Josip Stadler rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu kao peto dijete od osmoro djece katoličkih roditelja Đure Stadlera i Marije r. Balošić. Roditelji su se odlikovali kršćanskim životom. Otac Đuro je izučio klobučarski zanat, ali kako je bio slabog zdravlja, majka Marija morala je preuzeti glavni teret izdržavanja mnogobrojne obitelji. Za vrijeme djetinjstva Josipa Stadlera u njegovoj je obitelji uslijedila prava obiteljska tragedija. Najprije je umrla majka 6. lipnja 1853. godine, zatim 26. kolovoza 1853. četverogodišnji brat Mijo, 2. rujna 1853. najstarija dvadesetogodišnja sestra, a 14. veljače 1854. godine umro je i otac Đuro Stadler. Brigu za siročad Stadlerovih preuzeo je brodski gradonačelnik Maksimilijan Wegheimer, čija je majka bila sestra Ivana Stadlera, djeda Josipa Stadlera. Žensku je djecu smjestio u bogatijim gradskim kućama, a dječake je otpremio gradskim zanatlijskim obiteljima. Prema tadašnjem običaju gradom je kružio bubnjar šireći vijest da će se treći dan poklada (28. veljače 1854.) siročad preminulog Đure Stadlera dijeliti među građane dobra srca. Josip Stadler se tog dana nalazio u župnoj crkvi gdje je, potresen obiteljskom tragedijom, provodio najveći dio vremena, te je tako izbjegao sudbinu svoje braće koju su odveli brodski obrtnici. Josipa Stadlera, koji se nakon odvođenja braće i sestara našao pred zatvorenim vratima roditeljske kuće, prihvatila je Julija Oršić, supruga brodskog krojača Matije Oršića. Kasnije ga je k sebi uzeo Maksimilijan Wegheimer, s namjerom da ga uputi na neki zanat. Međutim, otkrivši njegove velike intelektualne sposobnosti, odustao je od toga. Godine 1855., na prijedlog uglednog Brođanina, odvjetnika Andrije Torkvata Brlića, major Wegheimer i Matija Oršić su se zauzeli da Stadleru osiguraju besplatno mjesto u požeškom sirotištu. Krajem rujna 1855. godine Josip Stadler je doputovao u Požegu i smjestio se u orfanotrofij, a u gimnaziju je krenuo 1. listopada iste godine.

Tijekom školovanja u požeškoj gimnaziji Stadler je postizao najbolje rezultate u učenju i vladanju. U izvješću iz 1855. godine nalazimo da je u učenju (doslovce u književnosti – in litteris) bio izvrstan (eminens), a u vladanju dobar (bonus). Stadler je po svim svojim ocjenama u sva četiri razreda bio drugi i to u prvom između osamnaest, u drugome između dvadeset dva, u trećem između devetnaest, u četvrtom između petnaest učenika. U njemačkim izvješćima - samo je ono iz 1855./1856. godine napisano latinskim, dok su ostala, za 1856./1857., 1857./1858. i 1858./1859., napisana njemačkim jezikom - Stadler je uvijek u vladanju “veoma pohvalan”, u marljivosti “postojan”, a njegova pozornost je “budna”. Njegovi su pismeni radovi “uredni”, a ocjene u predmetima “sehr gut”, “ausgezeichnet”, “vortrefflich”, “vollkommen”, odnosno “odlično”, “izvrsno”, “vrlo dobro”, “sasvim dobro”.

Godine 1859. Josip Stadler završio je nižu gimnaziju u Požegi, te je prešao u Zagreb radi pohađanja više gimnazije. Uz pomoć staratelja Wegheimera bio je primljen kao besplatan pitomac u Nadbiskupsko sirotište sv. Martina u Vlaškoj ulici, a gimnaziju je pohađao na Gornjem gradu.

Početkom školske godine 1860./1861. Stadler prelazi u Nadbiskupsko sjemenište da nastavi gimnaziju i počne se spremati za svećeničko zvanje. Prema sjemenišnom katalogu VII. razreda gimnazije za školsku godinu 1861./1862. i Izvještaju o klericima sjemeništa, Stadler je dobio izvrsne ocjene za pobožnost, odanost, mirnoću, ozbiljnost, uzorno vladanje, čednost, poslušnost, blagost, poštivanje kućnog reda, čestitost i marljivost.

Zapazivši u Stadleru osobitu intelektualnu darovitost i rijetku pobožnost, njegov sjemenišni rektor dr. Luka Petrović odlučio je predložiti ga za daljnje školovanje u Rimu. Bio je primljen u zavod Germanico-Hungaricum. Izvješće o njemu poslao je zagrebački nadbiskup, kardinal Haulik, rektoru zavoda A. Dela Croixu 11. srpnja 1862. godine.

Josip Stadler dolazi u Rim kao devetnaestogodišnjak. Sedmogodišnji boravak u tom gradu (1862.-1869.) snažno je utjecao na njegovu duhovno-teološku formaciju. Studirao je na Gregoriani, intezivno je čitao djela iz mistične i spekulativne teologije i pod utjecajem isusovaca u Germanicumu posvećivao veliku pozornost osobnom izgrađivanju dosljednom samozatajom. Usavršava se i u njegovanju pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovu. Mirnoća i povučenost postale su trajne značajke njegove naravi i bile su posljedica ustrajnog vježbanja u izgradnji karaktera pod vodstvom njegovih odgojitelja. No, u trenutcima odmora i opuštanja, Stadler je bio živ i zanimljiv sugovornik.

Na Gregoriani Stadler se, sukladno Nastavnom planu tog Sveučilišta (Ratio studiorum), prvo posvetio studiju filozofije od 1862. do 1865 godine. Nakon završetka studija filozofije pristupio je ispitu rigorozuma, te je u srpnju 1865. promaknut u zvanje doktora filozofije, nastavivši zatim četverogodišnji studij teologije, kojeg je u srpnju 1869. priveo kraju postigavši doktorat iz teologije. Godinu dana prije polaganja rigorozuma iz teologije bio je na duhovske kvatre (krajem svibnja) zaređen za svećenika. Mladu je misu služio na blagdan Presvetog Trojstva 7. lipnja 1868. u kripti Sv. Petra u Vatikanskoj bazilici, a skundiciju u crkvi S. Maria Maggiore.

Josip Stadler nakon završenog studija vraća se u Zagreb, gdje mu se u razdoblju od 1869. do 1974. godine postupno povjeravaju odgovorne službe u Zagrebačkoj bogosloviji. Dok je još 1870. godine bio samo suplent i prefekt, dotle je u 1872. godini već profesor 7. i 8. razreda gimnazije na kojoj predaje religiju i filozofiju (logiku i psihologiju) i ujedno je profesor teologije na Nadbiskupskom liceju na kojem predaje pedagogiju, didaktiku i katehetiku. Godine 1873. i 1874. više se ne spominje kao gimnazijski profesor, nego samo kao profesor fundamentalne dogmatske teologije i metafizike, a u godini 1874. spominje se kao drugi zapisničar Ženidbenog suda. Služba prefekta prestala mu je 1873. godine. Za svoga boravka i djelovanja u Zagrebačkoj bogosloviji Stadler je počeo raditi na Zagrebačkom ritualu čiju mu je reviziju povjerio tadašnji zagrebački nadbiskup.

