U tri dana preselili se u kuću Očevu
U domu Oca mojega ima mnogo stanova.” (Iv. 14,2)
Kroz prošla tri dana, 14., 15. i 16. listopada 2016., bila su tri sprovoda, tri ovo zemna oproštaja od tri osobe, koje su svaka na svoj način i u svom zvanju u Kristu vezane uz život nas sestara i naši životi vezani uz njih: Slavko Vidović, Ivka Jeličić i don Ante Vojnović:
Slavko Vidović, brat naše s. Arsenije i otac don Marinka, stričević i rođak naših sestara s. Hijacinte i s. Pankracije, s. Gašparine, u obiteljskoj kući na Mliništu, župa Vidonje, kod Metkovića,usnuo je tiho u Gospodinu dana 12. listopada 2016. u 80. godini života.
Slavko je bio čovjek radišan i vrijedan. Radio je kao vješt vozač kamiona u više poduzeća u Metkoviću. Bio je sposoban za razne tehničke radove, i time bio na usluzi obiteljima u susjedstvu, u mjestu i šire. Tim svojim darovima mnogima je pomogao i svima je priskočio u pomoć u potrebi. Sa svojom suprugom Veronikom, sestrom pok. s. Tarzicije Matić, svjedočio je i praktični živio vjeru, u obitelji i župskoj zajednici. Molitvom i životnim primjerom odgajao je svoju djecu. Sprovod je 14. listopada vodio generalni vikar don Miroslav Vidović, a bio je prisutan i pastoralni vikar dr. don Nediljko Ante Ančić i veliki broj svećenika, četrdesetak naših sestara na čelu s provincijalkom s. Anemarie Radan i veliki broj vjernika. Nadbiskup mons. Marin Barišić poslao je pismenu sućut don Marinku, s. Arseniji i cijeloj obitelji, zahvalivši Slavku i u svoje osobno ime za dobra koja je u svom životu učinio, te se prisjetio sjećanja iz svog života vezanih uz susjeda Slavka, kako se često kao ˝slijepi putnik˝ s drugima vozio u njegovu kamionu do Metkovića, što je tada puno značilo, zbog loše prometne povezanosti mjesta s autobusom. Pismeno saučešće je uputio i nadbiskup mons. Martin Vidović iz Rima.Slavko je iskreno cijenio i poštivao svećenike i časne sestre, s poštovanjem se prema njima odnosio.
Ivka je više do trideset godina vjerno i požrtvovno služila u domaćinstvu obitelji Kajić u Žabljaku u Livnu, bila desna ruka našoj dobročiniteljici u Livnu teti Voji, gdje je danas naš Duhovni centar Kuća Djeteta Isusa. Bila je oštroumna, prirodna nadarena, okretna u domaćinskim poslovima, radišna i pobožna. Sa sestrama se upoznala dolaskom sestara u Žabljak u Livno. Sestre je cijenila, rado susretala, za svaku se zanimala, svakoj se radovala. Franjevac, koji je vodio sprovod i svetu misu, u oproštajnoj riječi je istaknuo da skroman i dostojanstven sprovod pokojne Ivke govori o vrijednosti i veličini skrovitog života i služenja Kristu ove male i skromne žene, koja je na svoj način vjernički služila Gospodinu kroz predano i radosno služenje franjevcima i časnim sestrama. Ivku je životni put služenja iz rodne Rame, koju je uvijek u srcu nosila, doveo u Livno, gdje je i umrla, gdje je željela biti i pokopana, i gdje njezini smrtni ostatci čekaju zoru uskrsnuća.
s. Maneta Mijoč |