U Duhovnom centru Kuća Djeteta Isusa u Livnu od 21. do 27. lipnja 2026. godine održane su duhovne vježbe za trideset sestara splitske Provincije sv. Josipa. Voditelj duhovnih vježbi bio je o. Jeronim Adam Marin, prior benediktinskog samostana sv. Kuzme i Damjana na Čokovcu i opat predstojnik Slavenske benediktinske kongregacije. Već na početku duhovnih vježbi o. Jeronim je, želeći naglasiti važnost i potrebu ozbiljnog i odgovornog pristupa duhovnim vježbama, naveo članak Kanonskog prava kojim se jasno kaže da su  dani duhovne sabranosti naše pravo i obveza. Ovo „povlačenje u osamu“ je važno kako naše služenje ne bi prešlo u rutinu, običnost, zamor. Odmak od svijeta i dužnosti prilika je da služenju vratimo dušu.
Tema duhovnih vježbi bila je vjernost. Ona je važna jer je ukorijenjena u identitet posvećenog života. Vjerno slijedeći Krista u današnjoj kulturi rascjepkanosti i privremenosti, instant izdanja i ponuda, svjedočanstvo naše vjernosti dobiva proročki znak, status. Vjernost, postojanost, ustrajnost u nasljedovanju Krista iskaz je naše vjere u ono što nam je Krist rekao i obećao, kao i iskaz naše ljubavi prema Kristu. Propitujući vjernost, propitujemo i svoju vjeru, nadu, ljubav, motive, ideale, nauke, trud, borbe, nastojanja, rad, služenje, susrete.
Vjernost, kao temeljnu postavku redovničkog života, promatrali smo kroz Knjigu Otkrivenja – Pisma sedmerim maloazijskim crkvama, crkvene dokumente sa područja posvećenog života - Perfectae Caritatis, Vita Consecrata, Dar vjernosti – Radost ustrajnosti, razne događaje iz Starog i Novog Zavjeta, promišljanja pape Benedikta XVI. i pape Franje, našeg Utemeljitelja, sv. Benedikta,… Ono što nas je posebno zahvaćalo i vodilo u srž teme, bio je način na koji nas je o. Jeronim, dan po dan, vodio od jedne do druge maloazijske crkve gdje smo „kao u ogledalu“ mogli gledati sebe osobno i naše zajednice u kojima živimo, čuti što nam ima reći „Onaj koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha“ i tako propitivati vlastitu vjernost, jer Božja je neupitna (2 Tim 2,11-13). Bog vidi, gleda naša djela, naš trud, naša nastojanja, ali nije mu skriveno ni ono u čemu smo zastranili, od čega smo odustali, naši pogrešni odabiri, samodostatnost, lijenost i nebriga za ono što je Njegovo. Zato pred nas, uz ono što je dobro, pohvalno i u čemu trebamo ustrajati, usavršavati se, stavlja i imperativ onog u čemu se trebamo popraviti, što trebamo ukloniti iz svojeg života, što je ono što nas, umjesto u vječnu radost i Njegovo Kraljevstvo može odvesti u vječnu propast. Kroz pisma maloazijskim crkvama poziva nas da budemo vjerni prvoj ljubavi, prvotnim idealima, malenosti, budnosti i bdjenju, ustrajnosti u molitvi, zajedničkom razlučivanju i slušanju, vjernosti i odanosti u poteškoćama, u križu, u zahtjevnosti  zajedničkog života. Bog je vrsni pedagog koji zna izbalansirati naš život, On je onaj koji daje obećanje nagrade. Važno je njegovati nepokolebljivo i postojano povjerenje u Božja obećanja, nikada se ne predajući očaju, prevladavajući strahove i nesigurnosti, uvjereni da Uskrsli je Gospodar povijesti – i naše osobne i povijesti svijeta: On nas ne napušta u najtamnijim trenucima, već dolazi raspršiti svojim svjetlom sve naše tmine. I upravo zahvaljujući svjetlu i snazi njegova Duha možemo prepoznati, čak i usred kušnji i kriza, kako naš poziv sazrijeva, odražavajući sve više ljepotu Onoga koji nas je pozvao, ljepotu rođenu iz vjernosti i povjerenja, usprkos ranama i padovima. Taj paradoks ljepote možemo i trebamo promatrati u raspetom Gospodinu, kojem na Veliki petak, kada je za nas postao „crv a ne čovjek“,  od „koga je svatko lice otklanjao“ Crkva pjeva „Lijep si, najljepši od ljudskih sinova, po usnama ti se milina prosula“.
Poziv, izabranje, posvećeni život, nije statično, zgotovljeno stanje, već dinamičan proces sazrijevanja, potpomognut blizinom s Gospodinom: biti s Isusom, dopustiti Duhu Svetomu da djeluje u našim srcima i životnim situacijama kroz koje prolazimo te uvijek iznova sagledavati sve u svjetlu primljenog dara – to znači rasti u svom pozivu, sazrijevati u njemu, dozoriti za Vječnost, u kojoj će, onima koji ustraju do kraja, budu vjerni do kraja, biti darovano ono što je obećano: neće mu nauditi druga smrt, bit će odjevene u bijele haljine, jest će sa stabla života koje je u raju Božjem,  dat će mu se  vijenac života i zvijezda Danica, kamen na kojem će biti novo ime, i posjest će ga Bog sa sobom na prijestolje svoje…
Predzadnjeg dana ​o. Jeronim izložio nam je i Petnaesto poglavlje Ivanova Evanđelja  o trsu i lozi, naglasivši da bi sav naš život trebao biti utemeljen na snažnoj i bitnoj vezi s Gospodinom, koji nas opetovano, iz dana u dan, iz godine u godinu, poziva da „ostanemo u Njemu“ kako bi, kroz kušnje i potrebne „rezidbe“, naše nasljedovanje Njega postajalo sve snažnije, dublje, intimnije. „Mjesta“ gdje se Božja volja najjasnije otkriva i gdje se doživljava njegovu beskrajnu ljubav jesu naše zajednice, naš suživot sa sestrama gdje svakodnevno trebamo njegovati naše odnose i naše zajedništvo, gdje jedna u drugoj trebamo prepoznati i ljubiti Krista.  Kao uzor vjernosti i odanosti zadnjeg dana duhovnih vježbi o. Jeronim stavio nam je Blaženu Djevicu Mariju koja je vjerno stajala pod Kristovim križem. Marija stoji, čvrsto ukorijenjena, neslomljiva i u boli, u potpunosti predana i izručena Božjoj volji. Kao što je odano stajala uz Krista, tako i danas stoji uz nas, uz naš križ. Nasljedovanje Marije, pobožnost prema BDM, molitva Mariji, neizostavno je na putu nasljedovanja Njenog Sina.
​Na kraju duhovnih vježbi, pune dojmova sa višednevnog hodočašća maloazijskim crkvama, ukora i pohvala, promišljanja i odluka, pred „Vječno Živim“, u prisutnosti provincijske glavarice, s. M. Marije Banić, obnovile smo svoje redovničke zavjete i Gospodinu obećale doživotnu vjernost. Njegova milost i snaga neka budu s nama.

s.M. Marta Kegalj