U našim zajednicama u Provinciji pripremale smo se za proslavu 125. obljetnice Družbe, koju je 24. listopada na blagdan sv. Rafaela 1890. godine u Sarajevu, osnovao prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji nadbiskup Josip Stadler. Družba sestara Služavki Malog Isusa, rođena je kao plod milosnog nadahnuća i evanđeoski odgovor nadbiskupa Josipa Stadlera na konkretne potrebe povjerenog mu puka. 

Družba sestara Služavki Malog Isusa, rođena je kao plod milosnog nadahnuća i evanđeoski odgovor nadbiskupa Josipa Stadlera na konkretne potrebe povjerenog mu puka. Ova jubilarna proslava obilježena je u Provinciji, prema mogućnostima svake pojedine zajednice, devetnicom, koju smo imale prema pripremljenoj knjižici od strane Vrhovne uprave, i trodnevnicom s prigodnim propovijedima i euharistijskim klanjanjem. Svečano je proslavljen sam blagdan sv. Rafaela, dan utemeljenja Družbe i zaštitnika Družbe. Gdje je bilo moguće, uz sestre su u pripremi sudjelovali i naši vanjski suradnici Prijatelji Malog Isusa.

U provincijalnoj kući, samostanu sv. Ane, svečanosti je prethodila devetnica, koju smo molile prema pripremljenoj knjižici, uz Večernju molitvu. U trodnevnici smo imale sv. misu s prigodnom propovijedi. Prvi dan trodnevnice, 21. listopada 2015., svetu misu s prigodnom propovijedi imao je župnik župe sv. Križa don Mihael Jelavić. Misna nakana je molitva za duhovnu obnovu Družbe. U homiliji se osvrnuo na tekst iz evanđelja koje se čitalo toga dana Lk 12, 39-48, na temu budnosti i pripravnosti u svakidašnjem življenju, imajući na umu da kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Potrebno je živjeti  odgovorno, mudro, razborito, imajući na umu da je smisao života u traženju i vršenju volje Božje, onoga što je Bogu milo. Uzor imamo u svom utemeljitelju sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru, koji je ustrajno i revno bdio nad sobom, nad svojim životom i  životom nadbiskupije kao vjerni i razumni upravitelj, i usmjeravao ih Božjim putem. Živio je evanđelje autentično, kroz blizinu svima osobito rubnima, potrebnima, živio ga je hrabro u dobru i zlu,  te ustrajno kroz molitvu, traženje i vršenje volje Božje u sebi, i radosno prenoseći svetost života drugima. Na kraju molitve vjernika zajednički smo izmolili molitvu za proglašenje blaženim i svetim našeg utemeljitelja.Drugi dan trodnevnice imale smo sv. Misu, s misnom nakanom zahvala Gospodinu za sve primljene milosti kroz 125 godina, i zahvalna molitva  Gospodinu za naše dobročinitelje mrtve i žive.  Svetu misu je predvodio don Ivan Sučić, župnika župe Slimena, koji je dulji niz godina bio naš vrijedni župnik u Velom Varošu. Istaknuo je važnost kreposti zahvalnosti Gospodinu za primljene milosti i darove, i naveo primjer zahvalnosti jednog od desetorice gubavaca, kojeg je Isusu izliječio. Taj dan se slavi i sv. Ivan Pavao II., papa, pa je prigoda da se Gospodinu zahvalimo i za sve što je preko toga svetog pape učinio za naš Hrvatski narod, kojeg je očinski ljubio.Potrebna nam je u našem životu Božja pomoć i zaštita, pomoć i zaštita anđela čuvara, kao i pomoć drugih ljudi, kao što i mi trebamo misliti na druge i drugima činiti dobro, kako bi ili mili Bogu i ljudima. Na kraju propovijedi s don Ivanom smo izmolile molitvu Anđelu čuvaru, a na kraju sv. Mise molitvu za proglašenje blaženim i svetim našeg utemeljitelja.Treći dan devetnice imale smo cjelodnevno euharistijsko klanjanje s postom, koje je završilo večernjom sv. Misom i prigodnom propovijedi, koju je predvodio prof. don Vedran Torić.