Stadler punu afirmaciju kao profesor filozofije i teologije doživljava u razdoblju od 1874. do 1881. godine. Naime, godine 1874. ustanovljeno je Zagrebačko sveučilište, a Zagrebačka je bogoslovija postala fakultetom. U svom sedmogodišnjem djelovanju na ovom fakultetu Josip Stadler postiže profesorsku karijeru zavidne znanstvene i nastavne djelatnosti, jer s 32 godine dobiva katedru i biva imenovan izvanrednim profesorom, a s 34. godine redovitim profesorom, te je dva puta bio izabran za dekana Bogoslovnog fakulteta: prvi put 1877. za ak. god. 1877./78., a drugi put 1881. za ak. god. 1881./82., kad ga je zateklo imenovanje za vrhbosanskog nadbiskupa. U razdoblju između dva izbora za dekana u ak. god. 1878./79. bio je prodekan. U ovom razdoblju profesorskog uspona Stadler se zauzimao za napredovanje kolega profesora i za dorađivanje kriterija studija. Kao profesor predavao je na Bogoslovnom fakultetu slijedeće kolegije: Theologia fundamentalis, De ecclesia Christi, Romano Pontifice i Sacra scriptura et traditione. Godine 1880. u Zagrebu mu je tiskano djelo “Theologia fundamentalis tractatus de vera religione, de vera Christi Ecclesia et de romano Pontifice complectens”. Stadler je imao planova u svezi s pisanjem i tiskanjem kako filozofskih tako i teoloških djela, ali ga je imenovanje za nadbiskupa privremeno zaustavilo u toj želji. To potvrđuju njegova djela tiskana nakon njegova odlaska iz Zagreba.

Iz ovog su nam razdoblja vrijedan povijesni i autentični izvor Stadlerova djelovanja i ocjene tadašnje crkvene situacije u Zagrebačkoj nadbiskupiji njegova pisma koja je pisao rektoru zavoda Germanicum Steinhuberu i duhovniku Huberu. U svojoj prosudbi prilika u Zagrebačkoj bogosloviji Stadler je kao očevidac veoma kritičan, nedvosmislen, strog i zahtjevan. Ne prilagođuje se postojećoj odgojnoj atmosferi, te je uspoređuje s onom u Germanicumu, što mu donosi prilično nesporazuma i neprilika u tadašnjem zagrebačkom ambijentu. On se već na početku svoga djelovanja ne slaže uvedenom praksom ređenja svećenika na brzinu. Usprotivljuje se praksi da bogoslovi za vrijeme svoje formacije preskaču jednu godinu studija, što se pravdalo manjkom svećenika u Nadbiskupiji. Kritički se osvrće i na cjelokupnu duhovnu formaciju bogoslova kojima, po njegovu mišljenju, nedostaje dobar duh i jedna unutarnja recepcija svega onoga što im sjemenišni poglavari žele posredovati. Loš utjecaj literature, koja se širi među bogoslovima a što rektor Bogoslovije tolerira, smeta mu, te misli kako Hrvatskoj ne treba veće kazne od ređenja takvih klerika. Tako se Stadler po povratku u Zagreb i procjeni sveukupnog stanja u Crkvi i Zagrebačkoj-bogosloviji boji da će kao svećenik puno toga izgubiti, zato se bavio mišlju i tražio da pristupi isusovačkom redu, ali ga general nije htio primiti bez biskupova odobrenja. Punih pet godina po povratku iz Rima nastoji stupiti u Družbu Isusovu, na što mu je dva puta isusovački general odgovorio negativno. Tek kad je shvatio da ga zagrebački nadbiskup ne pušta, a isusovački provincijal ne prima bez nadbiskupova dopuštenja (1874.) odustaje od ostvarenja te osobne želje.

U to je vrijeme u Zagrebačkoj nadbiskupiji vladalo negativno raspoloženje prema isusovcima. Kad je u prvim godinama svoga djelovanja u jednom članku branio papinu nezabludivost, koju je jedan dio zagrebačkog klera osporavao, Stadler dobiva etiketu jezuit. Stadler predbacuje onima koji se protive dogmi o papinoj nepogrješivosti da nemaju dovoljno teološkog znanja i teološke kompetentnosti.

Sredinom 70-tih godina Stadler ironizira potez nadbiskupa Mihalovića koji je zabranio pušenje prije svete mise, ističući da se koncentriranjem na sporednu problematiku i izricanjem takvih odredaba ne može ići pastoralno naprijed. Neposrednu i oštru ocjenu crkvenih i pastoralnih prilika u Zagrebačkoj nadbiskupiji iznosi Stadler u svezi s reformom franjevaca u Hrvatskoj. Kardinal Mihalović traži od Stadlera da za Svetu Stolicu sastavi Memorandum o reformiranju franjevaca u Hrvatskoj. Stadler nije spreman preuzeti tu zadaću, premda navodi kako puno franjevaca ne zaslužuje to ime, kako su se degenerirali, ne obdržavaju svoja pravila, a provincijali ništa ne poduzimaju, iako sve znaju. Svoje odbijanje Stadler argumentira sljedećim razlozima: “Budući da mnogi svjetovni svećenici u našoj biskupiji puno više sablažnjavaju nego franjevci, i budući da je u samoj biskupiji mnogo važnijih stvari nužno reformirati, stoga mi se čini neobičnim htjeti reformirati nekog drugog egzempta, namjesto provesti reformu u vlastitoj biskupiji”. U svim svojim razmišljanjima Stadler traži mišljenje rektora zavoda Germanicuma p. Andreasa Steinhubera i svoga duhovnika Hubera, o čemu nam svjedoče mnoga pisma koja je pisao njima a koja se čuvaju u arhivu zavoda Germanikum.

Djelovanje Stadlera u Zagrebačkoj nadbiskupiji krase još dvije značajke, njegova izdavačka djelatnost i njegova iznimna brižljivost oko podizanja Dječačkog sjemeništa u Zagrebu. Ako je prva djelatnost bila usmjerena prema cjelokupnom tadašnjem pučanstvu u smislu vjerničkog prosvjećivanja, te duhovno-moralnog uzdizanja, druga se ciljevito usmjeravala na odgoj i obrazovanje sjemeništaraca, dakle osoba od kojih su se regrutirali bogoslovi.

Godine 1870. Stadler najavljuje osnivanje novog katoličkog lista budući da prema njegovoj prosudbi, samo jedan postojeći “Katolički list” zastupa katoličku stvar jadno, a ponekad ju uopće ne zastupa. Dvije godine kasnije Stadler se odlučio za izdavanje lista pod imenom “Glasnik sv. Josipa”, koji ima za adresate siromašni puk. List tematizira religiozna i moralna pitanja, a bio je ispunjen slikama te je izlazio jedanput mjesečno. List je postigao najveću nakladu među ondašnjim tiskanim listovima u Hrvatskoj. Tu respektabilnu nakladu za ondašnje prilike Stadler opravdava, s jedne strane, zainteresiranošću čitatelja, a s druge strane povezuje s blagoslovom sv. Josipa.

Osim angažmana oko “Glasnika sv. Josipa”, Stadler se napose istakao svojom brigom i zauzetošću u prikupljanju početnih novčanih sredstava za gradnju Dječačkog sjemeništa s gimnazijom u Zagrebu. Apelirao je na svoje poznate, osobito na rektora u Germanikumu tražeći financijsku i duhovnu potporu. Stadler je neobično radostan što ideja o gradnji sjemeništa nailazi na dobar odjek u narodu, posebno kod svećenika. On kao da već vidi dovršeno sjemenište. Iz svakog pisma se vidi kako je Stadler zagrijan za ideju sjemeništa. Veoma aktivno je sudjelovao u lutriji za Dječačko sjemenište. Stoga nije čudo da ga je kard. Mihalović imenovao članom Povjerenstva za gradnju Dječačkog sjemeništa.

