Nije to neobičan svijet, i nije u tome ništa čudno. Zapravo, sve je tako jednostavno i prirodno. Svaki trenutak Netko je tu i to je jednostavno tako. Od prvog trenutka sve do kraja, ili, bolje rečeno, do početka Netko je tu, bdije i čuva, vodi i trudi se pridobiti moju pažnju. No dobiti moju pažnju  - nije to baš tako lako. Čak i onda kada si silniji i jači od svih, čak i onda kada si Gospodar svega nije lako postići da ja budem tu onako kako je taj Netko tu. Nije lako izboriti se za mene i moju prisutnost, za moju pažnju koju tako vješto odvlače sanjarenja o herojstvu, o svetosti, o dobrim djelima, o savršenim i dugim molitvama, o projektima spašavanja, ako ne cijelog, onda barem polovice svijeta...Nije lako otrgnuti me od ljudi koje volim, kao ni od onih kojima je potrebna moja pomoć, od onih kojima trebam dati svoje vrijeme, ili od onih čije vrijeme tražim, ma...nije lako otrgnuti me čak ni od onih koji i ne zauzimaju baš puno prostora u mom srcu, barem ne onog prostora rezerviranog za ljubav...i..ako se nekim čudom sve to i dogodi treba se tada boriti s mojom projekcijom samoga sebe i mojim tumačenjima vlastite volje - treba tu silna snaga, mnoštvo ljubavi i obilje strpljenja. A kako je sve tako jednostavno, sve to i ima. Sve to i ima Onaj koji se neprestano bori za samo jedan trenutak moje pažnje, Onaj koji me bezuvjetno voli i koji nikada ne posustaje boriti se sa svim mojim idejama, projekcijama, sanjarenjima, i tko zna s čim sve ne…Silnu tu snagu, mnoštvo ljubavi i obilje strpljenja, sve to ima Onaj koji mi se otkriva u tako jednostavnim stvarima poput zaigranog djeteta, ljubavi neke majke, drhtavoj ruci nekog starca, nečijeg toplog pogleda i iskrenog osmjeha…sve to ima i daje mi Onaj koji me grli dodirom mora, koji me ljubi zrakom sunca i daje mi živjeti u visinama planina dok gledam veličanstveni let jednog orla…ma ne mora ni biti veličanstveni let orla…ponekad je dovoljan jedan običan golub koji je  sletjevši  na moj prozor sposoban skrenuti moju pažnju s mene na Njega i pretvoriti suzu satkanu od tuge i razočarenja u osmjeh pun ljubavi, radosti i života…sve to ima i sve mi to daje onaj koji se otkriva tamo gdje ja možda i ne želim ići, Onaj koji me pohodi kada me lomi tražeći me činiti nešto ludo, sasvim suprotno meni…sve ima i sve mi daje onaj koji me čeka na drugoj strani od mene podignute brane učeći me kako je srušiti, dio po dio, točno po mojoj mjeri, i pokazujući mi kako se pitanje života krije upravo u jednostavnosti…u onom jednostavnom biti tu....

s. M.  Milana Žegarac