Sestra Dominika Vidović, članica splitske Provincije sv. Josipa Družbe Služavki Malog Isusa, dana 13. svibnja 2012., u 88. godini života i 66. godini redovništva, okrijepljena otajstvima svete vjere po rukama kapelana župe sv. Ilije fra Lukice Vojkovića, u samostanu u Metkoviću preselila se u Dom Očev. Majka Marija, koju je na osobiti način štovala, u mjesecu svibnju primila ju je u svoj majčinski zagrljaj. 

Pokopana je 15. svibnja na gradskom groblju Sv. Ivana u Metkoviću. Sprovodne obrede predvodio je kapelan župe sv. Ilije u Metkoviću fra Lukica Vojković. Uz njega su bila još petorica svećenika: mons. Mile Vidović, don Stanko Vrnoga, župnik župe sv. Nikole biskupa don Senko Antunović, župnik župe Bijeli Vir don Marinko Jurišin, župnik konkatedrale u Splitu don Radojko Vidović. Prisutne su bile brojne naše sestre, iz Neuma s. Vitomira sarajevske provincije, rodbina i vjernici. Pjevanje su predvodili pučki pjevači župe sv. Ilije. Prije pokopa od pokojnice se u ime Provincije oprostila s. Maneta Mijoč, izrazila sućut bratu Anđelku i ostaloj rodbini, i prikazala životni put s. Dominike.

Nakon sprovoda sv. Misu zadušnicu u samostanskoj kapeli ispunjenoj rodbinom, sestrama i vjernicima, predvodio je mons. Mile Vidović u koncelebraciji s don Stankom Vrnogom i don Radojkom Vidovićem. Pjevale su naše sestre pod vodstvom s. Vedrane Krstičević.

Sestra Dominika Vidović, rođena je 9. rujna 1924. u Vidonjama, u uzornoj katoličkoj obitelji, od oca Joze i majke Ivane rođ. Matić. Kao djevojka susretala se s našim sestrama u samostanu u Metkoviću. Njezina dvije godine starija sestra, pok. s. Boromea, radila je u ˝Vagi˝ u Metkoviću, a jedno vrijeme je stanovala kod sestara u samostanu u Metkoviću, i odlučila se za redovnički poziv u našoj Družbi. Prekinula je posao i od početka 1941. do studenog 1943. u samostanu u Metkoviću, moli, radi, i priprema se za redovnički život. Čim su se ratne prilike donekle smirile odlazi u kuću maticu Družbe u Sarajevu. Sestra Dominika potaknuta Božjom milošću, a imajući lijepi primjer u sestrama iz samostana u Metkoviću i svoje rođene sestre, 4. kolovoza 1943. odlazi u Sarajevo, gdje je u Družbu prima časna majka s. Maneta Lučić. U homiliji mons. Mile Vidović posebno je istaknuo ovu vjerničku hrabrost s. Dominike prigodom njezina ulaska u Družbu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Tri mjeseca poslije s. Dominike u samostan u Sarajevo dolazi i njezina sestra s. Boromea, a na Bogojavljenje 1948. i njihova treća sestra s. Krispina. Njih tri od tada su još više životno i duhovno povezane.

Započela je novicijat 15. kolovoza 1945. u Sarajevu, pod vodstvom s. Fabijane Buklijaš. Privremene redovničke zavjete položila je 1946., a doživotne 15. kolovoza 1952. u Zagrebu.

