Proslov 

Blagopokojni nadbiskup vrhbosanski, dr. Josip Stadler, pisao je pastoralne poslanice od vremena preuzimanja službe u siječnju 1882. do svoje blažene smrti 8. prosinca 1918. Redovno je pisao po dvije poslanice godišnje, jednu svećenicima a drugu vjernicima. Jedino zbog bolesti 1897. i 1901. nije on pisao poslanice nego su to učinili ondašnji generalni vikari nadbiskupije.

U ovoj je knjizi sabrano 85 Stadlerovih pastoralnih poslanica kako su objavljene u službenim glasilima Vrhbosanske nadbiskupije Srce Isusovo (1882.-1886.) i Vrhbosna (1887.-1918.). Nadbiskup je u njima obrađivao teološke, pastoralne i socijalne teme koje je iznosio na promišljanje svećenicima i vjernicima Vrhbosanske nadbiskupije. Izbor tema i način obrade ovise o vremenu i prilikama u kojima su poslanice nastajale. Stadler se u svojim poslanicama, kao upravitelj nadbiskupije, liturg i učitelj vjere obraća svećenicima koji propovijedaju Riječ Božju te ih s apostolom Pavlom zaklinje da to čine uporno “bilo to zgodno ili nezgodno”, izvršujući “djelo blagovjesničko” (usp. 2 Tim 4,2.5). Vjernicima tumači važne istine vjere, kako ih je u to doba izlagala Sveta Stolica te upozorava na moralne opasnosti kojih pojedini vjernici u seoskim župama nisu uvijek bili svjesni. Nadbiskup je Stadler duboko proživljavao vjerske, kulturne i socijalne prilike u Europi i Bosni svoga vremena te u svjetlu katoličke vjere o njima razmišljao u svojim pastoralnim poslanicama. Zato su njegove pastoralne poslanice odraz crkvenih prilika u kojima je vršio svoju pastirsku službu i dokumenti njegove kreativne uraslosti u te prilike.
Josip Stadler rodio se u Slavonskom Brodu gdje je kao dječak od 11 godina ostao bez roditelja, ali je zalaganjem dobrih ljudi iz svog rodnog grada mogao dovršiti osnovnu školu te poći na nastavak školovanja u Požegu i Zagreb. Njegov rodni grad i osobe iz Matice Hrvatske zaželjeli su u nizu knjiga od zaslužnih Brođana izdati i neko Stadlerovo djelo, no kad je ovo djelo bilo dovršeno i pripremljeno, nisu mogli pronaći potrebna sredstva za tisak. Ipak zahvaljujem Stadlerovu rodnom gradu za postavljanje spomen-ploče nadbiskupu Stadleru u Mesićevoj ulici u kojoj je bila Stadlerova rodna kuća, a gosp. Mati Artukoviću što se zauzeo da trg pred Hrvatskim domom dobije Stadlerovo ime. Zahvaljujem gradskim vlastima Slavonskog Broda na ovom obilježavanju korijena prvog vrhbosanskog nadbiskupa u njegovu rodnom gradu, jer on ostaje trajni duhovni i kulturni most koji povezuje Hrvate katolike Bosne i Hercegovine s braćom i sestrama u Republici Hrvatskoj.

