliti za obitelji, a obitelji trebaju biti otvorene životu i za prihvaćanje duhovnog poziva svoje djece. Nema dobrih obitelji bez dobrih svećenika i dobrih redovnica i obrnuto, nema dobrih svećenika i redovnica bez dobrih obitelji, dobrih očeva i dobrih majki.

Sestra Rozamunda uistinu je žena-redovnica jaka tijelom, duhom, vjerom, snagom, izdržljivošću. Prirodno nadarena, pristupačna svima, jednostavna, vedra, neposredna, otvorena, iskrena, okretna i bistra uma. Kroz 100 godina života odolijeva napastima i teškoćama svake vrste. Izdržljiva u samici, u progonu, u koloni smrti na križnom putu. Požrtvovna u radu, u kuhinji, na polju, u vrtu, u tumačenju na Gospinu otočiću, u njezi bolesnika, vođenju zajednice, gdje god ju je Providnost postavila. Sve s vjerom i pouzdanjem u Boga, molitvom, životnim optimizmom i požrtvovnom ljubavlju prema bratu čovjeku. 

Splitsko-makarski nadbiskup i nadbiskup koadjutor u čestici s. M. Rozamundi od 25. veljače 2022. pišu da Božja ljubav ˝upravila je Vaše korake putovima ovoga svijeta kao bi preko Vas pokazala svoju nježnost. Ustrajni koraci od Ilidže, preko Viteza, Metkovića Mandaljene, Perasta, Dubrovnika, Gospe od Škrpjela, Pariza, Zadra, Splita Dobrote i danas Košuta, rukopis su koji je ispisalo Božje srce u ljudskoj povijesti.˝

s. M. Maneta Mijoč

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve