U petak, 10. studenoga 2017. godine, u dopodnevnim satima, okrijepljena Otajstvima naše svete vjere, u 85. godini života i 59. godini redovništva, u samostanu sv. Rafaela u Solinu, uz milosnu prisutnost svoje sestre s. Andrijane i nećaka don Ivana Kovačevića, blago je u Gospodinu preminula i preselila se u kuću Oca nebeskoga naša draga sestra Domitila Ćubelić. Sahranjena je u ponedjeljak, 13. studenoga 2017. u 14,30 sati, na splitskom groblju ˝Lovrinac˝.

Svetu misu zadušnicu u kapeli na groblju predvodio je katedralni župnik don Tomislav Ćubelić, uz nazočnost još trideset svećenika, na čelu s pastoralnim vikarom dr. don Nediljkom Antom Ančićem. U nadahnutoj homiliji don Tomislav je istaknuo svijest i snagu vjere koju je s. Domitila cijeli svoj život živjela i svjedočila. Sve je na vjeri gradila, po vjeri i od vjere je živjela. U vjeri je imala ključ za prihvaćanje bolesti i patnje, po vjeri je već na zemlji živjela vječnost i susret s Kristom u vječnosti. Čista savjest, duboka vjera, molitva i skromnost života, zračili su iz života i djelovanja s. Domitile, posvjedočio je don Tomislav. Kršćanski je prihvaćala bolest i nemoć, pružala radosno svjedočenje vrijednosti križa, bolesti i patnje, smrti i uskrsnuća, da čovjeku ništa ne vrijedi ako dušu svoju izgubi. Homilija don Tomislava je u pripremi i bit će objavljena u posebnom prilogu.  

Na ispraćaju od s. Domitile našle su se sestre iz skoro svih zajednica, rodbina i prijatelji iz Dobranja, svećenici, nekoliko sestara drugih Družbi, brojni vjernici iz župe Šestanovac, vjernici iz Sutivana i iz župe Gospe od Otoka u Solinu, među kojima i sadašnji splitsko-dalmatinski župan, a  bivši gradonačelnik grada Solina gosp. Blaženko Boban. Bio je to veličanstveni i dostojanstveni ispraćaj jedne tihe i skromne, radosne i bogobojazne redovnice, žene dobrog i plemenitog srca.

Nakon pričesti, u ime Družbe i splitske Provincije sv. Josipa, od s. Domitile oprostila se provincijska glavarica s. Anemarie Radan. U kratkim crtama je iznijela životni tijek s. Domitile. Zahvalila joj je na vjernom svjedočenju Kristove nazočnosti u njezinu životu, na ustrajnom predanju u Božje ruke, na uzornom redovničkom životu, za molitve, žrtve i ljubav prema Bogu i bližnjemu. Izrazila je kršćansku sućut njezinim rođenim sestrama: s. Andrijani i s. Roki, braći Sipi i Ivanu (Milanu), nevjestama Ani i Ivi, njihovoj djeci s obiteljima, obitelji pokojne sestre Matije, posebno njezinu sinu don Ivanu Kovačeviću, te ostaloj mnogobrojnoj rodbini. Istaknula je: ˝Budite ponosni i dragom Bogu zahvalni na daru da ste imali sestru i tetu s. Domitilu, koja Vas je voljela, koja se za Vas svaki dan Bogu molila, istinski Vam se radovala, suosjećala s Vama u boli i teškoćama. Znali ste u svakom času, zgodnom i nezgodnom, da imate duhovnu potporu u sestri i teti s. Domitili. Uvijek ste mogli u njoj naći potporu u vjeri i molitvi, korisnom savjetu i razumijevanju. Ona Vas sada prati nebeskim zagovorom.˝.  Sestra provincijalka se zahvalila don Tomislavu Ćubeliću, predvoditelju euharistijskog slavlja i ostalim svećenicima koji su došli na ispraćaj s. Domitile. Zahvalila se i vjernicima župe Šestanovac, u kojoj je s. Domitila 37 godina neumorno i zdušno radila, molila i služila, te svim prisutnima koji su došli dostojanstveno ispratiti zemne ostatke s. Domitile na vječni počinak. Sprovodne obrede vodio je don Tomislav, a u povorci do samostanske grobnice sestre su pjevale psalme i na koncu pokopa otpjevale Salve Regina.

Sestra Domitila (Iva) Ćubelić, kći Ante i Mare rođ. Ćubelić,  rođena  je 14. lipnja 1932,a krštena u župskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja 25.  lipnja  1932.,  u  Dobranjama.  Živjela je u uzornoj katoličkoj obitelji, gdje se dnevno Boga molilo, nedjeljom i blagdanom sudjelovalo na svetoj misi. Bila je to prava kućna crkva, u kojoj se po Božju živjelo i radilo, Boga i čovjeka voljelo i poštivalo, zemlju svoju i dom svoj ljubilo. Kućni odgoj i župska zajednica pružili su čvrsti temelj dobrog vjerskog i ljudskog odgoja. Nadahnuta Božjom milošću, i po preporuci župnika don Petra Kovača, došla je 15. kolovoza 1955. godine u Družbu sestara Služavki Malog Isusa. Ušla je u samostan ˝Antunovac˝ u Maksimiru u Zagrebu, koji je tada bio i kuća matica Družbe. Nakon dvije godine kandidature ušla je u novicijat 14. kolovoza 1957. u samostanu u Samoboru, pod vodstvom magistre s. Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1958. u Maksimiru u Zagrebu, a doživotne zavjete 15. kolovoza 1964. godine na Kraljevcu u Zagrebu.  

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta pet je godina u samostanu u Samoboru radila u kućnoj radionici, izrađivala džempere za sestre i potrebe građana. Iz Samobora dolazi u samostan svete Ane u Split, u kojem od 1962. do 1975., revno nastavlja s radom u samostanskoj radionici, u kojoj na mašinu plete džempere za sestre, kandidatice i potrebe građana. Mnogi su u Splitu, osobito oni iz Velog Varoša, odrasli i djeca, kroz to razdoblje upoznali vrijednu i nasmijanu s. Domitilu koja im je uzimala mjere i uredno, precizno i vješto isplela džemper. U samostanskoj radioni mlađe sestre poučava u izradi džempera, i nastoji da svojim radom doprinesu za potrebe zajednice. Već tada je osjećala zdravstvene probleme s plućima, ali se hrabro držala, molitvom i životnim optimizmom svladavala je teškoće. Bila je čvrsta i postojana u vjeri u Boga, zaljubljena u svoj redovnički poziv i poslanje, sestra molitve, reda i rada. Ugodna u zajednici, pristupačna i puna razumijevanja u kontaktu s ljudima. Uvijek vedra, nasmijana, s blagim i ugodnim humorom. Zračila je vjerom i nadom, ljubavlju i dobrotom, radošću i mirom. Kandidaticama je bila primjer jedne radosne redovnice, sretne i zadovoljne u svom redovničkom pozivu, žene bogate vjerom i dobrotom.

 Molitvom i primjerom svog radosnog života zasigurno je bila dobri i milosni poticaj da i druge djevojke iz njezinih Dobranja, slijede njezin put i odluče se za redovnički poziv. Primjer s. Domitile je svijetlio i privlačio. Iz njezine su obitelji, iz Radulove kuće, nakon njezina odlaska u samostan, u Družbu sestara Služavki Malog Isusa, došle dvije rođene sestre s. Andrijana i s. Roka, a sin sestre Matije don Ivan postao svećenik, što ju je radovalo. U župi Dobranje rođeno je jedanaest redovnica: deset sestara Služavki Malog Isusa i jedna sestra Dominikanka. Od deset sestara Služavki Malog Isusa rođenih u Dobranjama, jedna je s prezimenom Lerotić s. Zvonimira, a  devet iz zaseoka Dubrava s prezimenom Ćubelić, od kojih je osam došlo u Družbu nakon s. Domitile: s. Gerarda, s. Antica, s. Andrijana, s. Dujma, s. Jakobina, s. Rajka, s.  Nada i s. Roka. Iz Dobranja nakon odlaska s. Domitile u samostan odlučilo se i više mladića za svećenički poziv, od kojih su danas svećenici: don Nediljko Ante Ančić, don Marko Ćubelić, don Tomislav Ćubelić, don Ivan Ćubelić, don Bože Ćubelić, o. Alojz Ćubelić, don Damir Vuletić, o. Domagoj Vuletić. To je Božja milost i dar, ali i plod molitava i uzornog života s. Domitile. Za sestre i svećenike rodom iz Dobranja ona je svaki dan ustrajno molila. Veoma me obradovalo kad sam danas na mrežnoj stranci župe Dobranje, iza obavijesti o smrti i pokopu s. Domitile, njezine komentar nećakinje Terezije, od 13. studenog 2017., a glasi: “Moje nebo bit će da tvorim dobro na Zemlji.”
Sv. Terezija od Malog Isusa. Dana 10. 11. 2017. god. napustila nas je sestra Domitila Iva Ćubelić (Radulova) i prva redovnica iz Dobranja. Svoj život posvetila je služeći Bogu i potrebnima u nevolji. Svojim molitvama, postom i primjerom izmolila si mnoga duhovna zvanja, a posebno u župi Dobranje. Hvala ti za svaku blagu riječ, topli osmijeh i dobrodošlicu. Sad spavaj snom pravednika naša najbolja i najljepša teto Domitila i moli se za nas!˝

Sestra Domitila je istinski voljela svoju redovničku zajednicu, ali je u njoj i kroz nju voljela svoju obitelj i sve stanovnike Dobranja, kako one koji ostadoše na rodnom ognjištu i čvrsto čuvaju da se vatra

ne ugasi, tako i one koji su u potrazi za poslom i pod pritiskom tadašnje vlasti iz Dobranja otišli širom naše Domovine i izvan nje, osobito nakon šezdesetih godina prošlog stoljeća. Dolaskom u samostan sv. Ane u Split s. Domitila je, uz svoje redovničke obveze i posao, bila moralna potpora ljudima iz Dobranja koji su se sedamdesetih godina sve više doseljavali u Split, a na početku većinom u Veli Varoš, i postali župljani župe sv. Križa. Uz župnika Dobranja don Lovru Žuljevića s. Domitila im je bila čvrsti molitveni oslonac u snalaženju i privikavanju u novoj sredini. Radosno ih je susretala u crkvi sv. Križa, prije i poslije svete mise njima popričala, tješila, hrabrila, poticala da u novoj sredini ne zanemare svoje vjerske dužnosti ni obiteljsku molitvu, da djecu šalju na vjersku pouku. Često je znala u potrebi i malu djecu majkama pričuvati u samostanu, bilo da su išle liječniku ili na posao, a nisu imale tko bi im pričuva djecu. Rado su ljudi s Dobranja navraćali s. Domitili u samostan sv. Ane i s njom porazgovarali, kako oni koji su se doselili, tako i oni koji su išli za Njemačku, pa bi navratili u samostan do s. Domitile da s njom porazgovaraju do polaska vlaka ili autobusa. On ih je strpljivo slušala, pružila im toplu i majčinsku riječ, dobronamjerno uputila preporuke i savjete, ohrabrila, tješila u boli i nevolji. U tome su joj pomagali prirođena bistrina uma, dar mudrosti i rasuđivanja, skromnost i diskretnost, što su ljudi u njoj prepoznavali i cijenili.