Za svoga djelovanja u Zagrebu Stadler je pokazivao i senzibilnost za socijalnu dimenziju života. Dovoljno je ukazati samo na dva primjera. Kao dekan Bogoslovnog fakulteta predlaže Profesorskom zboru molbu ravnatelja Bogoslovije da se svi bogoslovi oslobode plaćanja školarine “radi općenito poznatoga siromaštva”. Dok se taj primjer Stadlerova zauzimanja za siromašne uklapa u postojeći običaj, odnosno u praksu koja se tada prakticirala na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, dotle drugi primjer govori o Stadlerovoj dosjetljivosti i zanimljivu prijedlogu. On, naime, predlaže rektoru Germanikuma da se studenta Frankla zaredi za svećenika bez obzira što dotični nema potrebnu kanonsku dob (aetatem canonicam) za ređenje. Razlog za požurivanje ređenja je u tome da će Frankl od svojih misnih intencija moći davati potporu svojoj siromašnoj majci, koja je udovica s 9-ero nezbrinute djece.

Bulom Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. godine papa Leon XIII. ustanovio je redovnu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini, za čijeg je prvog nadbiskupa i metropolitu bio imenovan Josip Stadler koji je posvećen u Rimu 20. studenoga 1881. u bazilici Sv. Klementa.

Stadler dolazi u Bosnu u siječnju 1882. te preuzima upravu nadbiskupije. U lipnju 1882. on piše o toj svojoj nadbiskupiji: “Moja nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Više od pola župa nema župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova druga polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne podrume, drvene barake, te nekoliko dobro građenih crkava. Moja bi katedrala mogla služiti kao slabija župna crkva negdje drugdje”. U toj “katedrali”, o kojoj izvjestitelji govore kao o trošnoj župnoj crkvi a koja se nalazila na mjestu današnje crkve Sv. Ante na Bistriku, Stadler je u siječnju 1882. bio ustoličen za nadbiskupa.

Kroz 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio je podići kaptol, sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište u Sarajevu, katedralu, nekoliko crkava po nadbiskupiji. A, osim toga, podigao je i ubožnice “Betlehem” i “Egipat”, koje je opskrbio gospodarstvima kako bi se mogle same uzdržavati. U tu svrhu je osnovao i Družbu sestara Služavki Malog Isusa kojima je povjerio služenje Kristu u siromasima. U Bosnu je doveo isusovce i sestre Kćeri Božje Ljubavi koje, uz već nazočne franjevce i sestre Milosrdnice, preuzimaju odgoj i obrazovanje mladeži u većim centrima Nadbiskupije. Nakana mu je bila uspostaviti i mrežu katoličkih osnovnih škola u Bosni koje bi povjerio Školskoj braći, te bi na taj način razgranao prosvjetu među pukom. No, nažalost, to mu nije uspjelo jer se ovoj njegovoj nakani protivila školska politika austrougarske uprave u Bosni. A kada su godine 1916. Školska braća ipak, došli u Sarajevo i odmah preuzeli njemačku školu, bilo je prekasno jer su se, krajem rata i uspostavljanjem države (zatim kraljevine) Srba, Hrvata i Slovenaca morali povući u Austriju, a da nisu udarili temelje svoje redovničke zajednice u Bosni.

Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije, nije bila zanemarena ni ona duhovna. Stadler se, kao čovjek koji je posjedovao široku kulturu uma i srca, bavio i pisanom riječi. Uz znanstvene spise iz filozofije i teologije, on piše, prevodi i objavljuje i pučko-nabožne i praktično-pastirske spise koje je držao potrebnim za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka. U tom smislu osniva listove i pokreće časopise, te sam svojim prilozima sudjeluje u njima. Pored već spomenutog “Glasnika sv. Josipa”, kojeg je osnovao i uređivao za vrijeme svog svećeničkog djelovanja u Zagrebu, u Sarajevu pokreće službeni glasnik Vrhbosanske nadbikupije “Srce Isusovo” koji će kasnije prerasti u reviju pod nazivom “Vrhbosna katoličkoj prosvjeti”, zatim “Glasnik Srca Isusova” kojeg kasnije povjerava isusovcima u Travniku, zatim “Balkan jedinstvu i bratskoj slogi”, časopis namijenjen kršćanskom jedinstvu i “Hrvatski dnevnik”, politički list za nacionalnu i vjersku orijentaciju bosanskih Hrvata.

Stadlerova pisana riječ nije nastajala radi slave (iako se radovao kad je čuo da će mu Herderova izdavačka kuća preuzeti tiskanje drugog izdanja Fundamentalne teologije koja je u to doba [1884./85.] već služila kao udžbenik u Salzburgu, vjerujući da i to njegovo djelo kao i ostala iz područja filozofije služe samo na “veću slavu Božju”), nego radi odgovora svome vremenu. Osjetio je kolika se moć krije u tisku koji kao moderno komunikacijsko sredstvo utječe na javno mnijenje i oblikuje sveukupni društveni život, te zadire i u privatne čovjekove sfere. On nije mogao stajati po strani i promatrati kako drukčija duhovna, a nerijetko i protukršćanska i protucrkvena gibanja nastoje pisanom riječju progurati u narod neke druge ideje i nazore. Svojim radom htio je biti od pomoći u vjerskom i narodnom odgoju svim društvenim slojevima ne samo u svojoj Nadbiskupiji, nego i na čitavom hrvatskom govornom području. Mnogo je toga još želio i planirao učiniti, sagraditi i urediti u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali mu je ljudski vijek bio kratak za ostvarenje svih ideja.

Sam Stadler je izrazio načelo svoga života u rečenici: Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko. Već to pravilo odražava i zahtijeva herojske kreposti. Svjestan ozbiljnosti toga zahtjeva, u pismu od 28. studenoga 1892. piše: “Imam tisuću želja koje moram provesti samo milošću Božjom i uz Marijinu zaštitu”. Nadbiskup Ivan Šarić, Stadlerov nasljednik, označuje svoga prethodnika kao čovjeka rada, molitve i trpljenja. Krunoslav Draganović piše o njemu da je muž providnosti, pionir i organizator i apostol, muž molitve, duboko sjedinjen s Bogom. Sestra Ljiljana Perković u predgovoru knjige o Družbi Služavki Maloga Isusa kaže da je utemeljitelj bio čovjek čvrste vjere, neograničenog pouzdanja u Boga i srca puna ljubavi. U svim prikazima života i djela Josipa Stadlera očiti su naglasci na junačkim krepostima ovoga nadbiskupa koji je živio i djelovao u svjetlu sažetka svoga vjerovanja: “Središte svih vremena, središte ovoga i svih budućih vjekova, središte svega svijeta, svega roda ljudskoga, svakog pojedinog čovjeka jest Gospodin Isus Krist, Sin Boga Živoga i Marijin. Iz tog središta potječe, k tomu se središtu vraća sve što se tiče Boga i vječnosti”. Njegov nasljednik Ivan Šarić je u posmrtnom govoru istakao da je sav Stadlerov život bio rad i molitva i trpljenje za nas. Toliko se tu poklapaju Kristov i Stadlerov život da je opravdano govoriti o herojskim krepostima i svetosti nadbiskupa Stadlera. Iz trajne i obilne molitve crpio je snagu za kreposni život i rad kako bi mogao ostvariti herojska djela dobrote i ljubavi i darovati ih svome narodu, posebno najpotrebitijima onoga vremena.

