S. M. FERDINANDA (Nedjeljka) BARIŠIĆ

(Vidonje, 7. veljače 1948. – Dubrovnik, 3. srpnja 2020.)

Tiho i spokojno je u noći 3. srpnja 2020., u samostanu Sv. Obitelji u Dubrovniku, prešla u kuću Oca nebeskoga naša draga s. M. Ferdinanda (Nedjeljka) Barišić, u 73. godini života i 52. godini redovništva.  

Dana 6. srpnja 2020. u Dubrovniku na groblju Boninovo bio je sprovod naše s. M. Ferdinande – Nedjeljke Barišić, rođene sestre s. Dobrile.

Svetu Misu i sprovodne obrede vodio je njezin nećak don Ivica Barišić, župnik Rogotina, uz koncelebraciju još trojice svećenika. Bio je prisutan i župnik naše župe sv. Mihajla na Lapadu don Robert Čibarić.

Don Ivica je u propovijedi istaknuo dobrotu svoje tete s. M. Ferdinande koja se osobito očitovala  u njezinoj ljubavi prema starcima i bolesnicima koje je cijeli svoj radni vijek njegovala, a na koncu je sa svom strpljivošću dopustila da se drugi o njoj brinu i na tome bila zahvalna. Istaknuo je riječi sv. Majke Terezije da mi cijeli život nosimo blago u jednom kovčegu, a to je ljubav. Taj kovčeg trebamo uvijek puniti kako bismo s njim došli jednog dana pred lice Božje. Tako je s. Ferdinanda kroz svoj život punila kovčeg djelima ljubavi i vjerujemo da je Gospodin bio zadovoljan kad ga je pogledao. Ona je osobito imala smisla za šalu i znala je razveseljavati sestre, a i starije osobe o kojima  se brinula. Zato je bila draga susestra i kolegica na poslu. Don Ivica je također napomenuo kako je rado kao dijete dolazio i boravio kod svojih tetaka s. M. Ferdinande i s. M. Dobrile u Splitu u samostanu sv. Ane i ovdje u Dubrovniku i da su mu ti dani ostali u lijepom sjećanju.

Na sprovod je došla i vrhovna savjetnica s. M. Vedrana Krstičević te provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan.

Također su došli članovi njezine obitelji, braća, sestra, nevjesta, nećaci i rođaci. Uz naše sestre bilo je i nekoliko sestara drugih redovničkih zajednica.

U ime svih sestara Splitske Provincije, od s. M. Ferdinande oprostila se provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan slijedećim riječima:

S. M. Ferdinanda (Nediljka) Barišić, rođena je 7. veljače 1948. u neretvanskoj dolini u Vidonjama, od oca Stjepana i majke Ane rođene Glavinić. Krštena je sedmicu dana nakon rođenja, 15. veljače 1948., a krstio ju je župnik don Kažimir Lučin. Sakrament svete potvrde primila je 25. kolovoza 1959. od biskupa mons. Frane Franića.       

 Odgojena je u dobrom katoličkom odgoju u obitelji i u župskoj zajednici župe sv. sv. Ivana Krstitelja u Vidonjama, koju je u njezino vrijeme odrastanja vodio revni župnik don Špirko Vuković, koji je među narodom naročito širio pobožnost prema Gospi. Uveo je pobožnost prvih subota i preko te pobožnosti širio pobožnost prema Srcu Marijinu, koju je narod veoma zavolio. Preporučivao je, osobito majkama, da mole i poste za duhovna muška i ženska zvanja. U takvom vjerskom ozračju rasla je naša s. M. Ferdinanda. U rodnom mjestu završila je osnovnu školu. Bila je vrijedna i marljiva, odgovorna i zauzeta u obvezama u kući i u školi. Nakon završene osnovne škole odlučila se za redovnički poziv. U njezinoj obitelji i u obiteljima njezinih stričeva već je bilo više ženske djece koja su pošla u samostan, jedne kod sestara Dominikanki, jedna kod Sestara franjevki od Bezgrešne, jedna u našu Družbu, a i njezina tri godina starija sestra Vinka naša s. M. Dobrila bila je u novicijatu naše Družbe i te godine položila privremene redovničke zavjete. Tako je i s. M. Ferdinanda nakon završene osnovne škole došla 12. srpnja 1964. godine u našu Družbu, u samostan ˝Antunovac˝, generalnu kuću u Zagrebu. Kao redovnička pripravnica tri godine pohađala je bolničku školu, a godinu dana praksu je obavljala je u tadašnjim zagrebačkim bolnicama. U evidenciji o pregledu izvršenja programa praktičnoga rada uz pečat ustanove u kojoj je obavljala praksu i potpis voditelja prakse stoji svugdje ocjena odličan. To pokazuje da je na svim odjelima bolnica na kojima je obavljala praksu  postigla odlične ocjene. Tako je već kao kandidatica stekla dobre temelje za ono što će po poslanju svoje redovničke zajednice činiti, a to je poziv medicinske sestre, njega bolesnika, starijih i bolesnih osoba.