Vinko kardinal Puljić,
nadbiskup vrhbosanski

Uvod

Pastoralne poslanice prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa, dr. Josipa Stadlera, pisane su u vremenu od 1882. do 1918. godine. Svoju prvu, nastupnu poslanicu Stadler je potpisao 15. siječnja 1882. godine, a posljednju 12. studenoga 1918. godine. Stadler je svake godine pisao najmanje dvije poslanice, jednu svećenicima i jednu puku, a nekada je upućivao i više poslanica u raznim prigodama ili obrađujući posebne teme. Tako je 1882. i 1885. pisao po pet poslanica, 1887. četiri, a u godinama 1883., 1884., 1886., 1889., 1896., 1910. i 1915. po tri poslanice. Godine 1897., kad je Bog Stadleru “poslao ... tešku bolest ... te ni spavati ni jesti nije mogao” korizmene poslanice svećenstvu i puku pisao je generalni vikar dr. Antun Jeglič. Isto tako ni 1910. godine nije Stadler osobno pisao poslanice, jer – kako piše tadašnji generalni vikar Vinko Palunko – “anđeo naše nadbiskupije, naš ljubljeni Otac, ove je godine nešto bio zapriječen ... pa je meni nevrijednu naložio, neka bih vam izrazio njegovu želju”. Tako je te godine Palunko pisao korizmene poslanice svećenstvu i puku.
Ukupan broj Stadlerovih poslanica je 85 a to je 560 objavljenih stranica u glasilima Vrhbosanske nadbiskupije. Nadbiskup Stadler je pisao poslanice iz pastoralnih razloga, tako su i teme poslanica većinom pastoralno teološke, a ovise o prilikama, potrebama i pobudama koje su ga potaknule na pisanje.
Josip Stadler je kao nadbiskup i pastir vjerovao i propovijedao da čovjek treba svoj život promatrati u svjetlu Svetoga Pisma i ravnati se prema Kristovom evanđelju, nauci crkvenih otaca i smjernicama crkvenoga učiteljstva. 
Sveto Pismo nije samo povijesni izvještaj, nego i proroštvo koje nam objavljuje što se danas događa i što će se uvijek događati. Bog upravlja svoju Riječ ljudima, među kojima će uvijek biti poziva i navještaja, pozvanih i navjestitelja. Tako je Riječ Božja uvijek naš suvremenik; ona prebiva među nama. Stadler je preko svojih poslanica navjestitelj, propovjednik i učitelj koji želi prenijeti zdrav kršćanski nauk i podsjetiti da je dužnost svakoga koji se želi spasiti “slušati rieč Božju, naučiti sve vjerske istine, koje svaki kršćanin treba da znade, poznavati dužnosti svoje kršćanske” potrebne za spasenje. 
Upravo je u ovim poslanicama govor o slušanju Božje riječi, učenju i življenju Kristova evanđelja: Zašto smo kršćani? Zašto želimo ostati kršćani? Na koji smo način to postali? Zašto smo ovdje? Kako se oduprijeti navalama zla? Zašto ljubiti Boga i bližnjega? Kako kao kršćanin živjeti u svijetu i u društvenim prilikama vremena u kojem se nalazimo?
Stadler ovim poslanicama ukazuje na Božje čovjekoljublje. Bog toliko ljubi čovjeka da nikoga ne ostavlja po strani, nikoga ne otpisuje niti odbacuje. Posebnu ljubav pokazuje prema slabima i grješnima, prema onima koji se u kući Očevoj teško snalaze i ne osjećaju da su tu kod kuće. To je poruka koja ulijeva radost te nadilazi sve oblike uobičajenih ideologija. Nitko ne može izmjeriti dubinu i širinu te poruke. U njoj čovjek može pronaći toliko radosti, toliko svjetla, toliko nade, toliko života, iako to možda neće znati ni moći svojim riječima izraziti ili opisati. Upravo zbog ove poruke čovjek je pozvan da na ovo čovjekoljublje Božje odgovori svojim bogoljubljem. Ljudski se život doista sastoji od ovih Božjih poziva upravljenih čovjeku i čovjekovih odgovora na ove pozive. Bog nam na životnom putu šalje mnoštvo pratilaca poslanika, anđela i pojava (objava), sa željom da nas zadrži na svome putu i u svojoj ljubavi; zadrži! a ne, zaustavi! Božja ljubav nije nešto statično, ona je dinamična. Ta je ljubav pokretna, širi se; ona se, dajući se svim ljudima u zajednici i svakom čovjeku pojedinačno ne umanjuje nego se uvečava, proširuje. Što nas je više u tom zagrljaju Božje ljubavi ili, kako bi Stadler rekao, Božanskoga Srca svi smo zajedno i svaki pojedinačno više ljubljeni. “Upravo se mora čovjek diviti dobroti neizmjernoj našega Gospodina. On nam htjede nedvojbenim dokazom zasvjedočiti da nas prekomjerno ljubi; zato si ništa ne pridrža, nego sve svoje žrtvova za spas naš”. 
