U 80. godini života i 60. godini redovničkih zavjeta, u subotu 16. svibnja 2015., okrjepljenja sakramentima svete vjere, okružena ljubavlju i molitvom sestara, u samostanu Svete Obitelji u Dubrovniku, našla je svoj smiraj u zagrljaju Oca nebeskoga naša draga s. Pavilimira Ćerlek. Pokopana je u ponedjeljak, 18. svibnja 2015., na groblju Boninovo u Dubrovniku. 

Svetu misu zadušnicu u crkvi Sv. Petra na Boninovu, s početkom u 16 sati, predvodio je gvardijan kapucinskog samostana u Dubrovniku o. Stanko Dodig, u koncelebraciji s više svećenika, a svoje izraze sućuti su uputili splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić i dubrovački biskup mons. Mate Uzinić. Nakon sprovoda bio je pokop. Na sprovodu je bila provincijalka s. Anemarie Radan s više sestara iz naših redovničkih zajednica, a bilo je i nekoliko sestara drugih redovničkih zajednica iz Dubrovnika.U ime Provincije od s. Pavlimire se oprostila provincijalka s. Anemarie Radan. Iznijela je u kratkim crtama njezin životni put, zahvalila joj za sve dobro koje je učinila.

Sestra Pavlimira Ćerlek, krsnim imenom Matija, rođena je 8. listopada 1935. godine u Vidonjama, krštena u župskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, od oca Ivana i majke Mare rođene Vidović. U obitelji je bilo šestero djece – tri sestre i tri brata. Življena vjera i pobožnost učinila je da u obitelji Čerlek ima redovničkih zvanja, a djeca su osobito bila ponosna na očevu sestru  tetu s. Damascenu. Matija se sa Sestrama Služavkama Malog Isusa susrela u obiteljskoj kući preko tete s. Damascene, kao i drugim sestrama rođenim u Vidonjama, jer je u Družbi bilo više sestara iz ovog mjesta, a vidjela je i sestre u  samostanu u Metkoviću. Dana 7. kolovoza 1952. godine primljena je za kandidaticu u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije u našu će Družbu doći i njezina mlađa sestra Damascena, koja je dobila ime s. Božena.

Novicijat je započela u Samoboru, na Bogojavljenje 6. siječnja 1954. godine, s još pet novakinja, pod vodstvom magistre s. Geneove Sobota. Prve redovničke zavjete položila je 6. siječnja 1955., a doživotne zavjete 6. siječnja 1961. u samostanu ˝Antunovac˝ u Maksimiru u Zagrebu. Uz osnovnu školu završila je i tečaj šivanja.

Poslije novicijata u župi sv. Jeronima u Zagrebu godinu dana ima na brigu uređenje crkve, crkvenog rublja i pomaže u domaćinskim polovima. Zatim je premještena u Skoplje, gdje dvije godine radi kućne poslove u domaćinstvu u skromnoj biskupskoj rezidenciji biskupa Smiljana Čekade. Potom dvije godine (1958.-1960) u samostanu u Solinu šiva za potrebe sestara i djece-osoba s posebnim potrebama koje su smještene u ovom samostanu. Od godine 1960. do 1965. u kapucinskom samostanu u Dubravi u Zagrebu šiva za potrebe ovog samostana. Nakon  toga (1965.-1969.) četiri godine šiva u samostanu u Krilo Jesenicama. Kratko vrijeme šiva u samostanu u Vrgorcu. Godine 1969. dolazi u župu Ćilipe u Konavlima, gdje kroz šest godina šiva za potrebe mještana. U zajednici u Ćilipima s njom je i njezina teta s. Damascena, koja je vodila domaćinske poslove. Župljani Ćilipa sa župnikom don Ivom Kordićem ostali su joj u najljepšoj uspomeni. Uvijek ih se s radošću sjećala, i za njih se molila. Godine 1975. dolazi u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu, gdje kroz deset godina (1975.-1985.) pomaže kod uređenja rublja, osobito šivanjem. Godine 1985. dolazi u samostan Svete Obitelji u Dubrovniku, u kojem ostaje do svoje smrti, kroz trideset godina. I u ovom samostanu s. Pavlimira neumorno šiva za potrebe sestara i novakinja. Sve, dok su joj zdravstveno stanje i tjelesne snage dozvoljavale, strpljivo šiva i na raspolaganju je potrebama sestara. U šivanju uvijek precizna i uredna.

Dulji niz godina imala je zdravstvene teškoće s reumatizmom, a zadnjih godina, uz moždani udar, borila se i s opakom bolešću karcinoma, koji se u zadnje vrijeme u metastazama širio i narušavao organizam. Više puta liječila se u bolnicama u Dubrovniku, Zagrebu i Splitu. Uz teške zdravstvene probleme s. Pavlimira bila je duhom jaka, u vjeri čvrsta, strpljiva u boli, zahvalna sestrama na pruženim uslugama. Kroz molitvu bila je povezana s Gospodinom. Zahvaljivala je Bogu za sve što ju je u životu snalazilo, lagodno ili teško. Posvećivala je i predavala Gospodinu svaki trenutak i svaku situaciju. Okrijepljena sakramentima bolesnika, osnažena Božjom milošću, okružena sestrama, tiho se u jutarnjim subotnjim satima, u Marijinu mjesecu, 16. svibnja 2015., s Marijom uputila u kuću Ocu nebeskoga. Duboko vjerujemo da se raduje u nebeskom rajskom kraljevstvu u kojem nema boli ni jauka.

Draga naša s. Pavlimira, Gospodin ti bio vječna nagrada za svako dobro, koje si učinila. Prati nas svojim zagovorom kod Oca nebeskoga i moli za naša nova zvanja.

s. Maneta Mijoč