Redovničko odijelo obukla je i ušla u novicijat 14. kolovoza 1967. na Kraljevcu u Zagrebu. Pod vodstvom magistre s. M. Kristine Čondić dublje je ulazila u bit i narav redovničkog poziva i poslanja. Privremene redovničke zavjete položila je 15. kolovoza 1968. godine u Zagrebu na Kraljevcu, a doživotne  15.  kolovoza 1974. u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta poslana je u Budvu u Boku kotorsku, gdje je godinu dana vršila službu sakristanke u župskoj crkvi i bolničarke kod djece u našem samostanu. Premještena je 1969. godine u samostan sv. Ane u Splitu, i zaposlena u starački dom u Vukovarskoj u Splitu. Uz posao je nadopunila svoje školovanje i završila srednju medicinsku školu. Kad se otvorio novi starački dom na Zenti s. Ferdinanda je premještena za posao iz staračkog doma u Vukovarskoj u starački dom u Zenti, a stanovala je u samostanu sv. Ane u Splitu do 1996. godine. Zbog renoviranja samostana sv. Ane stanovala je od 1996. do 1999. godine u samostanu u Krilo Jesenicama iz kojeg je do odlazila na posao u starački dom na Zenti u Splitu. Godine 1999. premještena je u samostan na Bačvicama u Splitu, iz kojeg je odlazila na posao u starački dom na Zenti, u blizini samostana, i u njemu radila do umirovljenja.

Sjećamo se s radošću i zahvalnošću godina njezine mladosti i godina kada je bila u punoj snazi. U zajednicama gdje je živjela kroz četrdeset godina požrtvovno rada u staračkim domovima u Splitu, bila je uvijek ugodna u susretu sa sestrama, vedra, hitrog pokreta, puna radosnih dosjetki i ugodnih šala i igara. Bila je sestra reda i molitvenog života. Voljela obitelj u kojoj je rođena, molila za roditelje, sestre, braću, a brižno je pratila ljubavlju i molitvom i svoje nećake. Posebno se radovala da je njezin nećak, bratov sin, don Ivica postao svećenik. Upečatljiva je bila njezina urednost i zauzeta brige oko bolesnika, pažnja i osjećanje za starije i bolesne osobe. Imala je duboko poštovanje prema starijim i bolesnim osobama, koje je četrdeset godina kao medicinska sestra njegovala u staračkim domovima u Vukovarskoj i Zenti u Splitu. Znala im je svojom vedrinom pružiti mir, buditi im nadu i sigurnost, buditi vjeru u vječni život, pripremiti ih za radosni susret s Bogom u smrti i prelasku iz ovog u vječni život, i pozvati im svećenika. Resila ju je marljivost i urednost, odgovornost i zauzetost u poslu. To je bila odlika cijelog njezinog radnog vijeka u staračkim domovima. Potpuno je bila predana Isusu u službi medicinske sestre njegujući starce i starice. Malena rasta i krhke konstrukcije, puna životne energije i optimizma, tiha s puno osmjeha. Davala se sva u suženju Malom Isusu u starcima i staricama. Ništa joj nije bilo teško, ni u danjoj ni u noćnoj službi, ni izvan službe, učiniti za njih. To su prepoznavali i cijenili voditelji doma, osoblje koje je s njom radilo i svi korisnici-starci i starice i rodbina koja bi je susretala kod posjeta. Od svih je bila voljena i cijenjena.

