U organizaciji povjerenika za posvećeni život Splitsko-makarske nadbiskupije fra Kristiana Stipanovića, 20. lipnja 2026. godine organizirano je hodočašće i duhovna obnova za redovnice naše Nadbiskupije. Budući da se nalazimo u jubilejskoj godini sv. Franje, spomenu osamstote obljetnice njegova preminuća (1226. – 2026.), hodočašće je za svoje postaje imalo mjesta na kojima ćemo moći pratiti duh sv. Franje. 
U ranim jutarnjim satima stotinu redovnica, od kojih je nas Sestara Služavki Malog Isusa bilo trideset pet, raspoređene u dva autobusa, krenule smo put Imotskog, crkve i samostana sv. Franje u kojoj smo duhovni sadržaj započele molitvom Srednjeg časa. Potom nam je fra Kristian održao kratki nagovor. Citirao nam je poznato pismo svetog Franje bratu Antunu: „Bratu Antunu, svome biskupu, brat Franjo pozdrav. Drago mi je da predaješ braći svetu teologiju, samo da zbog toga studija ne gasiš duha molitve, kako stoji u Pravilu.“ Stavljajući pred nas ovaj kratki tekst, pozvao nas je da preispitamo kakva „pisma“ , poruke i sadržaje mi danas šaljemo jedni drugima, posebno na području društvenih mreža i gasimo li olako duh molitve u našem redovničkom životu nalazeći isprike i opravdanja u nizu aktivnosti i poslova koje obavljamo. Pretjerani aktivizam može biti bijeg od molitve i zajedničkog života. Naglasio nam je da su sv. Franjo i sv. Antun bili bliski prijatelji i radovali se jedan drugome, i mi, kao važan element redovničkog života, ne zanemarimo gajiti radost susretanja, druženja i izgradnje kvalitetnih, sestrinskih odnosa u našim zajednicama. Nakon toga, dobrodošlicu nam je izrekao i gvardijan, fra Zoran Kutleša, upoznavši nas s poviješću crkve sv. Frane, samostana i općenito pastoralnog djelovanja franjevaca u gradu Imotskom i Imotskoj krajini. Nakon kratke okrjepe u prostorima franjevačkog samostana krenule smo prema drugoj postaji našeg hodočašća – Franjevačkoj kući molitve u Masnoj Luci. Ljepota Parka prirode Blidinje, unutar kojeg je smještena Kuća molitve, oduševila nas je. Dobrodošlicu, uz kratki prikaz povijesti crkve sv. Ilije u kojoj se nalazimo, umjetničkim djelima u njoj,  povijesti djelovanja franjevaca na tom području, kao i o posebnostima cijeloga tog kraja i teške povijesti, iznio nam je fra Josip Vlašić, voditelj duhovnog centra. Nakon kratkog predaha euharistijsko slavlje predslavio nam je fra Kristian. Promišljajući nad pročitanim Evanđeljem (Mt 6, 24-34), pitao nas jesmo li tjeskobno zabrinute za svoj život i imamo li povjerenja u Boga da On „kruni naš život“ i daje nam svega u obilju. U okruženju divne prirode koja tako veličanstveno zbori o Bogu, Isusov govor o Ocu koji se brine i o ptici i o ljiljanu, naša tjeskobna zabrinutost, pretjerana briga za zdravlje, posjedovanje i naše nestrpljenje još jasnije očituju našu nevjeru i nepovjerenje prema Ocu. Pozvao nas je da pobudimo u sebi radost što pripadamo Gospodinu koji se brine o nama, što smo mile Bogu te da budemo radosne svjedokinje punine života koji imamo u Gospodinu.
Nakon svete mise krenule smo dalje i zastale podno Vran planine, na grobu mučenice i djeve Dive Grabovčeve na Kedžari. Djevojku Divu ubio je razuzdani turski plemić Tahir-beg, jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Njezina smrt bila je mnogima poticaj za hrabro očuvanje vjere i razlog čuvanja i posjećivanja njezina groba. Tu smo, u ljepoti i snazi zajedništva, kraj kamenog stećka i brončanog spomenika Divi, djelo akademskog kipara Kuzme Kovačića, molile za očuvanje vjere i čistoće u našem narodu ali i vrjednovanju i očuvanju našeg zavjeta čistoće.
U Bukovici, u restoranu „Lovre“ u toplom ozračju, uz radost i pjesmu, imale smo ručak.
Zadnja postaja našeg hodočašća bio je pohod spomen-bazilici sv. Nikole Tavelića pri franjevačkom samostanu u Tomislavgradu. Djevojka koja vodi tamošnju knjižnicu ukratko nam je predstavila povijest toga grada i same spomen-bazilike, posebno se osvrnuvši na veliku vrijednost i umjetničko-duhovno bogatstvo slike Vlahe Bukovca „Isus prijatelj malenih”. Nama, Služavkama Malog Isusa, bila je posebna radost slušati o zanimljivoj povijesti ove slike, jer čim je govor o „Prijatelju malenih“ nama srce malo jače i brže zakuca uz želju da ostanemo u malenosti i da malene dovodimo k Njemu. Bila je to treća i zadnja postaja našeg hodočašća crkvama i samostanima u kojima Bogu i čovjeku služe franjevci njegujući karizmu sv. Franje. Ljubav koju je sv. Franje gajio prema malenosti, a koja je posebno došla do izražaja u izradi prvih jaslica za Malog Isusa, čini nas bliskima franjevačkoj duhovnosti jer nas povezuje Maleno Djetešce, naš Bog u jaslama. Zato nam je bilo lijepo na svakoj postaji našeg današnjeg hodočašća.
Na povratku u Split, prolazeći kroz ljepotu duvanjskoj i livanjskog kraja, uz pjesmu i molitvu, doživjeli smo ljepotu duhovnog zajedništva „sabirući u sebi sve te lijepe događaje“ kako bismo barem krišku te ljepote i duhovne radosti mogle donijeti u naše zajednice, našim sestrama i zajednički slavile Oca nebeskog, u zahvalnom duhu, kao ljubljene, od Njega zamilovane.
Priredila: s.M. Marta Kegalj