Božje čovjekoljublje otkrivamo ako uistinu ljubimo bližnjega, inače se na tom području nećemo moći snaći. Bog je poslao svoga Sina na svijet da “sve ljude bez izuzetka odkupi i spase”. Tko “tih svojih bližnji ne ljubi, ne ljubi ni samoga Gospodina Boga”. Upravo je ovo jedna od neisrcprnih tema na koju se Stadler u svojim spisima uvijek iznova vraća. On je svojim životom i djelom pokušao izvršiti Gospodinovu zapovijed ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, i taj pokušaj mu je uspio. Bio je svjestan svoje ljudskosti ali i dostojanstva poziva kojim je pozvan. Zato se borio u dvostrukoj izgradnji: materijalnoj i duhovnoj. Materijalnom izgradnjom obnavljao je, gradio i stvarao nove crkvene institucije, duhovno je izgrađivao i učvrščivao sebe i druge, da budu svjesni onoga što jesu i za kim idu. Smatrao je da kršćani moraju svoj život preispitivati i shvaćati u svjetlu Evanđelja, te da je plodonosno čitati Evanđelje u svjetlu svoga života. Najbolji komentar Evanđelja pronaći ćemo u vlastitoj prošlosti i to će biti dobra metoda da se protumači ono što se tamo nalazi, te da se uberu plodovi i izvuku impulsi koji će nam pomoći da to Evanđelje živimo i doživimo.
Ovdje još želim zahvaliti nadbiskupu vrhbosanskom, kardinalu Vinku Puljiću, koji je napisao predgovor ovome izdanju. Zahvaljujem mr. Mati Artukoviću koji me je jednom prilikom upitao što bi se od Stadlerovih djela moglo tiskati u izdanju Matice Hrvatske iz Slavonskog Broda među izdanjima djela zaslužnih Brođana. Predložio sam da se objave ove poslanice, tako sam na njegov poticaj krenuo na posao. No, kad je sve bilo gotovo i tekst s disketama predan Matici Hrvatskoj u Slavonskom Brodu, nakon godinu dana mi je javljeno da Stadlerov rodni grad nije mogao prikupiti sredstva za tiskanje ovih poslanica. Ipak zahvaljujem svim prijateljima u Stadlerovom rodnom gradu na iskazanoj dobroj volji.
U izradi ovoga djela trebalo je pregledati 37 godišta službenih glasila vrhbosanske nadbiskupije, Srca Isusova i Vrhbosne. To su, velikim dijelom, obavila petorica studenata Vrhbosanske katoličke teologije koji su uspješno završili ovaj posao kao svoj seminarski rad kod mene, a to su Darko Anušić, Oliver Jonjić, Kristjan Marić i Marijo Vukoja, zato im dugujem zahvalnost. Studenti Vrhbosanske katoličke teologije su konačno završeni tekst pregledali i usporedili s originalnim tekstom, stoga im zahvaljujem na iskazanoj pomoći.
Naslov knjizi dao sam prema naslovu prve poslanice s kojom je nadbiskup Stadler pozdravio zemlju, svećenstvo i puk kojima je došao kao nadbiskup: Pod zastavom Srca Isusova. Srce Isusovo je omiljena tema za kojom Stadler uvijek iznova poseže. Rado je širio pobožnost prema Srcu Isusovu sa željom da sve okupi oko Srca koje neizmjerno ljubi. Sabrane poslanice podijlio sam u dva dijela: Prvi, kraći dio sačinjava 19 poslanica objavljenih od 1882.-1886. u glasilu Srce Isusovo, a drugi, veći dio sastoji se od 66 poslanica objavljenih od 1887. do 1918. u glasilu Vrhbosna. Kod izdavanja ovoga djela zadržan je pravopis onoga vremena u kojem je Stadler pisao, tako da se može pratiti i razvoj hrvatskoga književnog jezika u ovih 37 godina kada su poslanice pisane. U ovom izdanju se nastojalo ostati vjeran originalu, čak i u tiskarskim pogrješkama; neke manje ispravke i zapažanja stavljene su u zagrade [...]. Poslanice kojima je sam nadbiskup Stadler dao naslov označene su znakom (*) i bilješkom ispod teksta. Ukupan broj stranica u službenim glasilima je 560 (Srce Isusovo 147, Vrhbosna 413). Radi lakšega snalaženja u ovom izdanju uz naslove poslanica stavljeni su brojevi, a ispod naslova kratki sadržaj pojedine poslanice. 
Nadbiskup Josip Stadler je u svojoj službi, i odlučnosti u crkvenim stvarima, više puta dolazio u sukob sa svjetovnom vlašću i često je patio zbog ljudske zlobe, ali nošen vjerom u Boga i snažen ljubavlju Presvetog Srca Isusova znao je izići kao pobjednik ne povrijedivši čovjeka i ljudsko dostojanstvo u onima koji su mu radili o glavi. “Varao bi se, tko bi mislio, da je sa protivnicima bio oštar. Ali ne! Jedna misao, jedna sama riječ uvjeri te odmah o protivnom. Nije mržnja, koja iz njega govori, nego velika ljubav, ljubav za onom njegovom Hrvatskom, slobodnom i ujedinjenom, pak strepeći nad njezinim udesom, nema kada da uvjerava one, za koje misli da u redu ne rade, nego ih žigoše. Pa kao što kapetan na brodu kad uoči orkan vidi pogrešku mornara, ne uvjerava ga nego mu zapovijeda da je popravi; tako se i on osjeća na narodnoj istini, i traži posluha svojim riječma. Budućnost će mu dati pravo”.

Ova je knjiga upućena svima koji žele upoznati život i djelo nadbiskupa Stadlera. Ona daje mogućnost informiranja o nekim pitanjima s kojima je Stadler kao nadbiskup i metropolit vrhbosanske Crkve bio suočen i na koji je način pokušavao, svojom riječju, djelovati među suvremenicima te kao brižan pastir tumačiti povjerenom stadu Riječ Božju i izlagati mu crkveni nauk. Nadam se da nam ova pisana riječ može i danas, 80 godina nakon smrti ovoga velikoga nadbiskupa, biti poticaj u našem služenju Bogu i ljudima.

Pavo Jurišić