Koncem srpnja 2009. godine, nakon umirovljenja u staračkom domu, premještena je u samostan u Dubrovniku, gdje joj je dana mogućnost oporavka i odmora, te uz molitveni život da prema svojim mogućnostima pomogne u kućnim poslovima. Uz povišeni krvi tlak i srčane tegobe sve više je osjećala i druge zdravstvene tegobe. Junački se borila koliko je mogla. Kad se osjećala nemoćno iz Božje ruke prihvaćala je i svoju nemoć i bila spremna da joj sestre iz zajednice pružaju pomoći i pomognu nositi dnevni križ nemoći i upućenosti na druge. Njezina sestra Dobrila i stričevka s. Jasna  uvijek su joj bile pri ruci, a i ostale sestre. Ona što je ona činila i pomagala drugima prihvaćala je da se i njoj pruži pomoć. Svima je na tome bila zahvalna. Blagim osmjehom preko usana i milim pogledom sa sjajem u oku izrazila bi zahvalnost. Voljela je sestrinsko zajedništvo. Uvijek se veselila zajedničkim trenutcima u rekreaciji i druženju sa sestrama. Ni u bolesti to nije namjerno zanemarivala, ali ju je bolest kočila da u svemu sudjeluje. Njezine hitre noge postale su teško pokretljive, a spretne i okretne ruke sve ukočenije. Ali i tada nije izgubila predanost u ruke Božje, nego je i tu nemoć prihvaćala kao Očev dar. Koliko je mogla uvijek je sudjelovala o zadnjeg dana svog života u molitvenom životu zajednice, a kad ne bi mogla moliti u kapeli molila je u sobi. Svojoj s. Dobrili na svetkovinu Presvetog Srca Isusova je rekla: ˝Ja ću moliti Srce Isusovo neka tiho umrem.˝ I doista na prvi petak, kad posebno štujemo Presveto Srce Isusovo, i koju pobožnost je ona uvijek častila i obavlja, bilo joj je milosrdno i primilo je u svoj nebeski zagrljaj, tiho u snu. Njezino umorno i ispaćeno srce svoj smiraj je našlo u Srcu Isusovu.

Hvala nećaku s. Ferdinande našem don Ivici Barišiću na predvođenju misnog slavlja za pokoj duše svoje tete s. Ferdinande, i na predvođenju sprovodnih obreda. Hvala i ocima kapucinima na usluzi kad god je trebalo pružiti duhovnu okrepu s. M. Ferdinandi. Hvala župniku naše župe na Lapadu don Robertu Čibariću i ostalim nazočnim svećenicima na sprovodu, sestrama i svima koji ste došli ispratiti našu sestru na vječni počinak.

Hvala našoj vrhovnoj savjetnici s. Vedrani Krstičević, koja je svojom prisutnošću na sprovodu izrazila zahvalnost s. Ferdinandi u ime Vrhovne uprave i cijele Družbe.

Izražavam duboku sućut rodbini sestre s. Ferdinande: sestri Dobrili i sestri Zlati, braći, nevjesti, nećacima i svoj ostaloj rodbini.

Draga sestra Ferdinanda! Hvala Vam za sve dobro koje ste utkala u život Družbe, Provincije, u živote sestara i bližnjih, staraca i staricakoje ste susretali na svom životnom putu i s majčinskom ljubavlju ih njegovala. Hvala za primjer svjedočenja radosnog i ostvarenog redovničkog života, za predano evanđeosko služenje bližnjima, u vršenju karizme naše Družbe. Gospodin koji Vas je zadnjih godina proveo stazom boli i trpljenja obasjao Vas uskrsnom radošću u svom nebeskom kraljevstvu. Molite Gospodina za duhovnu obnovu Družbe i Provincije, i za nova duhovna zvanja.˝

Draga s. Ferdinanda, hvala ti za divnu poruku tvog života: Duša ti si raja nauživala. Počivala u miru Božjem!

 s. M. Maneta Mijoč