Razmišljanje uz liturgijska čitanja za Stadlerov dan, 8. listopada 2020.
MI PROPOVIJEDAMO ISUSA KRISTA RASPETOGA
Četvrtak Dvadesetsedmoga tjedna kroz godinu, 8. listopada 2020.
Čitanja: Gal 3, 1-5; Otpj. pj.: Lk 1, 69-75; Lk 11, 5-13.
Apostol Pavao progovara u središnjem dijelu poslanice Galaćanima o putu spasenja, tom važnom pitanju s kojim se susretala rana Crkva: Da li se čovjek spašava izvršavanjem Mojsijeva zakona ili vjerom u Isusa Krista? Pavao ne donosi u poslanici nikakvu stručnu raspravu, kako to npr. čini u poslanici Rimljanima, nego iznosi argumente nastojeći da mu misao i riječi budu jasne, kako bi ovim „bezumnim Galaćanima“ objasnio da su njihova pobožna nastojanja i trud oko opsluživanja Zakona samo „tijelo“ koje nas nikada ne može dovesti do „savršenstva“, do punine u Bogu.
U Crkvi je oduvijek najteže bilo ispravljati krivo usmjerene pobožnosti. Apostol pišući poslanicu raštrkanim kršćanskim zajednicama koji su živjeli po gradovima u različitim pokrajinama rimske provincije Galacije - Antiohiji, Ikoniju, Listri i Pergi. Pavao želi podsjetiti članove ove Crkve na početke njihove vjere, na veliko iskustvo Duha koji se izlio na njih. Duh Božji otvorio im je izvore novog života i radosti, a to im iskustvo nije dano uzalud. Taj dar Duha ne dolazi od židovskog zakona (o kojemu Galaćani u to vrijeme vjerojatno nisu puno ni znali) nego samo po vjeri u Isusa Krista - Raspetoga. Tu se odlučuje od čega ćemo ubuduće živjeti? Da li od djela Zakona ili od vjere u Isusa Krista?
A kakvu sliku Isusa Krista mi imamo pred svojim očima? Kakva slika pokreće naš um i naše osjećaje? Možda će netko sada pomisliti: „Čudna li pitanja!“ Pa svatko od nas ima osoban odnos s Gospodinom Isusom Kristom, a on je izgrađen na vlastitim iskustvima vjere i života, a prema tom odnosu izgradili smo i sliku Isusovu u svojoj glavi. No čuli smo pitanje apostola Pavla: „Tko li vas opčara? A pred očima vam je Isus Krist bio ocrtan kao Raspeti“ (Gal 3,1). Čini se kako je neshvatljivo da se ljudi, koji pred očima imaju Isusa Krista Raspetoga, od njega tako lako odvraćaju.
Pavlu je to neshvatljivo. Smijem reći da je to neshvatljivo čak i nama. Ali iskustvo nam govori kako to i nije nemoguće. Dvije tisuće godina „propovijedamo Krista Raspetoga“, a onda vidimo kako mnogi doista časte i štuju lik Krista, dok ga drugi zlorabe, oskvrnjuju i pogrđuju. Čak što više, neki prikazuju Gospodinov križ kao smetnju koju treba ukloniti i udaljiti iz javnosti, iz škola i iz ustanova. Nedavno smo s navalom migranata u Europu mogli čuti kako neki predvodnici kršćana (istina od nas odijeljenih) iz Skandinavije izjavljuju kako će otvoriti crkve za njihov prijema i da iz njih treba čak ukloniti i križeve da eto k'o biva ne smetaju ovima koji dolaze.
Oduvijek je križ Gospodina našega Isusa Krista bio izazov u svijetu. Na njemu se duhovi dijele. Lik Isusa Krista Raspetoga i za mene je osobno znak ispitivanja moje vlastite vjere. Kada poruku o Kristu Raspetom slušam i kada je sve dublje upijam u svom srcu, time mu otvaram prostor da se on nastani u meni, ne samo kao slika za povremene pobožne uzdahe, nego kao živi Krist koji u meni i po meni želi činiti velika djela.