Kao mlada sestra, nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta, ostaje u Sarajevu, i s puno ljubavi radi u kući ˝Egipat˝, u kojoj su bila smještena muška siromašna i nezbrinuta djeca. Ovdje ostaje do 29. lipnja 1949., kada su vlasti Bosne i Hercegovine dale nalog da 1. srpnja sve redovnice moraju napustiti Sarajevo i Bosnu, a kuće sa svim što je u njima, djecu i starice, o kojima su sestre s ljubavlju i požrtvovno brinule, ostaviti i sve predati u ruke vlasti. U homiliji mons. Mile Vidović je istaknuo da je s. Dominika pokazala je neobičnu hrabrost i pouzdanje u Boga i u tim najtežim danima što ih je Družba doživjela, kada se i sama našla u onim izbjegličkim kolonama sestara u kojima su pod prisilom komunističke vlasti morale napustiti Bosnu i u bijegu tražile spas. I ona je tada po savjetu Časne Majke spašavala kućni inventar da se njega ne domognu oni koji su željeli likvidaciju sestara. Nešto je inventara dovezla na željezničku postaju u Sarajevu i odatle ga je uskotračnom željeznicom prebacila u Metković i potražila dobrog seljaka, svoga sumještanina iz Vidonja Antu Ćerleka, strica sestara Pavlimire i Božene, i odatle ga seljačkim kolima prebacila do svoje kuće u Mliništu. Bio sam očevidac toga potresnog događaja i kao sjemeništarac nakon prvog razreda gimnazije počeo sam razmišljati i o svojoj budućnosti i neizvjesnoj sudbini za koju smo se kao svećenički kandidati pripremali, posvjedočio je mons. Mile. I u tim okolnostima s. Dominika je sačuvala prisebnost i vedrinu duha puna abrahamovske vjere da će i Družbi kojoj je posvetila svoj život svanuti jednom bolji dani i bolja budućnost. Svojom pojavom i vedrinom duha ulijevala je tada ohrabrenje svima nama, istaknuo je mons. Vidović. I uza sve slabosti koje je pokojnica imala u svome životu, kao što ih imamo i svi mi, ja sam danas ponosan na nju i na njezin redovnički život i na njezinu duhovnu hrabrost koju je pokazala u teškim životnim iskušenjima, rekao je na kraju homilije mons. Vidović.

Nakon odlaska iz Sarajeva s. Dominika dolazi u biskupsko sjemenište u Splitu, gdje, od 1. rujna 1949. do 26. rujna 1956., vrši službu uređenja kućnih prostorija i obavlja domaćinske poslove u gospodarstvu biskupskog sjemeništa, u kojem je tih godina u osam razreda bio veliki broj đaka. Sestre su vršile službu domaćica u ovoj biskupijskoj odgojnoj ustanovi. Bilo je to vrijeme kad se kuhalo na drva, mijesio i pekao kruh, rublje pralo na ruke, te uz pomoć nekoliko sluga obrađivao vrt, vodilo gospodarstvo za potrebe sjemeništa. Nedostajalo je materijalnih sredstva, i teško se živjelo. Sestra Dominika bila je izuzetno požrtvovna, fizički i duhom jaka, i po tome od svih zapažena. Svojim marnim rukama doprinosi da svećenici i sjemeništarci mogu imati svježe povrće iz sjemenišnog vrta, a po potrebi pomogne i u kuhinji i pekari. Godine 1956. komunističke vlasti sudskom presudom donesenom nakon montiranoga procesa zabranile su djelovanje gimnazije i sjemeništa, te bogoslovnog sjemeništa, i u njih smjestili vojnu bolnicu. Tako je s. Dominika i ovdje doživjela progon vlasti, te je premještena na drugu dužnost. Sestre sa svojim biskupom, svećenicima-profesorima, odgojiteljima i đacima, bolno su doživjele zatvaranje obaju sjemeništa, ali i uz te teškoće žive svijest vjere i pouzdanja u Boga.

Iz Splita dolazi u Mandaljenu, gdje marljivo radi u vrtu i, uz molitvu, radom svojih ruku doprinosi za život zajednice. Od 1. siječnja 1958. do 1962. živi u samostanu u Omišu, gdje radi kao sakristanka u župskoj crkvi, uređuje crkvu i crkveno rublje.

Od 1962. do 1968. godine vrši službu predstojnice u samostanu u Perastu, a zatim tri godine radi u zajednici u Prčanju. Zavoljela je Boku, i ona joj je prirasla srcu i duši. Iz tog razdoblja ostala je njezina poznata uzrečica ˝kućo moja˝, svojstvena bokeljanima. S toliko topline i srdačnosti kroz ostatak svog života sestre i poznanike pozdravljala bi srdačnom pozdravom ˝kućo moja˝, kao da hoće tijelom i dušom reći dobrodošla kao kući rođenoj, sa mnom i kod mene se osjećala kao u svojoj kući.

Na blagdan sv. Josipa radnika, 1. svibnja 1971., imenovana je za prvu provincijalnu savjetnicu i zamjenicu provincijalne glavarice. Ovu službu vjerno vrši kroz šest godina. Ujedno kroz to vrijeme vrši i službu predstojnice u provincijalnoj kući, u samostanu sv. Ane u Splitu. Bila je to prva Provincijalna uprava, nakon što je, zbog povećanog broja sestara, Družba 1969. godine podijeljena u tri Provincije: splitsku, sarajevsku i zagrebačku. Pred Provincijalnom upravom našao se veliki zadatak formiranja i organiziranja života u Provinciji. Sestra Dominika u to vrijeme s provincijalnom glavaricom intenzivno radi i na traženju prikladne kuće u Splitu ili okolici, jer je bio problem skučenog prostora za život i djelovanje sestara i kandidatica, kao i same provincijalne uprave. Naime godine 1969. Splitska provincija sv. Josipa, imala je 242 zavjetovane sestre, 13 novakinja i 85 kandidatica.

U ljeto 1977. Provincija preuzima vođenje domaćinstva u svećeničkoj kući u Grottaferrati, u Rimu, koje je povjereno je s. Dominiki i s. Milivoji. Sestra Dominika u ovoj kući ostaje do 1994. godine. Ovdje požrtvovno i zauzeto vrši službu domaćice. Brižna je domaćica u službi hrvatskim svećenicima koji žive u ovoj kući, koji u teško komunističko vrijeme nisu mogli dolaziti u Domovinu. Vrata ove kuće bila su otvorena i hrvatskim svećenicima koji su ovdje dolazili na odmor iz drugih europskih i prekomorskih zemalja, jer nisu smjeli poći u svoju Domovinu Hrvatsku. U pojedinim vremenskim razmacima u godini mala zajednica u Grottaferrati bila je Hrvatska u malom. Nije to bilo uvijek lako ni jednostavno. U to vrijeme često je to značilo sebe staviti pod rizik. Sestre su bile neustrašive. Tiho i samozatajno rade. Vjerne i pouzdane u svom ljudskom i redovničkom svjedočenju. Spremne biti na službu Kristu i bližnjima, u zgodno i nezgodno vrijeme. Kao ambasadori Božje prisutnosti i prisutnosti Domovine Hrvatske u ovom domu u Grottaferrati na usluzi su svima koji ovdje navraćaju, visokim crkvenim i civilnim gostima, svećenicima koji dolaze na odmor, svećenicima i sestrama koji studiraju u Rimu, onima koji dolaze na liječenje, i prolaznicima. A s. Dominika kao brižna domaćica zasigurno je bila duša tih gostoprimstava. Bila je vrsna kuharica, spretna u svim domaćinskim poslovima. Izuzetno snažna i marljiva, pobožna, odlučna i čvrstog karaktera. Poštivala je i cijenila sve svećenike, a na osobiti način domaćina ove kuće mons. Fabijana Veraju, koji je duša u ostvarenju izgradnje i opreme novog samostana u Metkoviću, od početka do kraja. Sestra Dominika, molitvom i bodrenjem, skupa s don Fabijanom prati i bdije nad izgradnjom samostana, raduje se njegovu dovršenju. Kad joj je zdravlje bilo slabije, dolazi u samostan u Metkoviću. I tada ne miruje. Uz molitvu pomaže u kuhinji. Zadnjih godina bolest je napredovala, i većinom je vezana uz bolesnički krevet. Svoje boli i patnje združuje s Kristom. Molitvom i strpljivim podnošenjem bolesti bez sumnje pridonosi duhovnom dobru zajednice, kako i župe sv. Ilije i cijelog mjesta.

Gospodin joj je dao milost da je nedavno doživjela 100. obljetnicu samostana u Metkoviću. Iako tjelesno nemoćna, radosna i prisebna, radovala se sa sjajem u očima punih zahvalnosti Bogu i sestrama koje su kroz 100. godina utkale svoj život u život ovog samostana i grada.

Draga s. Dominika, Gospodin Ti bio vječna nagrada u rajskoj slavi u kući Oca nebeskoga, za sve dobro koje si učinila u službi predanja Njemu i bližnjima. Moli kod Gospodina za nova zvanja, koje će skupa sa sestrama iz samostana u Metkoviću i u novom stoljeću biti vjesnice Stadlerove svetosti, žene nade i požrtvovne ljubavi, potpuno predane za Boga i ljude, u ovom plemenitom neretvanskom kraju.

Počivala u miru Božjem!

s. Maneta Mijoč