„I tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada“  (Iv 11,26)

Svemogući Bog, gospodar života, pozvao je u svoje Kraljevstvo našu dragu S. M. Vjeru Maricu Brunović članicu Družbe sestara Služavki Malog Isusa, 1. ožujka 2020.

u 78. godini života i 57. godina redovničkih zavjeta.

Sprovod drage nam sestre bit će u srijedu, 4. ožujka u 13,00 sati na Samoborskom groblju. Sveta Misa zadušnica bit će poslije sprovoda u samostanu „Sv. Ivana Krstitelja“, Ljudevita Gaja 16 u Samoboru.

Preporučamo dušu naše sestre Vjere u vaše molitve. Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!

Sestre Služavke Malog Isusa i rodbina

+ S. M. VJERA MARICA BRUNOVIĆ

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim, i on se k meni prignu i usliša vapaj moj. U patnji i uzdanju naše drage s. Vjere Brunović, kao da je ovim psalmom završio njezin zemaljski hod. Kad se nosi križ boli, a život dogorijeva, sve se sastoji u vapaju Gospodinu: kad ću doći i lice Tvoje gledati. Sada boli više nema, naša + s. Vjera već uživa u svemu što je Gospodin pripremio onima koji su Ga na poseban, jednostavan, ljudski način ljubili svega života svoga. Ona mu je služila veselim srcem u svemu što je radila, gdje je živjela, s kim je dijelila trpljenje, siromaštvo, radost, vjeru i nadu.

Zbog ratnih okolnosti, obitelj Brunović se iz Domaslovca sklonila u Kupinovac kod Bjelovara, gdje je prije 78 godina, sedmog kolovoza rođena s. Vjera, krsnim imenom Marica, kao peto dijete, roditelja Ivana i Terezije rođ. Frkin. Djetinjstvo je provela u Samoboru.

U Družbu sestara Služavki Malog Isusa, koje su u Samoboru djelovale, ušla je 26. lipnja 1961. g. Prve redovničke zavjete položila je na blagdan Velike Gospe 1963. godine, a doživotne 1969. na Kraljevcu. Prvo polje rada u njezinom redovničkom životu bio je samostan „Marijin Dom“ u Vinkovcima. Slavila je Boga radeći na vinkovačkim poljima kroz tri godine i tako skrbila za kruh svagdašnji, tada velikoj zajednici sestara. Providnost se pobrinula da joj novi put u apostolatu bude sakristanska služba i ostali poslovi u crkvama u Prčnju, u Boki Kotorskoj kroz tri godine, u Puli kod oo. Konventualaca godinu dana, na župi u Goričanu dvije godine, u samostanu u Mladenovu kod Bačke Palanke pola godine, na župi u „Sv. Jeronimu“ u Zagrebu kroz pet godina. Zatim u samostanu oo. Franjevaca u Samoboru provela je dvadeset i devet godina, gdje je vršila službu predstojnice, kuharice, domaćice, moliteljice. Od 2006. god. do smrti provela je u samostanu „Sv. Ivana Krstitelja“ u Samoboru.

Svakom njezinom poslu prethodila je pouzdana molitva u kojoj je nalazila snagu za svoje redovničko poslanje. Pomagala je zajednici u svim poslovima, koliko joj je bolest dopuštala. Voljela je sestre u zajednici, fratre, svoju rodbinu i pomagala potrebnima u okolici. Uvijek je u prvi plan stavljala nove izazove gdje može biti aktivna. Bila je radišna, svaki posao donosio joj je radost. Radije je tješila nego da traži utjehu, jer je u Boga stavljala svoje pouzdanje. U susretima s ljudima bila je neposredna, otvorena i druželjubiva. Gdje god je živjela, iza nje su ostali tragovi dobrote i povezanosti.  

Na prvu korizmenu nedjelju svidjelo se Isusu primiti je u svoje Kraljevstvo, gdje će cijelu vječnost slaviti Božje milosrđe i ljubav.

Draga naša s. Vjera, malo je osoba koje su  se toliko divile stvorenom svijetu i otkrivale  Božju ljepotu u njemu. Kako je tek lijepa vaša duša, koja je u svemu vidjela Boga na djelu. Voljeli ste zemaljski život i pomno se pripremali za vječni. Hvala Vam za dobro i dobrotu koju ste nam podarili i za čvrsto svjedočanstvo u redovničkom pozivu. Molite za sve nas da i mi možemo izvršiti poslanje koje nam je Gospodin namijenio. Vi, iako ste znali da se novi život približio, ostali ste povezani sa svojom zajednicom s povjerenjem u novi susret koji je po Isusovu uskrsnuću još pred nama.

Neka Vam Gospodin podari vječnu radost u nebu.