Odlomak iz evanđelja povezan je s Isusovim poukama o molitvi. Isus želi reći kako u molitvi nije samo dopušteno tražiti nešto od Boga, nego čovjek osobnim razgovorom s Bogom uzdiže čast i hvalu Bogu, slavi ga i štuje kao svoga Stvoritelja. Čovjek ne štuje Boga manje time što prema njemu uzdiže svoje prazne ruke, nego što vjeruje da će Bog svojim dobrima napuniti te ruke ispružene prema njemu. A sumnjati u Božju dobrotu isto je što i sumnjati u samoga Boga. Jer Bog nije samo tamo neka sila negdje visoko u nedostižnim svemirskim prostranstvima niti je slijepa igra sudbine, nego on je naš Otac i naš prijatelj, pomoćnik spreman u nevolji, veći od bilo kojeg oca i prijatelja ovdje na zemlji.
Što to možemo moliti od Boga? - Sve što nam je potrebno: Kruh svagdanji (dostatnost zemaljskih dobara); a nadasve ga možemo moliti za darove Duha Svetoga. Jer Duh Sveti izvor je svih darova koje čovjek uopće može od Boga tražiti i primiti. On je sam veliki dar, izvor koji vodi u život vječni.
O molitvi piše i sluga Božji Josip Stadler sestrama svoje Družbe: „Od raznih i mnogih poslova svaka od Vas ima svoje stanovite poslove koje treba Bogu na slavu savjesno obavljati, jer ako je nitko ne vidi, Bog je gleda, komu će morati svaka dati račun za svaki posao, za svaku riječ i za svaku misao i želju. Ali ima jedan posao među svima najvažniji za svaku napose i za sve zajedno, posao, o kojem svi ostali ovise, posao, o kom ovisi spasenje duše Vaše. Budete li taj posao dobro obavljale, obavljat ćete i sve druge dobro, i spasit ćete duše svoje; zanemarite li taj glavni Vaš posao, nećete imati blagoslova niti za dobro obavljanje drugih poslova, a svakako ćete izgubiti duše svoje. Koji je to tako važni posao, koji se iz ništetnih razloga kad i kad ispušta? Molitva, taj sveti i prijateljski i djetinji razgovor sa samim Gospodinom Bogom, Ocem i najvećim dobročiniteljem našim. Bez milosti Božjih ne može nitko zapovijedi njegovih, ni crkvenih, ni dužnosti svojega zvanja vršiti; dakle ne može se nitko bez milosti Božjih spasiti. A tih milosti od ljudi, koji su k razumu došli, ne može nitko dobiti bez molitve. Bog zna naše potrebe i bez nas; no nije za to molitva nužna, da Bog od nas istom sazna naše potrebe, nego on je gospodar svih svojih dobara i darova, i hoće ih rad svakomu dati, ali pod uvjetom, da se za njih moli: Molite, glasi zapovijed, i primit ćete“ (Poslanica sestrama povodom 25. obljetnice Družbe od 24.10.1915.).
Kao kršćani dužni smo moliti i za svoje svjetovne upravitelje države (jer je svaka „vlast od Boga“) da im Bog upravljanja državom podari darove svoga Duha da u njoj zavlada pravedan mir, sloboda, napredak i sigurnost.
Dužnost nam je moliti i za svoje duhovne poglavare, za mjesnoga biskupe, zaređene službenike i sav vjerni puk da služimo jedni drugima, a svi zajedno Bogu. Danas posebno molimo za sadašnjeg pastira Vrhbosanske nadbiskupije, kardinala Vinka Puljića koji je šesti po redu nadbiskup na Vrhbosanskoj nadbiskupskoj stolici i nasljednik sluge Božjega Josipa Stadlera. On danas na „Stadlerov dan“ obilježava svoje jubileje: 75. rođendan (8. rujna 1945.), 50 godina svećeništva (29. lipnja 1970.), 30 godina biskupske službe (imenovanje 7. prosinca 1990., a zaređen 6. siječnja 1991.) i 25 godina od uvrštenja u kardinalski zbor svete Rimske crkve (imenovanje 30. listopada 1994., a konzistorij 26. studenoga 1994.). Ujedinjeni u molitvi s Vrhbosanskom mjesnom Crkvom i zahvalni Bogu za pastire koje nam šalje, našem Nadbiskupu čestitamo ove obljetnice želeći mu da ga i dalje prati obilje Božjeg blagoslova u radu za dobro duša ove mjesne Crkve i hrvatskog katoličkog puka u ovoj zemlji. Ad multos annos!
A M E N !
Priredio: Pavo Jurišić