Preselila su u Očevu kuću!

                                                                                  S. M. GAŠPARINA (TADA) CRNČEVIĆ

                                                                    (Vidonje, 15. studenoga 1926. – Dubrovnik, 1. studenoga 2021.)

U sredini dana, u 13,15 sati, na blagdan Svih Svetih 1. studenoga 2021., u samostanu sv. Obitelji u Dubrovniku, u 95. godini života i 67. godini redovničkog života, prokušana teškom bolešću, patnjom i boli, u vjeri strpljiva i jaka, okrjepljena svetim sakramentima, tiho je u Gospodinu usnula sestra (Tada) Gašparina Crnčević. Gospodin ju je prokušao u boli kao zlato na taljiku, našao je duhom vjernu i spremnu, primio kao žrtvu paljenicu  i pozvao  u svoj Očinski dom.  

Sprovodni obred obavljen je 4. studenoga 2021. sa svetom misom u crkvi sv. Petra na Boninovu, s početkom u 14 sati, a nakon svete mise slijedio je pokop na gradskom groblju Boninovo u Dubrovniku.

 Poštivanjem epidemioloških mjera sestre iz samostana u Dubrovniku i pristigle sestre iz drugih zajednica  u zajedništvu s provincijskom glavaricom s. M. Terezijom Pervan došle su na ispraćaj s. M. Gašparine. Iz Vrhovne kuće u Zagrebu došle su vrhovna savjetnica s. M. