Naša želja i radost hodočastiti u Boku Kotorsku, zaljev svetaca, bila je velika, a zbog  epidemije korone smo čekali preko dvije godine kako bi mogli poći. Putovali su PMI iz Bistre, Kloštra Podravskog, Pitomače i Podravskih Sesveta. Pratili su nas naš duhovnik, preč. Tomislav Kralj, s. Kristina Maslać, s. Margaret Ružman i s. Karmen Hajdinjak te vlč. Marko Baršić, upravitelj župe Bistra.

Pozdravima i blagoslovom  našeg duhovnika i s. Kristine te pjesmom i molitvom krunice stavili smo se pod zaštitu Djevice Marije i Djeteta Isusa i otpočeli hodočasnički put u Boku Kotorsku. S našom vidljivom prtljagom kofera s odjećom i obućom,  ponijeli smo i vlastite križeve,  drugima, očima nevidljivim, ali samo  Bogu  i nama znanim.  Prešavši granicu stigli smo do Herceg Novog, našeg prvog hodočasničkog odredišta u Boki Kotorskoj i  rodnog grada svetog Leopolda  Bogdana Mandića. Tu nas je srdačno dočekao don Robert Tonsati, kancelar Kotorske biskupije i župnik u crkvi Marije pomoćnice kršćana u Mulu u kojoj čuva sarkofag s neraspadnutim tijelom blaženog Gracije.

Don Robert je osmislio i organizirao program slavljenja svetih misa, posjeta crkvama, katedrali i smještaj za nas hodočasnike  u Boki Kotorskoj.

Krenuli smo se spuštati strmim skalinama  u stari dio Herceg Novog. S trga ispred crkve sv. Jeronima,  pucao je predivan pogled na  prvi dio bokokotorskog zaljeva koji  je vijugav  i ne može se u cijelosti vidjeti s nijednog mjesta na njegovoj obali. Tu nas je pozdravio župnik don Siniša Jozić.

Misu smo slavili  u crkvi sv. Jeronima u kojoj je kršten sveti Leopold Bogdan Mandić na krstionici koja još uvijek stoji  na istom mjestu. Ova  misa je za nas  bila uočnica proslave sv. Jeronima, rodom iz Dalmacije, crkvenog oca i naučitelja te prevoditelja Biblije s hebrejskog i grčkog na latinski jezik čiji spomendan crkva slavi 30. rujna. Prošetali smo do kapele  sv. Leopolda Mandića. Pjesmom, molitvom te dodirom ili poljupcem svečevih moći častili smo sveca, a don Siniša je  ispričao još puno detalja iz njegovog života. Poslije pobožnosti, imali smo zajednički ručak na terasi kraj kapele.

Nakon ručka posjetili smo prelijepu crkvu sv. Antuna te park u kojem je 2017. bilo izloženo i čašćeno tijelo sv. Leopolda u rodnom gradu. Predvečer smo stigli u  Perast. To je povijesno stari grad smješten na strmoj obali zaljeva.  Smjestili smo se u nekadašnjem samostanu sv. Antuna, osvježili, malo odmorili i spustili se na obalu do glavnog trga gdje nas je dočekao  i pozdravio don Srećko Majić, župnik u crkvi sv. Nikole. U crkvi smo se pomolili, zapjevali  Mariji i razgledali muzejsku zbirku srebrnog liturgijskog posuđa i relikvijara te crkvenog ruha i misnica a don Srećko je rekao da je to samo dio jer su  najvrjedniji predmeti pohranjeni  na sigurnijem mjestu.

Prva postaja narednog dana bila je na umjetnom otoku Gospe od škrpjela. Predivna barokna crkva izgrađena  ogromnim trudom generacija Peraštana i dubokom vjerom u Marijinu zaštitu i  zagovor na nebu. Pozdravili smo je pjesmom i molitvom a don Robert nam je  pričao o  nastajanju i ukrašavanju crkve. Brodom smo nastavili u Prčanj. Tamo smo razgledali crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije, koja je istom najveća crkvena građevina u bokokotarskom zaljevu. Do nje se penje predivnim dvostarnim stepenicama. Molitvom i pjesmom smo se poklonili čudotvornoj Gospi prčanjskoj čija se slika nalazi na središnjem oltaru, koji ima jedinstven antependij od 200 srebrnih zavjetnih pločica.

