HOMILIJA mons. Marka Mede, biskupa Gospićko-senjskog,
prigodom redovničkih jubileja sestara Služavki Maloga Isusa
u Kući Djeteta Isusa Livno
14. kolovoza 2026. godine

Poštovana č. m. Anđe, poštovana provincijalko Marija, poštovane sestre jubilarke, poštovane sestre Služavke Malog Isusa, braćo i sestre!
Okupili smo se danas u Kući Djeteta Isusa u Livnu, uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, kako bismo zahvalili Bogu za dar posvećenog života i proslavili redovničke jubileje naših sestara.
Danas zahvaljujemo za dvadeset i pet godina redovničkih zavjeta sestre Anteje Šarolić te za šezdeset godina redovničkih zavjeta sestara Damire Granić, Diane Mateljan, Leone Leventić, Maris Bašić, Nele Čalo i Salutarije Đula. Dvadeset i pet i šezdeset godina redovničkog života nisu samo broj godina. To su godine molitve, služenja, odricanja, vjernosti i svakodnevnog odgovora na Božji poziv. U njima su satkani mnogi susreti, mnoge radosti, ali i mnoge kušnje, tihe žrtve, neizgovorene molitve i djela ljubavi koja možda nitko od ljudi nije zamijetio, ali koja su poznata Bogu. Zato danas ne slavimo samo okruglu obljetnicu. Slavimo vjernost Boga koji poziva i vjernost sestara koje, unatoč vlastitoj slabosti, na taj poziv uvijek iznova odgovaraju.
Evanđeoski događaj prikazanja Djeteta Isusa u Hramu, pomaže nam razumjeti bit posvećenog života. Marija i Josip donose Isusa u Hram kako bi ga prikazali Gospodinu. Čine to u vjernosti Zakonu, jednostavno i ponizno, bez vanjskog isticanja i bez traženja ljudskog priznanja. Oni su svjesni da nose veliko otajstvo, ali ga ne izlažu pred drugima niti se njime hvastaju. Žive ga u nutrini, diskretno, u običnom ritmu svakodnevnoga života.
Posvećeni život nije prije svega prinošenje nečega, nego prinošenje samoga sebe. Istinski hram u kojemu se Bogu prinosi žrtva nije hram sagrađen od kamena, nego ljudska osoba koja Gospodinu predaje svoje srce, svoje osjećaje, svoje sposobnosti, svoje radosti, svoje radne, svoj trud i svoj život.
Drage sestre jubilarke, prije mnogo godina i vi ste izgovorile svoj „da“. Niste znale sve što će taj odgovor donijeti. Niste mogle unaprijed vidjeti sve putove kojima će vas Gospodin voditi, zajednice u kojima ćete živjeti, službe koje ćete vršiti, ljude koje ćete susresti, teškoće kroz koje ćete prolaziti ni milosti koje ćete primiti. Znale ste jedno: da vas je Gospodin pozvao i da mu želite pripadati. Taj prvi odgovor nije ostao samo uspomena iz prošlosti. On se obnavlja svakoga dana: u jutarnjoj molitvi, u prihvaćanju zajedničkog života, u poslušnosti, u služenju, u susretu s bolesnima, siromašnima, djecom, starijima i napuštenima, u trenutcima razumijevanja ali i nerazumijevanja. Jubilej je stoga trenutak zahvalnog pogleda unatrag, ali i ponovnoga izgovaranja riječi: „Evo me, Gospodine.“ To je dan kada se prvi poziv ne ponavlja samo riječima, nego se potvrđuje čitavim životnim putem koji je prijeđen.
Za vaše redovničko poslanje osobito je znakovita karizma Družba sestara Služavki Maloga Isusa. Već samo ime vaše Družbe nosi u sebi čitav duhovni program: biti služavke i služiti Malomu Isusu. Mali Isus objavljuje Boga koji nije došao zastrašiti čovjeka svojom veličinom, nego mu se približiti u malenosti. Dolazi kao Dijete, siromašan, nezaštićen i povjeren ljudskoj brizi, U njemu Bog postaje blizak malenima, siromašnima, slabima, odbačenima i onima kojima je potrebna ljubav. Biti Služavka Malog Isusa znači upravo u takvima prepoznavati Kristovo lice. To znači služiti Isusu u djetetu koje treba skrb, u bolesniku koji treba utjehu, u starijoj osobi koja treba blizinu, u siromašnome koji treba pomoć, u osamljenome koji treba riječ, u čovjeku koji je izgubio nadu. Vaša karizma je način pogleda na svijet. Ona vas uči da Boga prepoznajete ondje gdje je malen, ranjiv i odbačen. Uči vas da veličina nije u moći, nego u služenju, ne u isticanju, nego u poniznosti, ne u posjedovanju, nego u darivanju. „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Služiti malenima znači služiti Malomu Isusu.
Danas, dok zahvaljujemo za jubileje naših sestra, zaustavimo se na trima riječima koje su važne za posvećeni život: zahvalnost, zauzetost i nada.