Opisati, odnosno ocrtati vjerodostojno nečiju osobnost, znači proniknuti u dušu dotične osobe, a to u potpunosti može samo Bog. Josip Stadler je ušao u povijest Bosne kao prvi vrhbosanski nadbiskup i kao utemeljitelj Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Imajući na pameti velika djela koja je nadbiskup Stadler poduzeo i ostvario, smatram da bi on s pravom mogao na se primijeniti Pavlove riječi: “Amor Cristi urget nos” (2 Kor 5,14). Najveće moguće ostvarenje ljudske osobe događa se po nesebičnoj ljubavi. Ljubav prema Bogu i bližnjemu najveća je zapovijed Božja. Čovjek kao osoba posjeduje četiri razine svoje osobnosti. To su: tjelesna, psihološka (afektivna), socijalna i duhovna. Zrelost neke osobe vidi se po uspješnosti integriranja spomenutih razina u svome cjelokupnom životu. Promatrajući Stadlerovu osobnost možemo ustvrditi da je bio zrela i potpuna ličnost. Zrela i cjelovita ličnost je osoba koja ne zanemaruje, nego prihvaća i zrelo povezuje sve razine svoje osobnosti, tjelesnu, psihološku (emocionalnu), socijalnu i duhovnu. Iz Stadlerovih spisa i njegovih konkretnih djela, očito je da je on bio zrela i potpuna ličnost. Naviještao je ljudima Kraljevstvo nebesko, ali se i te kako brinuo da se oni dobro osjećaju i ovdje na zemlji. Gladne je hranio, tužne tješio, osamljene uključivao u društvene zajednice i sve njih vodio Bogu, koga je znao navijestiti kao dobrog i milosrdnog Oca koji ljubi svoju djecu.

Stadlerov život i njegova djela svjedoče da se radi o velikanu duha, čovjeku širokih pogleda, vizionaru budućnosti koju je uvijek vidio u Božjim rukama. Iako je živio u teškim okolnostima, sačuvao je mir duše i prisebnost u svom djelovanju, što su sve oznake jakog karaktera i zrele ličnosti.

Nadbiskup Stadler kao razborita osoba bio je svjestan činjenice kako je čovjek u sebi podijeljen, kako ga s jedne strane privlače ideali, ali ga u isto vrijeme prema “dolje” vuku nagonske iracionalne sile prisutne u svakom čovjeku. Stadler je toga bio posve svjestan i zato je preporučivao i tražio od sebe, svojih svećenika i vjernika da ozbiljno shvate Isusov savjet i opomenu: “Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo” (Mt 26,41). Gotovo u svim pastoralnim poslanicama Stadler je svećenicima i Božjem puku naglašavao potrebu molitve i bdjenja kako bismo ostali ljudi po Božjoj volji. Duhovno se bdjenje, prema Stadleru, pokazuje dnevnim ispitom savjesti, njegovanjem sabranosti, samokontrolom, međuljudskim odnosima, te neprestanom borbom protiv duhovne lijenosti. Sam je Stadler živio pokorničkim životom, a kao pravi pastir, više je na ovom području tražio od sebe nego od svojih vjernika. Što se tiče tjelesnog mrtvljenja imao je osjećaj za mjeru. Znao je on dobro da vanjska pokora ne smije biti cilj sama sebi, nego treba pomoći postignuću nutarnje slobode duše, te da se što više priklonimo Božjemu gledanju na svijet i onomu što nam se događa, drugim riječima da velikodušno prihvatimo misterij križa u svome životu nasljedovanjem Isusa Krista.

Afektivna zrelost je sposobnost osobe da svoje osjećaje i sve impulse emocionalne naravi ne potiskuje, da ih se ne boji, nego prihvati i razborito živi i izražava dajući se pri tome voditi svojim razumom koji poštuje istinu i želi živjeti objektivne vrjednote ne zanemarujući zadovoljenje legitimnih emocionalnih potreba ljudske naravi. Afektivno je zrela osoba koja uspijeva ujediniti svoju pamet i svoje srce. Drugim riječima, to je osoba koja ima mudro srce. Kao mladić, Stadler je bio “veoma živahna karaktera”, svjedoči jedan njegov kolega iz rimskog zavoda Germanicum u kojem je i Stadler boravio za vrijeme svoga studija u Rimu. Može se s pravom ustvrditi da na skali emocionalne zrelosti Stadler visoko kotira. On se nije bojao vlastitih emocija, nije ih tjeskobno potiskivao niti impulsivno izražavao, nego zrelo, odgovorno i kontrolirano. Znao se kao dijete radovati s onima koji su se radovali, ali također i plakati s onima koji su bili tužni i tjeskobni.

Stadlerov život, njegove riječi i djela svjedoče i potvrđuju da se radi o osobi zrele afektivnosti. Bio je spreman umirati sebi da dostigne unutarnju slobodu duše kako bi mogao biti otvoren za milost Božju i živjeti objektivne vrjednote za koje se slobodno odlučivao. Stadler je imao srca za sve koje je susretao na svome životnom putu. Međutim, on nije bio “naivno” dobar, nego je u svojoj dobroti pokazivao veliku mudrost. Duboko je vjerovao kako istina oslobađa i zato je bio spreman slušati i opomene, čak što više, sam je tražio da ga upozore ukoliko bude u opasnosti da se udalji od istine. Afektivna zrelost nadbiskupa Stadlera vidi se i po tome što je on znao i imao hrabrosti pokazati da ima srce koje suosjeća s onima koji pate i koje im nastoji što je moguće više pomoći. To je vidljivo iz mnogih primjera karitativnog djelovanja Josipa Stadlera.

Najveću moguću zrelost na socijalnoj ili društvenoj dimenziji ima ona osoba koja svakome pristupa bratski i prijateljski gledajući u drugima samoga Isusa. Nadbiskup Stadler je upravo tako postupao. Djela karitativne ljubavi koja je Stadler ostvario svjedoče da je on bio čovjek koji je imao srca za druge, koji je u njima vidio i ljubio samoga Isusa Krista. Na to je poticao i druge. Stadlerova veličina se vidi u njegovoj zauzetosti za malog, nepoznatog čovjeka. Bio je odvjetnik onih koji nisu mogli doći do riječi.

Interpersonalni odnos nadbiskupa Stadlera bio je prožet profinjenom razboritošću i dubokim razumijevanjem za osjetljivost ljudi s kojima je komunicirao. Poznata je istina da je lako voljeti one koji su daleko, ali je teško voljeti one s kojima svakodnevno živimo. Autentičnost naše ljubavi vidi se upravo po tome koliko ljubimo svoje bližnje, a bližnji su nam prije svega oni koji su nam i fizički najbliži, s kojima svakodnevno dijelimo dobro i zlo. Stadler je imao i pokazivao ljubav prema svojim suradnicima, ali pri tome nije žrtvovao istinu, uvjeren u to da upravo istina oslobađa. Ako je trebalo koga ukoriti zbog nepravednih ili nerazboritih govora, činio je to mudro i s ljubavlju kako bi se sačuvala potrebna ljubav i postigao željeni uspjeh. U tom se očituje velika psihološka mudrost nadbiskupa Stadlera koji je poznavao narav afektivne memorije što nikad ne zaboravlja nanesene rane i uvrede, nego ih doživljava baš kao “žalac”. Stadler je imao oka vidjeti potrebe ljudi oko sebe, ali je također imao i srca te im pomagao.

Stadlerova zrelost na duhovnoj razini odrazuje se u njegovom kreposnom životu. Bio je to čovjek velike vjere, djelotvorne ljubavi i ustrajne nade. To je posvjedočio svojim životom i djelima. On je imao gospodstvo i nadzor nad svojim činima koje je upravljao na proslavu Boga i dobro čovjeka. U tome se i sastoji bit kreposna života. Stadler je bio čovjek kreposti, osobito krjeposti milosrđa, čovjekoljublja i bogoljublja. Revnost za duše, briga za sirotinju i ljubav prema Svetoj Stolici bile su za Stadlera najveće i najvažnije karakteristike koje su otvarale vrata za veće povjerenje u Crkvi.

Promotrimo najprije bogoslovne kreposti: vjeru, ufanje i ljubav koje oblikuju i oživljavaju sve moralne kreposti i omogućuju osobi da ima udjela u božanskoj naravi. Stadler je bio čovjek “čvrste vjere, neograničenog pouzdanja u Boga i srca puna ljubavi”.

Vjerom “čovjek svega sebe slobodno Bogu predaje” (usp. 1 Kor 13,13). Svojom vjerom priznajemo se Božjim pred ljudima uvjereni da će i Bog nas priznati svojima u svome Kraljevstvu. Stadler je, bez sumnje, bio veliki vjernik. Tko god je imao sreću da ga bolje upozna, “taj se divio njegovoj vjeri. Sve je shvaćao s nadnaravne strane”. Vjerovao je u ljubav Božju nama pokazanu i dokazanu u Isusu Kristu. Na više mjesta u Stadlerovim spisima nalazimo izraze duboke vjere i pobožnosti, napose prema Malom Isusu o kojem je znao tako lijepo i poticajno govoriti.

Poznato je da je Stadler u svom djetinjstvu proživio teške dane, moglo bi se s pravom reći da je doživio svojevrsnu psihotraumu zbog rane smrti roditelja, te brata i sestre. Ove bi teške rane na psihi mladog Stadlera prouzrokovale gorke posljedice da on nije imao u sebi snagu kojom je mogao podnositi tako teške udarce sudbine. Ta snaga bila je njegova jaka vjera. Velika i jaka vjera najbolja je brana protiv depresije i drugih psihičkih opterećenja koja vrebaju na osobe što su proživjele teške psihotraume u svome životu.

Nada je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za Nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga. Stadler je bio čovjek koji je svoje pouzdanje stavio u Boga i od njega se nadao pomoći u svim časovima svoga života. Njegovo pouzdanje u Boga vidljivo je u mnogim njegovim pismima. Poznato je da je Stadler poduzimao velike radove za koje nije imao osiguran sav novac, nego se morao uzdati u dobrotu ljudi i Providnost Božju, što je on zdušno i činio. Imati bezgranično pouzdanje u Boga i veliko povjerenje u ljude nije lako. Za to se traži velika zrelost i izgrađen karakter, drugim riječima, osoba koja zna i može izaći iz sebe i svoju sigurnost naći u Bogu. Imati povjerenje u ljude jest sinonim za autentičnu ljubav prema njima. Da je nadbiskup Stadler imao zavidno pouzdanje u Boga, svjedoče djela koja je uz pomoć Božju ostvario.

Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu. Ljubav je viša od svih kreposti. Ona oživljava i nadahnjuje vježbanje u svim krepostima. Ona je sveza savršenstva i forma svih kreposti. Stadler je, uvjeren da će svoje poslanje najbolje ostvariti ako bude iznad svega ljubio Boga, često u svojim molitvama tražio upravo krepost ljubavi. Evo jedne takve molitve kojom završava treću okružnicu sestrama koju je izdao 15. listopada 1915. godine: “O preljubezni Isuse, daj nama poradi tvoje božanske časti, da mi odsele samo za te živimo i da ne znamo ni za kakvu drugu radost, nego za tu, da samo tebe ljubimo i jedino tebi služimo”.

Stadlerova ljubav prema drugima bila je djelotvorna. Posebno su mu bile na srcu male, zaboravljene i od društva prezrene osobe. Brojni su primjeri koji potvrđuju Stadlerovu karitativnu ljubav i zauzetost za one kojima treba pomoći. Budući da je sam Stadler odrastao u siromaštvu, on je dobro znao da samo prava kršćanska ljubav može iscijeliti rane krutoj bijedi i ljudskoj nevolji. Oni koji su poznavali nadbiskupa Stadlera tvrde da su njegova vrata uvijek bila otvorena od ranog jutra do kasno u mrak. Dolazili bi siromasi i bijednici kroz čitav dan, osobito početkom mjeseca, kad bi nadbiskup dobio svoju čednu plaću. Nadbiskup Stadler je posebno volio svoju siročad. Rado je razgovarao i igrao se s njima. Jednom je izjavio: “Ne žalim ništa za tu djecu. Ja sam uvjeren, da će ona donijeti veliki blagoslov Božji nadbiskupiji Vrhbosanskoj”.

Nadbiskup Stadler je bio velikodušan ne samo prema svome hrvatskom narodu, nego i prema osobama druge narodnosti i vjeroispovijesti. Tako je jednom došla jedna muslimanska žena s djetetom govoreći kako ju je jedan momak zaveo, ona je dobila dijete, a njezini su je roditelji izbacili iz kuće. Rekla je da već tri dana luta po Sarajevu i umire od gladi. Kad je to čuo nadbiskup Stadler, primio je dijete u sirotište Egipat, a nesretnoj ženi dao nešto novaca za putni trošak. Ljubav je dosjetljiva i na razne načine nastoji usrećiti drugu osobu. Puno takve dosjetljive konkretne ljubavi imao je i pokazivao nadbiskup Stadler.

Nadbiskup Josip Stadler bio je zrela i duhovno izgrađena osoba. U njegovoj motivaciji prevladavala je čista ljubav i nesebična nakana. U svojim okružnicama i pismima koja je pisao sestrama mudro ih poučava da u služenju Bogu traže najprije Božju volju i rade za Njegovu slavu. Čistoća nakane kojom je Stadler činio djela karitativne ljubavi vidljiva je u nastojanju pomoći onima koji nemaju nikoga, ne tražeći zato ljudsku plaću. Stadler vrlo dobro zapaža kako ljudi svoja djela čine često puta zato da ih drugi vide. Za uspješan rast u duhovnom životu potrebno je dobro poznavati sebe i otkriti što je stvarno volja Božja u mome životu. Pri tome je važno imati na pameti ovo što Stadler kaže: “Bog ne zapovijeda nemogućih stvari, nego zapovijedajući opominje da činiš što možeš, a moliš što ne možeš, i pomaže te, da uzmogneš”.

- Razboritost potiče praktični razum da u svakoj prilici razlikuje naše pravo dobro i da izabire prikladna sredstva da ga ostvari. Stadler je bio izvrstan matematik. Ta mu je činjenica sigurno puno pomagala biti razboritim i prosuđivati sebe i druge objektivno i pravedano. Razboritost neke osobe vidi se i po njezinoj spremnosti da sasluša savjet i opomenu drugih koji neke stvari mogu vidjeti objektivnije i sveobuhvatnije. Stadler je imao tu odliku. Čak što više, on moli one u koje ima povjerenja da ga opominju kad za to bude potrebno. Velika krepost razboritosti nadbiskupa Stadlera vidi se u njegovu nastojanju da dođe do ljudi i da im Radosnu vijest navijesti na način koji je njima primjeren. Kao znak velike Stadlerove razboritosti i pastoralne mudrosti može se navesti njegovo načelo glede ređenja bogoslova za svećenike, u kojem je svagda naglašavao: “Bolje manje svećenika ali dobrih, negoli mnogo nevaljanih”.

Pravednost se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji Bogu i bližnjemu dati što im pripada. Josip Stadler je imao duboki osjećaj pravednosti. Posebno je bio osjetljiv kad su bila ugrožena prava malih i nepoznatih ljudi. Primjer zauzetosti za djevojku Anu Šebelić veoma uvjerljivo potvrđuje ovu Stadlerovu krepost. Spomenuta je djevojka željela ući u samostan sestara Malog Isusa, ali je sestre nisu htjele primiti. U svom pismu časnoj majci Stadler kaže da je djevojka dobila od liječnika uvjerenje da je posve zdrava i jaka, a k tome je i sposobna za mnoge poslove: zna kuhati, šivati i krave musti. Zato se Stadler s pravom pita: “Što, dakle, manjka da se ne primi?”, i navodi razloge koji bi mogli biti u pitanju. On kaže: “Jedno se bojim da se dogodilo, što Gospodinu Isusu sigurno nije drago. Ona je skromna, priprosta, dobroćudna, pa se bojim da je ta ponizna i skromna vanjština djelovala da je ne primite. To bi bio grijeh. Zato vas ja lijepo molim da ju svakako primite i da ne ogriješite duše svoje; jer ja ne znam što bi još morala imati da ju primite”.

Jakost osigurava čvrstoću u poteškoćama i ustrajnost u traganju za dobrom. Stadler je bio jak i hrabar čovjek. O tome svjedoče djela koja je poduzeo i ostvario kao čovjek i kao nadbiskup. Istinu u koju je bio uvjeren, bio je spreman hrabro zastupati i braniti.

Uzorna jakost i hrabrost Stadlerova karaktera posebno je došla do izražaja kad se odvažio i samom caru protusloviti. Naravno, učinio je to na umjeren i razborit način, ali je ostao vjeran istini i svome poslanju pastira neumrlih duša. Naime, kad mu je car u privatnoj audijenciji rekao: “Moji se zakoni moraju vršiti”, Stadler je shvatio da car smjera na zakone o prelasku na drugu vjeru kojima se Stadler nije, po savjesti, mogao pokoravati. Nakon što je u sebi zazvao svjetlo i pomoć Duha Svetoga, Stadler je dao caru ovaj odgovor: “Ja sam najprije došao da pozdravim vaše veličanstvo i da zahvalim za sve što činite za Bosnu. Stavite se dakle u moj položaj. Ako bi s jedne strane stajao car te bi mi štogod naložio, a s druge strane papa koji mi zabranjuje poslušati, komu bih se imao pokoravati?” Nakon tih Stadlerovih riječi car ga je, sav u čudu, zapitao: “Zar je Sveti Otac proti ovome zakonu o prijelazu?” Kad mu je Stadler na ovo pitanje potvrdno odgovorio, car je nastavio dalje u prijatnom tonu i na koncu mu rekao: “Znam da ste mi vjeran”.

Umjerenost obuzdava privlačnost sjetilnih užitaka i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih dobara. Stadler je kao mladić bio veoma živahan, a postao je tako miran i tako blag, i tako čedan i krotak. Uzrok takve promjene bila je sigurno pobožnost prema Presv. Srcu Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu. Njegovi životopisci svjedoče kako je čedno nastupao, čedno hodao, umjereno govorio.

Stadler je veoma cijenio krepost poniznosti koju je shvaćao kao uvjet za izvršavanje volje Božje. Kod Isusa je posebno cijenio njegovu spremnost da se rodi u štali na slami radi nas, odnosno iz ljubavi prema nama. Stadlerova se poniznost vidi i u njegovoj spremnosti da prizna svoje slabosti i pogrješke.
Veličina čovjeka vidi se i po tome da opomenu ili ukor primi dobronamjerno. Ako je za to još spreman i zahvaliti, onda se zaista radi o poniznosti koja je Bogu veoma draga. Stadler je znao zahvaljivati za upućenu opomenu. Ponizna je ona osoba koja je spremna priznati istinu o sebi. Promatrajući poniznost u tom svjetlu, može se s pravom reći da je Stadler bio veoma ponizan čovjek. Stadler je u svojoj poniznosti znao i htio pokazati svoj smisao za humor. Tako u jednom pismu čestita sestri imendan i kaže: “Pa dok se tako sigurno penjete po ljestvama u nebo, nemojte zaboraviti malo se od traga ogledati, da se mene u molitvama spomenete koji teškom mukom klipsam za Vama”.

Zahvalnost je velika krepost koju Bog cijeni i nagrađuje. Nadbiskup Stadler je posjedovao tu vrlinu i to u zavidnoj mjeri. Prema svjedočenju oca Antona Puntigama, koji je napisao prvi životopis Josipa Stadlera, nadbiskup Stadler mu je više puta govorio: “Pozdravite mi sve koji misle na mene te u moje ime zahvalite svakom tko čini nešto za Katoličku crkvu u Bosni”. Stadler je prije svega bio veoma zahvalan Bogu znajući da od njega dobiva pomoć u svojim pothvatima. Osim, izričitom zahvalnom molitvom, svoju zahvalnost Bogu Stadler je izražavao još većim predanjem u volju Božju i još većom zauzetošću za interese Kraljevstva Božjega služeći svome stadu kao dobri pastir.

Stadler je bio mudar čovjek koji je dobro shvatio da se osobnom disciplinom i obdržavanjem slobodno prihvaćenog reda i pravila, može uz milost Božju postići svetost. Potrebu discipline i reda Stadler nije samo drugima preporučivao, nego je tako i sam živio.

S pravom se može reći da se sav život nadbiskupa Stadlera može svesti na tri riječi: rad, molitva i trpljenje. Karakteristika je velikih ljudi da hrabro ustraju u ostvarenju svojih ideja. Stadler je bio jedan od takvih velikana. Kažu da je svoju nadpastirsku službu počeo riječima: “Adesso incomincia il lavoro (A sada počinje posao)”.

Stadler je znao uvoditi red i disciplinu i na području vjere, odnosno praktičnog vjerskog života. Red koji je sam držao, Stadler je tražio i od svojih svećenika. Tamo, gdje ga nije našao, poduzimao je i kaznene mjere. Tako je jednom suspendirao župnika koji kroz tri godine nije upisivao podatke u Maticu krštenih, nego ih je držao po raznim ceduljama u ladici. Jedna od bitnih oznaka zrele izgrađene ličnosti jest njezina sposobnost i spremnost prihvaćati svakodnevne izazove, patnju, tjeskobu, jednom riječju: svakodnevne križeve koje život svima donosi htjeli to ili ne. Infantilne, nezrele osobe bune se i ne mogu prihvatiti stvarnost i tuže se što je ona takva kakva jest, a ne onakva kakvu bi je oni željeli vidjeti i imati. U svom životu i radu morao se nadbiskup Stadler susretati s puno križeva i poteškoća. U njegovu životopisu čitamo kako je sam priznao da po noći često od brige na može da spava i da lije gorke suze umjesto da spava. Međutim, sigurno je da Stadler nije nikada očajavao, čak štoviše, znao je on u svojoj muci zahvaljivati Bogu za križeve koje mu je Bog slao. Znak zrelosti neke osobe je i njezin smisao za humor i šalu. Iako je nadbiskup Stadler bio ozbiljan čovjek, on se znao i našaliti. Čak i u najtežim životnim situacijama, Stadler je pokazivao smisao za humor i tako stvarao dobro raspoloženje onima s kojima je živio i radio. Odlika velikih ljudi je, također, i trajna vedrina koja im daje snage izdržati sve nevolje života. Stadler je volio šalu i gajio gostoljubivost, te svojim dosjetkama i vedrinom sve uveseljavao.

Stadler je bio čovjek velikih želja i dalekosežnih vizija. U jednom pismu rektoru kolegija Germanicum izražava želju da bivši pitomci Germanicuma, sada uvaženi profesori, pokrenu jedan list u kojem bi publicirali sljedeće teme: 1. da se bore protiv masona i da ih se raskrinka; 2. da se socijalna pitanja sagledaju sa svih stajališta i da se sprovedu u praksi.

Kao dobri pastir, Stadler je znao čitati znakove vremena. To se može vidjeti iz sadržaja Stadlerovih poslanica u kojima on jasno progovara o moralnim pitanjima svoga vremena kao što su: laž, mržnja, psovka, odgoj djece, ljubav prema roditeljima, krađa, pomoć nastradalima od poplave, poslanica o modernizmu, o ratnim zavjetima, o ljubavi prema bližnjemu, o socijalnom pitanju i problemu djevojaka tzv. “samodošla”. Stadler je bio dobri pastir koji poznaje svoje stado i zna što mu je potrebno za njegov duhovni napredak. Prva je Stadlerova briga bila da narod temeljito pouči u vjeri. Da bi njegovi svećenici mogli dostojno odgovoriti potrebama i zahtjevima vremena, Stadler je od njih tražio visoki stupanj znanstvene naobrazbe. Stadler je bio otvoren za Božja nadahnuća što se tiče pastoralne brige za njegovu nadbiskupiju. Jedan od kriterija zrele i izgrađene ličnosti jest i rodoljublje, odnosno zrela ljubav prema svome narodu. Josip Stadler je bio veliki Hrvat. Njegov ga je rektor u Rimu, kasnije kardinal, Steinhuber, očito ne bez razloga, nazvao “biser Germanicuma” i “Croata ex toto corde”. Stadlerov školski kolega dr. Müller kaže da je Stadler bio “Hrvat dušom i tijelom”. Slovenski pisac dr. M. Opeka naziva nadbiskupa Stadlera “revnim pastirom” i “oduševljenim Hrvatom”.

Josip Stadler kao sarajevski nadbiskup štitio je prava Hrvata katolika koliko je samo mogao. Njegovo zalaganje za hrvatsku i katoličku stvar u Sarajevu pojedincima se nije svidjelo pa su poduzimali neke korake da ga maknu iz Sarajeva.

Stadler je već kao student teologije bio veliki ljubitelj Svetog pisma. Evo što on sam o tome kaže: “Još u Kolegiju u Rimu Novi zavjet sam, koliko se sjećam, pročitao osam puta, jednom ili dva puta klečeći; već dvije godine propovijedam narodu svake nedjelje i blagdana evanđelje svetog Mateja”. Sam je izdao s komentarom Sveta evanđelja i Djela apostolska. U jednom pismu Stadler moli rektora Germanicuma da se moli na jednu njegovu nakanu. On kaže u pismu: “Vaša mi je molitva također potrebna zbog izdavanja Svetog pisma na hrvatskom jeziku; početkom siječnja 1893. godine počet ćemo tiskati svetog Mateja”. Stadler je cijenio riječi Svetog pisma, tako da se pred njim nitko nije smio šaliti sa Svetim pismom.

Nadbiskup Stadler je bio izvrstan učitelj duhovnoga života jer je dobro poznavao ljudsku narav i zakone ljudskog psihološkog i duhovnog rasta. U procesu obraćenja on izvrsno spaja potrebu ljudskog zalaganja i milosti Božje kojoj uvijek daje prednost. Kao dobar poznavatelj psihologije, Stadler zna da se osoba mora prvo na intelektualnoj ili spoznajnoj razini uvjeriti u ispravnost i istinitost neke ideje kako bi je onda mogla i afektivno prihvatiti i ugraditi u svoj život i svoju osobnost. Kao pravi učitelj duhovnoga života Stadler upozorava kako je istinita mudrost u nastojanju da se što više približimo savršenstvu u svome staležu, a ne u nekom drugom zamišljenom. On kaže da umišljenu savršenost Bog od nas ne traži. Štoviše, ona nas priječi i ne da nam da postignemo onu savršenost koju Bog od nas očekuje i traži. Umišljenom savršenošću Stadler s pravom naziva i naše nastojanje da činimo ono dobro koje nismo dužni učiniti, a da zanemarujemo i propuštamo ono dobro koje smo dužni činiti, a ne činimo ga.

Stadlerova duhovnost je utemeljena na izvoru i počelu svega stvorenoga - na Trojstvenom Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Devet svojih pastoralnih poslanica posvetio je otajstvu Presvetog Trojstva, izvoru i cilju čitave povijesti spasenja.

Duhovnost nadbiskupa Stadlera, uz spomenutu trinitarnu dimenziju, ima još naglašenu i euharistijsku i marijansku dimenziju, a posebno se ističe njegova pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Svoju prvu i programatsku poslanicu naslovljava “Pod zastavom Srca Isusova”, koja se čitala po svim crkvama na svetkovinu Presvetog imena Isusova 15. siječnja 1882. god. na dan Stadlerove intronizacije u Sarajevu.

Pastoralna razboritost nadbiskupa Stadlera vidi se, između ostaloga, i po njegovoj odluci da mladićima koji su dovodili kući svoje zaručnice prije vjenčanja, odredi da još pola godine moraju čekati na vjenčanje. Da je ta metoda bila uspješna, dokazuje i svjedočanstvo župnika Nedića iz Tišine koji je 1893. godine pisao nadbiskupu Stadleru “da ova naredba dobro pomaže”. Drugi primjer pastoralne mudrosti i razboritosti nadbiskupa Stadlera vidi se u njegovom stavu rezerviranosti prema izvještajima o opsjednutosti. Pri zauzimanju takvog stava sigurno mu je puno pomoglo njegovo izvrsno poznavanje psihologije, tako da je mogao lakše razabrati kad se radilo o psihičkoj bolesti, a kada o stvarnom opsjednuću. Određivao je svećenika da svaki slučaj posebno ispita i ustanovi pravo stanje stvari.

Stadler je bio veoma pobožan čovjek. Imao je “nježnu, djetinju pobožnost kojom bijaše odan osobi Spasiteljevoj, Njegovoj Presvetoj Majci i sv. Josipu, svojem zaštitniku”. Kao takav, Stadler je pozitivno djelovao na druge osobe. Njegov školski kolega dr. Müller, kad govori o Stadlerovoj pobožnosti, kaže: “Njegova pobožnost i revnost zahvatila je i mene”. Također i dr. Zagoda, koji je jednom prisustvovao duhovnim vježbama u Sarajevu, tvrdio je da nije mogao skinuti oka s nadbiskupa, kad je pun poniznosti i strahopočitanja klečao pred Presvetim Sakramentom.

Stadler je bio čovjek molitve. Molitva je uvijek prethodila njegovim nastojanjima i planovima. Onima koji su tražili od nadbiskupa Stadlera kakav savjet, običavao ih je najprije slati u kapelicu da se tamo malo pomole: “Molim Vas, pođite u kapelicu i molite pred Presvetim”. U ratnom vihoru potiče svoje vjernike da se podvrgavaju volji Božjoj u svim događajima svoga života, dok svećenike potiče na molitvu Bogu koji jedini može riješiti čovjeka muka i nevolja.

Središnje mjesto u Stadlerovoj pobožnosti i duhovnosti zauzima sakramentalni život, a u njemu opet centralno mjesto zauzima presveta euharistija. U svojim pastoralnim poslanicama potiče vjernike na štovanje Presv. Tijela Isusova i ukazuje na potrebu česte pričesti, a svećenicima govori o euharistiji kao središtu svega svećeničkog rada. Što je drugima propovijedao, Stadler je i sam najprije živio.
Stadler je napisao 10 poslanica puku i svećenstvu o euharistiji i potrebi česte pričesti koja je nužna za spasenje. Prema Stadleru svagdanja sv. pričest je “najbolji i najkraći put kojim se postizava spasenje duše”.

Da je Stadler imao u sebi ekumenskog duha vidi se, između ostaloga, i po tome što je sa svojim tajnikom pohađao muslimane po njihovim kućama kad su slavili Bajram. Jednako tako, bio je Stadler otvoren i za ekumensko djelovanje s pravoslavnima. Međutim, treba priznati da je Stadler ipak bio svjestan činjenice da je ekumensko zbližavanje cilj koji nije lako postići. Tako on u pismu zahvaljuje Sv. Ocu na jednom dokazu ljubavi i napominje “da sveto ujedinjenje običnim putem nije moguće, nego da za to treba izvanredna milost Božja”.

Da je Stadler poštivao osobe druge vjere i narodnosti vidi se i po tome što je za pedesetu godišnjicu svoga svećenstva svotu od 12000 kruna podijelio dvanaestorici siromašnih, vrijednih vjenčanih parova, koji su toga tjedna trebali prvi puta sklopiti zakoniti brak u Sarajevu. Stadler je zaželio da se novac podijeli trima katoličkim, trima grkoistočnim, trima muslimanskim i trima židovskim mladim bračnim parovima.

Stadler je svoju formaciju završio kod isusovaca koje je veoma cijenio i kojima je bio zahvalan za sve što je od njih primio. U svojim pismima često upotrebljava isusovačko geslo: “Sve na veću slavu Božju”, a ponekad se i sam naziva “poluisusovcem”. Stadler je više puta želio stupiti u isusovce, ali mu to nije bilo moguće. Evo što on sam o tome kaže: “Što se, pak, tiče moje malenkosti, zdrav sam, hvala Bogu, ali ne i posve zadovoljan, jer uvijek čeznem da postanem isusovac, a znam da to ne mogu ostvariti. Samo u Bogu mogu naći utjehu”.

Nadbiskup Stadler je dobro poznavao i cijenio isusovce kod kojih je završio svoju filozofsko-teološku izobrazbu. Zaželio je da isusovci budu profesori Sarajevske bogoslovije, a među razlozima kojima je vladi preporučio isusovce, navede Stadler da su oni “jeftini”, što je u ovom kontekstu kompliment isusovcima. Stadler se znao i naljutiti na isusovce, i to s pravom. Kad je Stadler uspio privoliti vlast da se u Sarajevu otvori teologija, dobio je od provincijala DI iz Beča vijest kako ne može poslati isusovce u Sarajevo da vode teologiju. O tome Stadler piše rektoru Germanicuma: “Možete zamisliti kako me je ta vijest iznenadila. Još sam 1882. godine od pokojnog oca Beca dobio odobrenje da će oci isusovci preuzeti obje ustanove (dječačko i svećeničko sjemenište), i da je svoju privolu dao i sam Sveti Otac. Puno kasnije su oci isusovci preuzeli svećeničko sjemenište u Klagenfurtu; oni su to, dakle morali zanemariti, ukoliko su već unaprijed vidjeli da ne mogu zadovoljiti potrebe na obje strane. Odgovorio sam prečasnom ocu provincijalu da neću mirovati već da ću, ukoliko će to biti potrebno, ići ne samo do prečasnog oca generala nego i do Svetog Oca da prisili održati obećanje koje je dao pokojni otac Bec”.

Iako je Stadler bio visoki crkveni dostojanstvenik i, kao takav, mogao je živjeti ugodnim životom, on je živio vrlo skromno i siromašno. Nije napisao oporuku jer nije imao ništa ostaviti iza sebe. Sve što je imao već za života je dijelio drugima, najprije onima kojima je bilo najpotrebnije.
Da je Stadler i kao nadbiskup živio skromno, doznajemo iz jedne njegove izjave koju je zabilježio o. Hammerl u nadbiskupovu životopisu. Tamo možemo pročitati ovu Stadlerovu izjavu: “Vidite, ja sam sad nadbiskup, a nemam tako dobra jela kao onda”, dok je bio bogoslov u rimskom zavodu Germanicum.

Imajući na pameti mnogobrojna pisana znanstvena i ostvarena apostolska djela, s pravom se može reći da je Stadler bio čovjek plodne inicijative. Još kao profesor na Zagrebačkom sveučilištu počeo je skupljati novac u korist fonda za dječačko sjemenište. Fond je dobro rastao tako da je do konca I. svjetskog rata iznosio 1.500.000 kruna. Pokrenuo je Glasnik sv. Josipa, Glasnik Presvetog Srca Isusova, Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, Rajska vrata, Ljubimo Gospodina.

Stadler je na hrvatski jezik preveo Logiku profesora Tongiorgia, Balanovo djelo Katolička crkva i Slaveni u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini. Teologia fundamentalis. Izdao je s komentarom Sveta evanđelja i Djela apostolska. S doktorom Brestjenskim pokrenuo je časopis Balkan, u svrhu jedinstva Istočne i Zapadne crkve. Izdao je djelo Propovijedi o nauku kršćanskom od franjevca Jeronima Filipovića, a 1898. prijevod Ben Hura.

Dobar Stadlerov poznavalac, austrijski isusovac koji je djelovao u Bosni, Anton Puntigam, za nadbiskukpa Stadlera kaže: “Umro je bez dugova, ali isto tako i bez trunke imanja. Stoga nije pravio nikakvu oporuku... Ali ostavio nam je svoja djela, svoj sveti život i svoju blaženu smrt”. A ima li što bolje i veće od blažene smrti kojoj je prethodio svet život ispunjen velikom vjerom, nepokolebljivom nadom i nesebičnom ljubavlju?

U svom radu Stadler je nailazio na prepreke te je doživljavao niske udarce kako u onim izvancrkvenim krugovima tako i onim unutar Crkve. No, niti je znao niti mogao mrziti. Izmiren s Bogom i ljudima pošao je s ovoga svijeta 8. prosinca 1918., na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, koju je kao Majku Isusa Krista neizmjerno štovao. Iza sebe nije ostavio dugova, a ostavio je svoja djela koja i danas, kao nadahnuće, govore o jednom velikanu hrvatske povijesti.

Stadlerovi zemni ostatci počivaju u Sarajevskoj katedrali. Na njegov grob dolaze sestre, svećenici i vjernici moleći zagovor kod Boga u raznim potrebama, a na njegov grob je 12. travnja 1997. došao današnji Petrov nasljednik, papa Ivan Pavao II., koji je u svom nagovoru svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima u katedrali istaknuo: “Kako u ovoj katedrali ne spomenuti mons. Josipa Stadlera, prvoga nadbiskupa obnovljenoga starog biskupskog sjedišta u Vrhbosni, današnjem Sarajevu i utemeljitelja Družbe Služavki Maloga Isusa, jedine redovničke zajednice koja je nastala u Bosni i Hercegovini? Neka živi spomen na toga velikog pastira, posve vjerna Apostolskoj Stolici i uvijek spremna služiti braći, hrabri i podupire misionarsko zalaganje svih Bogu posvećenih osoba koje rade u ovome meni tako dragome kraju!”