Poniznost i skromnost, a opet veličina; marljivost i radinost, a opet samozatajnost i neisticanje; nježnost i brižljivost, a opet čvrstina i sigurnost… Malo tko da dok čita ove osobine neće pomisliti na svetoga Josipa. Upravo su one bile nit koja je u jedno povezala našu trodnevnicu njemu u čast.Mi sestre u samostanu sv. Ane započele smo trodnevnicu svetom misom u subotu ujutro, koju je slavio don Mihael Prović, profesor na KBF-u u Splitu i župnik naše župe sv. Križa u Varošu. Don Mihael nam je, uz pregršt divnih misli o Josipovom životu, na poseban način posvijestio veličinu Josipove šutnje: kao što Isusove riječi već stoljećima odjekuju, i odjekivat će uvijek, tako u našim srcima odjekuje Josipova šutnja. Josip se, bez velikih riječi, stavio na raspolaganje Bogu. Dopustio je da Božje riječi budu vodilja u njegovomu životu. Kada bi od Josipa samo to preuzele kao primjer življenja, bilo bi dovoljno da naša djela i ono što jesmo, odjekuje u svijetu i privlači ljude k Bogu.
Upravo je na tomu tragu bila i naša s. Vesna Mateljan, koja je u ponedjeljak u poslijepodnevnim satima s nama sestrama iz sv. Ane i okolnih kuća, podijelila svoja razmišljanja o svetomu Josipu kao i iskustva njegova djelovanja u životima naših sestara i brojnih drugih ljudi. Dovoljna je bila jedna njena misao, u zaista velikomu mnoštvu ostalih poticajnih i divnih misli, da nas odvede u ono davno vrijeme i da nas potakne duboko na promišljanje o kvaliteti naših života: Josip je živio životom seljaka, običnoga radnika, i kao drvodjelac je učio Isusa da mrtve tvari mogu postati stvari dragocjene za život. Tako je iz običnoga drva nastao stol za kojim se blaguje, razgovara, dijele radosti i tuge; od običnoga mrtvoga drva nastao je križ – drvo koje daruje život vječni. Isus je tu Josipovu pouku primijenio na duhovnu razinu – od carinika je načinio učenika i svjedoka, od preljubnice sveticu, od običnog ribara načinio je nositelja cijele Crkve…

Možemo li i mi to naučiti od Josipa i dopustiti Isusu da od našega običnoga života učini život vrijedan vječnoga života, od našega običnoga življenja učini život koji će drugima Život donositi? A sve to u poniznosti i skromnosti, kao što se ni Josip nije uzoholio što je njemu dodijeljena tako velika uloga u
životu. On je bio jednostavno zahvalan na svakomu danu kao najvećemu daru jer je neprestano mogao živjeti u prisutnosti maloga Isusa.
O toj Josipovoj zahvalnosti i poniznosti, na sam blagdan svetoga Josipa, progovorio nam je u svojoj propovijedi na svetoj misi i don Antun Mate Antunović, studentski kapelan u Splitu. Don Antun Mate je također na divan način povezao skromnost i poniznost svetoga Josipa s tim istim osobinama našega Utemeljitelja. Jer i naš je Utemeljitelj činio, i čini čuda, bez velikih riječi i drame. Toliko je toga ostavio iza sebe da se upitamo kada i kako je to sve stizao?! Don Antun Mate je objasnio: jednostavno je – Stadler je, kao i sveti Josip, živio neprestano u Isusovoj prisutnosti. Znao je Utemeljitelj gdje će Isusa pronaći i kako njegovu prisutnost u svomu životu učiniti spasonosnom za sve one kojima je poslan. Upravo kao i sveti Josip! A da sveti Josip i danas čini čuda u životima ljudi koji na poseban način brinu za druge, svjedoči nam jedna simpatična zgoda koju nam je ispričao don Antun Mate, a koja je objavljena u njemačkomu Glasniku Srca Isusova: Koncem prvoga svjetskog rata bila je velika nestašica hrane u cijeloj Europi. Toga se dobro sjećaju svi oni koji su preživjeli taj rat. Pa tako je u jednomu prihvatilištu, što su ga vodile redovnice, bila velika oskudica mlijeka, bez kojega je bilo teško hraniti djecu. Stoga predstojnica zamoli časne sestre neka se mole sv. Josipu da im nađe dobročinitelja koji bi samostanu darovao jednu kravu. Sestre su bile konkretne! Odmah su započele devetnicu s čvrstim pouzdanjem da će im onaj koji je bio hranitelj maloga Isusa priskočiti u pomoć. A jednoj sestri nije bilo dosta da tu njihovu potrebu iznese samo riječima, nego je htjela da ga i jednom slikom podsjeti na to. Stoga naslika kravu i stavi papir pred kip sv. Josipa. A pošto nije bila vješta slikarica, rekoše joj sestre u šali da je ta slika više nalik na mačku nego na kravu. Jedna sestra je čak i rekla da sv. Josip možda neće razumjeti što mole, pa će im umjesto krave poslati mačku. Međutim, sestre su i dalje pobožno i s velikim pouzdanjem nastavile devetnicu. Zadnji dan devetnice dođe k sestrama jedan bogati gospodin iz susjedstva i zamoli predstojnicu da pričuva njegovu mačku, koja je bila njegova miljenica i ujedno jako skupocjena, i brine se za nju kroz 14 dana dok se on s obitelji ne vrati s putovanja. Na to se predstojnica nasmiješi, a on je upita zašto se nasmijala. Ona mu ispriča događaj o kravi i mački, pa ga odvede pred kip sv. Josipa i pokaza mu sliku.
Sad se i gospodin nasmijao od svega srca. I nakon kratkoga razmišljanja reče predstojnici: „Dobro, časna sestro! Vi ćete dobiti i jedno i drugo.“ Pa još istoga dana dovede sestrama dobru kravu i donese svoju mačku…

Na nama sada ostaje zapitati se s kolikim pouzdanjem mi pristupamo Bogu i s kolikim pouzdanjem molimo; je li naša molitva samo puko nabrajanje riječi ili izlazi iz srca? Ova anegdota o Josipovu čudu samo je jedan dokaz u moru dokaza da je molitva istinska samo onda kada je izrečena iz srca i s pravim djetinjim pouzdanjem. I takva molitva bit će uslišana. Pa i onda kada nam možda ponestane riječi, pokušajmo crtežom… samo pripazimo što crtamo, jer čini se da „oni od gore“ zajedno sa svetim Josipom imaju smisla i za šalu. No, opet sve na dobro izvedu!

s. M. Petra Šakić