Zahvalnost
Jubilej je prije svega čin zahvalnosti. Zahvalnosti Bogu koji je pozvao, pratio, podizao i čuvao. Zahvalnost zajednici koja je bila mjesto rasta, kušnji, pomirenja i zajedničkog traženja Božje volje. Zahvalnost roditeljima i obiteljima iz kojih su sestre potekle. Zahvalnost pokojnim i živim sestrama koje su oblikovale njihov redovnički put. Zahvalnost svima kojima su služile i od kojih su i same primile mnogo dobra. Svaka redovnička zajednica pozvana je sjećati se svojih početaka i svoje povijesti. To nije beskorisno vraćanje u prošlost ni njegovanje nostalgije. To je ponovno otkrivanje početne iskre, nadahnuća koje je pokrenulo utemeljitelja i prve sestre. Za Služavke Maloga Isusa to znači uvijek se vraćati karizmi utemeljitelja sluge Božjega Josipa Stadlera, njegovoj ljubavi prema Djetetu Isus i njegovoj osjetljivosti prema siromašnima, napuštenima i onima koji su bili na rubu društva.
Drage sestre, zahvalno se prisjetiti vlastitih početaka znači ponovo otkriti zašto ste krenule za Kristom. Možda je početni zanos kroz godine poprimio drukčiji oblik. Mladenačko oduševljenje postalo je mirnija i prokušana vjernost. Ali Gospodin koji vas je pozvao tada isti je Gospodin koji vas poziva i danas.

Zauzetost
Svaki oblik posvećenog života nastao je iz poziva Duha Svetoga da se Krista slijedi onako kako nas uči Evanđelje. Za utemeljitelje temeljno pravilo bilo je Evanđelje. Njihov ideal bio je Krist: prionuti uz njega potpuno, sve dotle da se sa svetim Pavlom može reći: „Meni je živjeti Krist.“ Evanđelje je stoga svakodnevni putokaz posvećene osobe. Za Služavke Maloga Isusa to znači imati evanđeoski pogled prema malenima. Ne prolaziti pokraj čovjeka koji trpi. Ne zatvarati oči pred osamljenošću. Ne naviknuti se na tuđu bijedu. Ne izgubiti osjetljivost za tihe potrebe onih koji možda ne znaju ili ne mogu tražiti pomoć.
Drage sestre jubilarke, vaša najdublja propovijed nije bila samo u riječima koje ste izgovorile, nego u vremenu koje ste darovale. Ona se očitovala u prisutnosti, poslu, strpljivosti, molitvi i služenju. Sve ono što je učinjeno iz ljubavi ostaje zapisano u Božjem srcu.

