Na molitvenom susretu, dogovorili smo se, da pripremimo kolače,koje ćemo spakirati u manje kutijice i nositi ih u dom umirovljenika na Ravnicama. I učinismo tako,u nedjelju 17. 3. 2013.g. Išlo nas je troje, s. Tihana, g. Šima Samardžić,i ja,Marija Lukač. Odmah smo se uputili na 3.kat, gdje smo posjetili g. Mirjanu Pećinić,koja leži u krevetu i uglavnom teško komunicira,tako da smo uspjeli razumjeti, da se obradovala kolačima,u kojima je odmah uživala. Obradovala se i čudotvornoj medaljici,koju je s radošću primila.

U sobi do nje, nalazi se g. Mila Leko,koja je pokretna,ali slijepa…,takva je rođena,a ima 81 godinu. Rodom je iz Hercegovine. Dio života nam je u kratkom vremenu ispričala,pa tako s radošću priča o Sarajevu, gdje je boravila od 1984.do 1990,a onda je 1991 došla u Zagreb,gdje joj živi brat sa obitelji. U Sarajevu se rado družila sa sestrama, Služavkama Malog Isusa, i posebno se sjeća s.Genoveve. Silno se obradovala, kad je čula da je s. Tihana iz tog reda i da smo mi prijatelji Malog Isusa. U domu se nalazi 8 godina. Rado ide na svetu Misu i puno i rado moli. Obzirom, da redovito sluša Radio Mariju, posebno ju je obradovalo što sam ja volonter na radiju i što će od sada prepoznati moj glas u omiljenim emisijama. Na 4 katu, gdje su uglavnom nepokretni bolesnici. Posjetili smo g. Mariju Sušnig, koja ima 94 godine, iz Ivanca je, a u domu je 12 godina. Radila je kao odgajateljica u domu u Nazorovoj. Dio života se družila sa židovskom obitelji, koja je ostavila vidljiv trag u njenom sjećanju. Puno smo soba prošli, puno života dotakli, osjetili i tugu i radost koja je bila obostrana. Svi su se obradovali kolačima, i neizostavno, čudotvornim medaljicama, koje su najčešće poljubili kod primitka. U jednoj sobi se nalazi bračni par, koji dijeli svoje dane u krevetu, jedno pored drugog, bolesni, ali radosni, jer su zajedno. Bilo nam je teško pri povratku, jer smo shvatili, da se u posjetu k njima mora odvojiti puno više vremena, jer su željni razgovora,željni da ih se sasluša,a mi smo ponijeli dosta kolača i morali smo to podijeliti, tako da nije bio moguć duži razgovor. Obećali smo si da ćemo im drugi puta pokloniti vrijeme za razgovor. Ostaje u nama trag sjete u dodiru ovih proživljenih života, koji su zastali tu, u ovom domu, dijeleći zajedničke dane starosti. Koliko bi se tu moglo napisati životnih romana… I na povratku, pozdravih mladu sestru na recepciji, te je priupitah bi li željela čudotvornu medaljicu?! „Naravno“, odgovorila je, i ushićeno je uzela. Ja još nosim u sjećanju sjaj u njenim očima, koju je proizvela ta mala čudotvorna,uistinu čudotvorna medaljica, i ja se upitah, kakvo će čudo Gospa učiniti u njenom životu?!

Bili smo bogatiji zbog ove posjete tim dragim ljudima, i pomislim, kako je malo potrebno za sreću, obostranu sreću…

Marija Lukač, animatorica