U utorak, 1. listopada 2013. godine održana je u samostanu sv. Male Terezije u Doboju duhovna obnova na kojoj je sudjelovalo šesnaest sestara SMI koje djeluju u Doboju, Čardaku – Samostan Doloroza, Sarajevu i Vitezu.

Tema duhovne obnove bila je „Moja duša i moja vjera“, a obnovu je predvodila s. M. Ljilja Marinčić. Na početku duhovne obnove sestre je pozdravila provincijska glavarica – s. M. Admirata Lučić – izrazivši radost zbog zajedničkog susreta i duhovne okrjepe koja nam se nudi. Nakon uvodnog pozdrava i molitve sestra je Ljilja najprije progovorila što Crkva kaže o duši, a potom se usmjerila na riječi koje je Utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa – sluga Božji nadbiskup Stadler – izrekao o duši. Veći dio svoga razmišljanja posvetila je govoru o funkciji duše, temeljnim potreba duše, o duševnim ranama, njihovom nastanku, simptomima i liječenju. Kroz svoje nas je izlaganje postupno uvodila u proces liječenja duševnih rana, te završila citirajući papu Franju koji u intervjuu talijanskom isusovačkom časopisu Civiltà Cattolica reče: „Jasno vidim da je Crkvi danas najviše potrebna sposobnost liječiti rane i grijati srca vjernika, blizina, bliskost. Vidim Crkvu kao poljsku bolnicu nakon bitke. Beskorisno je pitati teškog ranjenika ima li kolesterol ili visoki šećer! Treba liječiti njegove rane. Onda ćemo moći razgovarati o svemu ostalom. Liječiti rane, liječiti rane… I treba početi odozdo“ Sestra je Ljilja zaključila svoj govor podsjećajući da Crkvi danas trebaju osobe koje su sposobne liječiti rane, koje mogu i hoće grijati srca i biti bliske! Upitala je stoga sestre: da li se prepoznaju među tim osobama?

Nakon izlaganja bila je mogućnost osobne molitve, a potom misno slavlje koje je predslavio vlč. Pero Iljkić, župnik u Doboju. U svojoj propovijedi župnik je pozvao sestre da nasljeduju Terezijinu ljubav prema Malom Isusu, kojemu se Sv. Terezija stavila na raspolaganje želeći biti Njegova igračka. Nakon mise slijedilo je zajedničko druženje i slavlje zaštitnice samostana u Doboju. Zajednica sestara u Doboju brine za nemoćne i stare osobe. Udomljujući ih u svoju kuću, bolesnice imaju svu potrebnu skrb.

U popodnevnim satima razvio se govor o temeljnim potrebama duše, o ranama i o tome koliko zapažamo svoju ranjenost. Susret je završen pjevanjem večernje molitve.