Nada
Posvećeni život danas se suočava s mnogim poteškoćama. Manji je broj duhovnih zvanja, zajednice stare, postoje gospodarski izazovi, društvene promjene, opasnost relativizma, osjećaj marginaliziranosti i pitanje budućnosti pojedinih projekata i zajednica. No upravo se u tim nesigurnostima živi nada koja je plod vjere u Gospodina povijesti. On ponavlja svakome koga poziva: „Ne boj se, jer ja sam s tobom“ Istinska nada posvećene osobe na temelji se na brojkama, veličini ustanova, društvenom utjecaju ni ljudskom uspjehu. Ona se temelji na Kristu, kojemu ništa nije nemoguće. Postoje male nade koje se oslanjaju na uspjeh, priznanje, sigurnost i dobre okolnosti. Ali postoji velika nada, a to je osoba Isusa Krista. Ta nada ne razočarava. Ona omogućuje posvećenom životu da i dalje ispisuje svoju povijest. Možda se oblici djelovanja mijenjaju, možda se neki projekti zatvaraju, a drugi nastaju, ali potreba za evanđeoskim svjedočanstvom ne prestaje. Svijetu će uvijek biti potrebni ljudi koji svojim životom govore da Bog postoji, da je Krist dostatan i da se život ispunja kada se daruje.
Posebno snažan znak nade danas su naše sestre koje slave šezdeset godina zavjeta. Šest desetljeća ustrajnosti svjedoče da vjernost nije samo lijepa riječ, nego moguć životni put. U vremenu kada se obećanja često lako daju, ali brzo zaboravljaju, vaša postojanost postaje snažna poruka.
Sestra Antea, vaš srebrni jubilej svjedoči o životnoj zrelosti poziva. Dvadeset i pet godina redovničkog života znači da je početno oduševljenje prošlo kroz kušnje i postalo provjerena odluka. Pred vama je još put služenja i svjedočenja. Neka ovaj jubilej bude novi početak i obnovljeni žar služenja.
Ovaj jubilej slavimo dan uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Marija nam pokazuje konačni cilj svakog posvećenog života. Ona je potpuno pripadala Bogu. Njezin život bio je jedno veliko „neka mi bude po tvojoj riječi“. Marija nije uvijek razumjela sve putove kojima ju je Bog vodio, ali je vjerovala. Nosila je Isusa pod svojim srcem, prikazala ga u Hramu, pratila ga tijekom njegova javnog djelovanja, stajala pod križem i ustrajala s apostolima u molitvi. U njezinu Uznesenju vidimo konačnu potvrdu da se život predan Bogu ne gubi. Sve što se iz ljubavi daruje Bogu u njemu biva sačuvano i preobraženo.
Drage sestre jubilarke, Marija je i vaša Majka i uzor. Od nje ste učile služiti u poniznosti, čuvati Božju riječ u srcu i ostajati vjerne i onda kada put nije bio jasan. Danas na poseban način zahvaljujemo za sve ono što je Gospodin po vama učinio. Gospodin vas i danas pita: „Ljubiš li me?“ Možda se način služenja s godinama mijenja. Ruke koje su prije neumorno radile možda sada više ne mogu učiniti sve što su nekoć mogle. Korak može postati sporiji, a snaga slabija. Ali poslanje ne prestaje. Molitva, prikazana nemoć, strpljivo prihvaćanje bolesti i blaga prisutnost u zajednici, mogu postati još dublji oblik služenja. Posvećeni život ne mjeri se samo količinom učinjenoga, nego dubinom predanja.
Draga braćo i sestre, danas molimo za Družbu Služavki Maloga Isusa da ostane vjerna svojoj karizmi, da u svakom vremenu prepoznaje nove oblike siromaštva i napuštenosti te da se ne umori služiti Kristu u malenima.

Drage sestre, Antea, Damira, Dijana, Leona, Maris, Nela i Salutarija, u ime Crkve danas vam zahvaljujemo. Hvala vam za godine redovničkog služenja. Hvala vam za sve vidljive i skrivene plodove naše vjernosti. Neka vam Mali Isus, kojemu ste posvetile svoj život, bude snaga i utjeha.

Neka Blažena Djevica Marija, Majka Crkve i Majka posvećenih osoba, blagoslovi, zaštiti i čuva naše sestre jubilarke, cijelu Družbu sestara Služavki Maloga Isusa i sve nas okupljene na ovom slavlju. Amen.