Predaja kaže kako se je od Cvjetnice do Velike Srijede po svim crkvama u Splitu izlagao Presveti Sakrament na četrdeset satno klanjanje. Od zore do mraka, svakog sata, najveće zvono (˝bumbal˝) u crkvi sv. Duje najavljivalo je svete ure klanjanja. Stari Splićani običavali su govoriti ˝Blažena ura, blaženi čas, kad se porodi Isukrst naš!˝.

Tako je i ove godine na Cvjetnicu u 12:00 h započelo 40 - satno klanjanje u splitskoj katedrali sv. Duje, posvećenoj Uznesenju Blažene Djevice Marije.

Katedrala je bila otvorena za sve koji su u miru i tišini željeli, klanjanjem i molitvom, odati počast i potvrditi svoju odanost Kristu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Posebno lijep dojam ostavio mi je upravo „ bumbal“ sv. Duje i ˝mijenjanje smjena˝. Redovnice, bogoslovi i svećenici dolazili su prema rasporedu za pojedini sat smjenjujući prethodne klanjatelje. To me podsjetilo na stražare koji su čuvali Isusov grob. U mislima sam se prenijela u njihovo doba, osjetila sam bol i tjeskobu na pomisao da je Isus u grobu. Učinilo mi se da sam razumjela bol Marije Magdalene, kad je stajala ispod Isusova križa. Preplavili su me osjećaji tjeskobe, no brzo sam se snašla, jer Isus nije mrtav. Vjera nas uči da je Isus na otajstven način prisutan u Presvetom Sakramentu , mi stojimo pred živim Kristom. On strpljivo čeka da dođemo k Njemu, spreman čuti naše teškoće i probleme. U dubini duše nam govori da pogledamo u Njega, u Njegove svete rane, znajući da je sve naše boli uzeo na sebe.

Nikoga ne odbacuje, niti ikome išta prigovara, bilo da se radi o posvećenim osobama, ili nama koji se na to posvećenje pripremamo, kao i onima koji žive u obitelji. Svi smo svjesni da nam je potreban, bez obzira na dob i poslanje.

Nekada nam se učini da možemo sami ići kroz život, da smo za njega dovoljno snažni i osposobljeni, no upravo nam je tada najpotrebniji.

Za mene je bilo ovo iskustvo i susret sa živim Bogom u bijeloj hostiji neizmjerna radost. Radost ne samo zbog mene same i mojih susestara, već i zbog ozračja zajedništva kojim je kroz ova tri dana disala katedrala. Bio mi je ovo podsjetnik da Crkva živi kroz nas mlade ukoliko osluškujemo Krista koji nam kroz povijest govori, koji nam daje upute za život dostojan Njegovih učenika - kroz starije uzore.

Zahvalna sam Bogu na ovim trenucima i želim da se ovaj osjećaj doživljen pred Njim zadrži u svima nama, ne samo nakon Velike Srijede, ne samo nakon Uskrsa, nego da u nama ostane do zadnjeg daha. Krist nas uvijek čeka. Nakon poniznog klanjanja i klečanja, lakše nam je stajati na nogama, bez obzira na sve teškoće. Molim Gospodina da svakom čovjeku udijeli iskustvo ljepote Božje blizine i zajedništva s Njime.