Potom smo zaplovili prema mjestu Muo kako bi u crkvi  Marije pomoćnice kršćana u kojoj je don Robert  župnik, slavili misu.  Misa je služena na pokrajnjem oltaru gdje se nalazi sarkofag s neraspadnutim tijelom blaženog Gracije.  Blaženik je bio strastveni  ljubitelj euharistije i molitve.  Njegovim posredovanjem su mnogi ozdravljali, a  posvađani se  mirili.  Brodom smo nastavili dalje za Kotor. Ušli smo u grad i prvo  posjetili crkvu  sv. Klare. Njezin središnji oltar je jedinstven  zbog mnoštva anđela koji okružuju srebrom optočenu Djevicu Mariju s Djetetom Isusom, iza koje je predivan pokrov  od mramora. Slijedio je posjet kotorskoj katedrali, posvećenoj sv. Tripunu čije moći je Kotoranin Andrea Saracenis otkupio od Mlečana i donio u Kotor te je financirao izgradnju prvotne katedrale u 9. stoljeću. To je najstarija katedrala na našoj obali.

Zahvaljujući don Robertu koji je i kancelar kotorske biskupije, mogli smo privilegirano razgledati prostoriju u kojoj  je srebrni sarkofag s moćima i glavom  svetog Tripuna  a koji se iz te prostorije iznose  tek na festi sv. Tripuna 3. veljače. Razgledali smo i zbirku pokaznica i liturgijskog posuđa te misnica. Produžili smo do crkve sv. Marije u kojoj je oltar blažene Ozane. Ulazna vrata crkve u brončanom reljefu   izradio je domaći kipar Vasko Popovac, a prikazuje životni put od neuke pastirice iz zaleđa Crne Gore kojoj se ukazao Krist, dolaska na službu u Kotor, obraćenja na katoličanstvo te isposnički život i smrt. Sarkofag, u kojem se nalazi njezino neraspadnuto tijelo, izradio je hrvatski kipar August Augustinčić.  Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije. Bila je vrsna vezilja i jedan korporal kojeg izvezla čuva se u kotorskoj katedrali. Jednako ju štuju i katolici i pravoslavci.

Naredni dan krenuli smo u Dobrotu u crkvu sv. Eustahija, Tamo nas je dočekao župnik don Pavao Medač a u crkvi su već bile časne sestre koje žive i rade u Boki. Tu smo slavili svetu misu. Nakon mise nam je don Pavao pokazao zbirku oltarnika koji su ukrašeni dobrotskom čipkom a koji su načinjeni od ručnika i marama kojima su se prekrivala raspela na čelu sprovodne povorke.  Svoje smo hodočašće nastavili odlaskom u Budvu, stari grad, koji je  nekad bio biskupija i tu smo posjetili crkvu sv. Ivana Krstitelja u kojoj nas je pozdravio župnik don Filip Janjić. U  pokrajnjoj oltarnoj niši nalazi se predivna  ikona Blažene Djevice  Marije s Isusom iz 12. stoljeća. Zid iza glavnog oltara je mozaikom ukrasio hrvatski slikar Ivo Dulčić a prikazuje život Ivana Krstitelja.

Vidjeli smo puno, doživjeli još više.  Kolika je vjera i upornost bila u Bokeljima kada su gradili sve te prelijepe crkve i kapele, što nisu žalili truda ni novaca da ukrase svoje bogomolje srebrom,  skupim mramorom, slikama, freskama. Svoje zagovore su upućivali Mariji, Isusu, sv. Tripunu, blaženom Graciji, blaženoj Ozani. Bili su zahvalni i stoga su na svojim zavjetnim pločicama dali ispisati: V.F G.A. što je kratica od   votum fecit gratiam accepi a to znači učinih zavjet,  primih milost. Sada razumijemo zašto je je to zaljev svetaca.

Ovo hodočašće bilo je velika milost za sve nas.  Hvala  Bogu, Mariji i Djetetu Isusu što su nam to darovali a mi prepoznali i hodočastili. Radost naša je velika, možda i euforična ali kako neće biti kad smo se klanjali pred  Presvetim koje je bilo izloženo na tronu s kojeg je Tijelo Kristovo zračilo zrakama sveobuhvatne i  bezuvjetne ljubavi, kao u viđenju.  Mi se klanjamo i zahvaljujemo Mu na koljenima  a on nas grli sa svog trona. Osjećali smo se zagrljeni  i prava djeca Božja. Nikad prije viđeno i doživljeno a nismo ni znali da postoji tron za Presveto. Zato smo ga s veseljem uočili na jednom pokrajnjem oltaru u crkvi svetog  Eustahija.

Hvala još jednom našem vice duhovniku don Robertu, duhovniku Tomislavu, velečasnom Marku, sestrama Kristini, Margaret i Karmen što su nas pratili na ovom  hodočašću što su svjedočili svoj poziv a nas hodočasnike Prijatelje Malog  Isusa i podupiratelje ohrabrili da ne posustanemo u radu i apostolatu, dajući ono najbolje od nas, da iskoristimo talente i darove kako bi u našim župama bili prepoznati i kao  njihovi prijatelji. Prijatelji Malog Isusa su prijatelji svima!

ŽIVIO MALI ISUS!

Đurđica Mladin,

PMI Bistra