Godine 1975. premještena je u samostan u Šestanovcu, gdje je kroz 37 godina vršila domaćinske poslove u zajednici, a prvih godina i izrađivala džempere za mještane. Uz suglasnost Provincije, u duhu karizme Družbe, vodila je brigu za nekoliko siromašnih i potrebnih djevojčica, porijeklom izvan Šestanovca, koje su stanovale sa sestrama u samostanu i pohađale obližnju osnovnu školu u Šestanovcu. Tražila i pronalazila za njih razumijevanje nastavnika, a u samostanu vodila potpunu brigu o njima. Imala je sluha za prepoznati potrebe ljudi, potrebe obitelji iz Šestanovca, iz sredine u kojoj je živjela. U svojoj skromnosti bila je toliko otvorena za prepoznati u čemu treba ljudima pomoć, i nalazi jednostavno i konkretno rješenje, počevši od sebe. Bila je spremna čuvati malu djecu ženama kojima ih nije imao tko u obitelji pričuvati, a koje su dobile posao u novootvorenim poganima i trgovinama, kojim su prehranjivale obitelj. Znalo je čuvati do petnaestero djece. Djeca su je voljela i slušala, a ona je znala s njima raditi, i ništa joj nije bilo teško učiniti za dobro djece i obitelji. Gledala je očima vjere ono što je bitno. Bila sam sretna u srcu i duši kad mi se na sprovodu javila jedna žena srednjih godina, koju sam znala iz djetinjstva, a pomalo sam je izgubila iz vida, odavna je nisam vidjela, i reče mi da se udala na Šestanovac, da joj je s. Domitila čuvala djecu dok je ona išla raditi, i suze radosnice zasjaše kao biseri u njezinim očima. O, blažene te suze na sprovodu jedne skromne redovnice. Više godina u zajednici u Šestanovcu s. Domitila je vršila i službu kuharice, osobito kad je s. Blaženka bila starija i slabija. Na ručak u zajednicu k sestrama je dolazio župnik don Većeslav Šupuk, a često i okolni župnici. Ona ih je radosno dočekivala i posluživala. Majčinski kao brižna domaćica je pomagala i kod župskih svečanosti župniku Katuna i okolnim župnicima, osobito u doba dok nije bilo ugostiteljske uslužnosti za te zgode. Srasla je s ljudima Šestanovca i Katuna, a i okolnih mjesta, koji su dolazili u Šestanovac i navratili k sestrama. Suosjećala je s ljudima, razumjela ih, osobito je imala srca za siromašne, starije, bolesne i nemoćne. Stariji svijet je radosno susretala u kapeli Gospi Fatimske, s njima prije ili poslije svete mise porazgovarala, pitala za zdravlje, saslušala ih, ohrabrila i obećala molitvu, što je i vršila. Molitvom i djelima ljubavi bila je dobri duh među mještanima Šestanovca i u njihovoj sredini. Sve više je osjećala zdravstvene teškoće, ali se nije predavala, hrabro i strpljivo išla je naprijed.

U srpnju 2012. godine doživjela je moždani insult, koji je oslabio njezino tijelo, pa je premještena iz Šestanovca u samostan u Solinu. Zadnjih pet godina bila je na bolesničkom krevetu i u kolicima. Strpljiva i predana u Božje ruke i Marijinu zaštitu. Moli i prikazuje svoju nemoć i bol Isusu za potrebe Crkve, svijeta, svoje obitelji i svoje redovničke zajednice. Trpljenje, strpljenje, posvećenje, bio je njezin svakodnevni program. Molitva joj je bila u srcu, na usnama, u osmjehu i pristupu s drugima. Njezina soba bila je mjesto posvećenja. U njoj je molitvom nebo i zemlju povezivala, ljude s njihovim potrebama molitvom donosila Gospodinu i Gospodina molitvom dovodila ljudima i njihovim potrebama. Svježeg pamćenja i prisebna, preko Radio Marije pratila je zbivanja u Crkvi i svijetu i to uključivala u dnevne molitve. Na osobiti način je cijenila i poštivala svećenike, za njih se svaki dan Bogu molila. Vlastitu nemoć i bolest prihvatila je kao Božju volju, bez grča i prigovora, spremna na pomoć sestara iz zajednice. Radovala se svakodnevnom radosnom druženju uz rođenu sestru s. Roku i susjedu s. Nadu, brižnosti i redovitim posjetima nećaka don Ivana. Svima je bila zahvalna i za najmanju pruženu uslugu. Uvijek spremna da na iskazanu pomoć i pažnju uzvrati blagim i toplim osmjehom, lijepom riječju, da i u vlastitoj nemoći sestre i posjetitelje hrabri i veseli svojim osmjehom i šalom. Zračila je vjerom i  predanjem u Božju volju, dobrotom, strpljivošću i vedrinom.

Draga s. Domitila, s Vama iz naše sredine odlazi jedna redovnica Stadlerova duha, jedna od onih koje su istinski bile zaljubljene u Isusa u svoje zvanje i redovničko poslanje, koje su svim srcem, svom dušom, ljubile Boga i bližnjega svoga. Gospodin i njegova i naša Majka Marija bili Vam vječna nagrada za takvo jedno svjedočenje. Uživajte radost neba skupa s njima, s našim utemeljiteljem slugom Božjim nadbiskupom Stadlerom i pokojnim sestrama. Molite Gospodina da i mi budemo žene i redovnice koje resi vjera i dobrota, ljubav i jednostavnost duše, bliskost Bogu i ljudima. Molite Gospodina da nam udijeli novih i revnih članica. Molite ga za posvećenje naših obitelji i naših redovničkih zajednica.

Počivala u miru Božjem!

s. Maneta Mijoč