U subotu, 24. listopada 2015., na 125-ti rođendan Družbe svečanu sv. misu je predvodio prof. dr. don Ante Mateljan. Na početku svete mise pozvao nas je na zahvalnost Gospodinu za primljene milosti kroz proteklih 125 godina života Družbe, na pokajanje za sve ono što nije bilo u skladu s Božjom voljom, i da upravimo pogled u lice Božje i pitamo se pred tim licem kako što bolje ići naprijed, kako biti u daljnjem životu što bolji odsjaj Božjeg lica, jer mi smo Božje ogledalo. Don Ante u homiliji se osvrnuo na promišljanja pape Franje koja je potkraj protekle godine iznio u svom govoru na susretu s članovima Rimske kurije za koju je rekao kako je zamišlja kao mali model Crkve i kao živo i dinamično tijelo koje je, kao i svako ljudsko tijelo, izloženo bolestima i nemoćima. I redovnička zajednica, kao jedan organizam koji sastavljen od više članova kao mnogih udova čini jedno, izložena je bolestima i slabostima. Dobro ih je uočiti, s njima se osobno susresti i nastojati ih liječiti i ispravljati, kako bi bolje funkcionirali, svjedočili Božu prisutnost u ovom svijetu. Don Ante podsjetio je na svaku od tih 15 spomenutih bolesti i nemoći, dodavši da Papa svojim stavovima i ovim mislima sigurno dobar poticaj svima nama za unutarnje vlastito preispitivanje savjesti. Među bolestima nalaze se osjećaj besmrtnosti i narcizma kao da smo nezamjenjivi. Zajednica koja nije samokritična, koja se ne osuvremenjuje, koja ne nastoji vidjeti sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: ‘Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti’ (Lk 17, 10). Druga je bolest ‘martalizam’ kao ˝Martin kompleks˝, pretjerana zauzetost. To je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, ‘bolji dio’: sjesti i otpočinuti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da ‘malo otpočinu’ (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Treća je bolest mentalna i duhovna ˝okamenjenost˝ od koje boluju oni koji imaju srce kameno i ˝tvrdi vrat˝ (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papirâ te postaju ˝strojevi koji obavljaju radnje˝, a ne ˝Božji ljudi˝. Opasno je izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju! Kao kršćanke i redovnice trebamo gajiti osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti. Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje timski rad. Šesta bolest, navodi Papa Franjo, je ˝duhovni Alzheimer˝, to jest zaborav ‘povijesti spasenja’, osobne povijesti s Gospodinom, ˝prve ljubavi˝ (Otk 2,4). Vidimo znakove te bolesti kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa. Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: ‘nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih’ (Fil 2,1-4). Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji gube dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima, i stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, svijet duhovne praznine i licemjerja, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim životom. Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje ˝sijač kukolja˝ (poput Sotone), i u mnogim slučajevima ˝hladnokrvni ubojica˝ dobroga glasa bližnjih, svoje subraće i susestara. To je bolest kukavicâ koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Deseta je bolest obožavanja vođâ, dodvoravanja nadređenima. To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima, kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa, kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnih, kad ne želi podijeliti s drugima što bi djelovalo pozitivno, kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri.  Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe.  Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Trinaesta je bolest zgrtanja materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti.  Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je kod ove bolesti  iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao ˝laku konjicu Crkve˝. ˝Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: 'zar je to laka konjica Crkve?'. Naše su selidbe znak te bolesti˝, rekao je Papa. Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Posljednja, petnaesta, bolest s Papinog ˝popisa˝ je svjetovna dobit, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih. I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često u ime pravde i transparentnosti! Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: ˝Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer naglašava važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji ‘padne’˝. Don Antom nas je pozvao da zahvalimo Gospodinu za one koji među nama lete u svom pozivu, kao i za one koje nisko i prijeti im opasnost da padnu. Molimo svete anđele čuvare, osobito danas arhanđela Rafaela, da bdiju nad nama, nad našom Družbe svojim zagovorom. Prati nas i dalje na našem svakidašnjem predanju Isusu i bližnjima.

Poslijepodne don Ante Mateljan imao je susret s Prijateljima Malog Isusa u župi sv. Spasa ne Mejašima, koje kao vjerni duhovnik prati već više godina. U ovo subotnje jutro jedan autobus Prijatelja Malog Isusa s nekoliko sestara, predvođen s. Dolores Brkić, provincijskom pročelnicom za Prijatelje Malog Isusa, pošao je iz Splita put Sarajeva na sutrašnje centralno slavlje, a danas će se na putovanju susresti s važnijim mjestima vezanim uz život nadbiskupa Stadlera i Družbe. Sutra, u rano nedjeljno jutro, poći će iz Splita jedan autobus sestara i novakinja, prevođen provincijskom glavaricom s. Anemarie Radan, na centralno slavlje na razini Družbe proslave 125. godišnjice Družbe Sarajeva. Također će i sestre iz Metkovića skupa s Prijateljima Malog Isusa poći na slavlje u Sarajevo. U našoj splitskoj Provinciji svečano ćemo obilježiti 125. obljetnicu Družbe u četvrtak 29. listopada 2015., u nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Svetu misu zahvalnicu predvodit će otac nadbiskup mons. Marin Barišić s početkom u 16,30 sati. Nakon toga bit će svečana akademija, na kojoj će biti predstavljena knjiga dr. Agneze Sazbe ˝Josip Stadler, prvi vrhbosanski nadbiskup i utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa˝, a nakon toga domjenak. Hvala Bogu na ovom milosnom jubilarnom daru, i dao Bog da mu na slavu u braći ljudima vjerno služimo i danas i sutra.  

  s. Maneta Mijoč