Kako ovu svetkovinu proslaviti sjećajući se najvećeg događaja u povijesti spasenja i ući u dubinu njegove poruke.
Mi sestre u Vrhovnoj upravi pripravljale smo se kroz vrijeme došašća na različite načine, a pred samu svetkovinu i molitvom devetnice u čast Malom Isusu.
Ove godine  bio je kraći advent te je na 4. nedjelju došašća bio i Badnji dan. Jutarnju Sv. misu kao završetak došašća i navečer Misu bdijenja – polnoćku u 20 sati predvodio je mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u miru u Republici Hrvatskoj.
Odmah na početku svečanog Misnog slavlja naglasio je : „Radost božićne noći prenosi se više od 14 stoljeća u hrvatskom narodu istim zanosom, ljubavlju i radošću. Neka današnja božićna radost, ispuni vaša srca i vaše duše.”
I kad razmišljamo o toj radosti koja treba ispuniti naša srca onda vidimo veličinu i neizrecivost te Božje Riječi koja je tijelom postala.
Dar velik, ljudima je, Očeva ljubav predana čovječanstvu u Sinu, Riječi utjelovljenoj, poslanoj od Oca. Ona je u času postala ljudima na spasenje i otkupljenje, premda je od prija i prije početka bila. Ona uvijek dolazi u času Očeve silne ljubavi prema čovjeku. Ona spašava, otkupljuje, ona poučava, daje, objavljuje Onoga koji je posla. Ona iznova stvara djelo novo. Ona razdvaja. Ona poziva i poučava. Uspostavlja novo, čini i djeluje. Ona se daje. Ona je sveprisutna i uvijek je. Ona govori i šuti. Poziva, odmjerava, prekorava, upućuje, vraća natrag, uči i vraća sebi. Zahtjeva, šuti, sluša i ljubi. Ona razumije, bliska je, suosjeća, trpi, pati, a u njoj je žrtva. I uvijek ima svoj čas, iako je oštra ne nastupa moćno nego uvijek nalazi načina da pristupi prilagođeno.
U homiliji biskup Jezerinac, za ovu prigodu, osvrnuo se na biblijska čitanja. U 1. čitanju prorok Izaija poručuje:  „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku;” (Iz 9,1) Naime, kad su Asirci 732. godine prije Krista zauzeli Galileju, odveli su velik dio ljudi u ropstvo. Mnoge su ljude oslijepili, da ne mogu pobjeći. Tako su bili obavijeni ne samo tamom zbog nedostatka fizičkog vida, nego i tamom bezboštva, živeći u poganskoj Siriji.
Kada Izaija piše: „Narod koji je u tmini hodio”, povijesno se odnosilo na pripadnike sjevernih plemena koji su potpali pod pogansku asirsku vlast. Izaija govori o novorođenom dječaku iz kraljevske obitelji po kojem će Bog obasjati sve narode. Taj se dječak zove Isus Krist.
Ivan evanđelist za Isusa piše: „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet" (Iv 1,9).  
Evanđelje spominje čudesno svjetlo, koje je obasjalo pastire. Pastiri su znali da svjetlo označuje Božju prisutnost. Zato su se i prestrašili.
Kada se činilo da je nastala najtamnija noć počelo se nešto značajno događati (…) Pojavio se anđeo Božji i slava ih Gospodnja obasjala. Anđeo im poručuje:  „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin.“ Lk 2, 11)
Isusovu rođenju pridružili se i anđeli,  hvaleći i slaveći Boga: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovima” (Lk 2, 14) 
I tako je rođenje Isusovo postalo za sve ljude dan radosti.”
Čovjek se često u životnom hodu boji. Međutim, Riječ koja je sišla s neba na zemlju

Ne boji se nikoga niti pred kime strepi. Blaga je i ponizna, susretljiva i puna samilosti. Uvijek je gola jer je sama, istinita i ljubi istinu. Takva je oduvijek bila i takva je oduvijek poslana i ostala.

„Stoga nas Božić ponovno potiče da iskoristimo ovo vrijeme milosti, kao susret s Bogom, Kao vrijeme učvršćenja svoje vjere i odluke živjeti po njoj.” preporučio je biskup Jezerinac.

Nakon polnoćke međusobno smo si čestitale, radovale se Božiću koji je s nama radosno pjevajući  božićne pjesme. Nije izostalo ni slavlje kod zajedničkog obiteljskog stola koje su pripremile naše dobre i vrijedne Suradnice Krista Kralja.