Na mjesnom groblju u Dugopolju 9. 9. pokopana je  majka naše s. Martinke, Ana Bosančić. Sprovodnu sv. Misu predslavio je don Mirko Bitunjac, župnik župe Dugopolje uz asistenciju desetorice svećenika. Prepuna crkva mještana, rodbine i prijatelja oprostila se od svoje sumještanke s kojom ih veže dugo poznanstvo i prijateljevanje. Prisutnost župana g. Zlatka Ževrnje (rođaka pokojnice) i načelnika Stanka Balića, izraz su poštovanja i priznanja pokojnici njezinoj dobroti i čestitosti. 

U veličanstvenom ispraćaju sudjelovale su  naše  brojne susestre zajedno sa provincijalnom glavaricom Anemarijom Radan. Ovim činom pokazale su duboko suosjećanje sa s. Martinkom, koja nije mogla biti na pokopu svoje majke, jer je hospitalizirana tri dana ranije. Od pok. Ane oprostio se župnik don Mirko dirljivim riječima. Počeo je rečenicom napisanoj u osmrtnici „izmorena teškim životom u 93. godini“ napustila nas je naša župljanka Ana Bosančić. Posvjedočio je njezinu vjernost Bogu i snagu vjere. Podijelio joj je sv. pričest za Prvi petak, s njome razgovaro, a nije ni slutio da će joj za nekoliko dana voditi sprovodne obrede. Nakon sprovoda pok. Ane, naše sestre u Dugopolju ugostile su sve prisutne sestre koje su bile na ispraćaju.

Pok  Ana rođena je 11. siječnja 1923. god. od oca Ivana i majke Božice. Već u ranom djetinjstvu njezin je život bio obilježen patnjom boli i siromaštvom.  Kad je imala 10 godina umrla joj je majka, te je sa ostalom braćom i sestrom iskusila bol i težinu života. Otac je bio prisiljen dovesti u kuću žensku ruku koja bi mu pomogla kod odgoja i podizanja djece. Pok. Ani rodila su se i druga braća i sestre, pa ih je bilo osmero djece. Nije bilo lako nositi se s križem kojim je bila opečaćena, a nije ni znala da će je taj križ pratiti kroz cijeli život. Kad je bila djevojka, na vratima crkve ubijen joj je brat svećenik don Jozo Čulin, godinu dana nakon što je rekao prvu sv.  misu. Poznavanje ove činjenice jasno da naslutiti kako se u očima novonastajuće države gledalo na obitelj Ivana Čulina. Pok Ana udala se u obitelj Čelan, ne znajući da je opet čeka patnja i druženje sa smrću. Dok je još bila trudna sa sinom Josipom ubijen joj je suprug. Preko noći odveden je iz rodne kuće on  i jedan mještanin, te bez suda i osude „osuđeni“ i strijeljani. Tijelo mu nikada nije pronašla, niti ga dostojno pokopala. Nije bilo lako nositi se za životnim teškoćama. Znala je što znači živjeti bez ičije pomoći i zaštite, jer joj je i svekar bio prethodno ubijen. Ponovo se udala za udovca Martina Bosančića, kojem je iza smrti prve žene ostalo dvoje djece, Marija i Ivan. Prihvatila ih je kao rođenu djecu odgajala ih zajedno sa svojim sinom Josipom i novorođenom djevojčicom Ljubicom, koja je kasnije postala redovnica služavka Malog Isusa s. Martinka. Snagu za život crpila je iz vjere i molitve. Redovito je odlazila na nedjeljne sv. Mise, primala sv. sakramente, premda joj mjesna crkva nije bila blizu.  Zadnji križ koji ju je pohodio bio je nakon smrti supruga Martina, kada je ostala sama. Bolest i nemoć bili su joj stalni pratioci. Da se može lakše nositi sa životom pomagala joj je kći s. Martinka, najprije posjećivanjem, a kasnije kad su je noge izdale i potpuno onemoćala, boravkom uz nju.  Tiho i nečujno je izdahnula u prisutnosti poćerke Marije i bližih susjeda. Neka joj Gospodin obriše svaku suzu i obraduje njezinu dušu. Pokoj joj vječni.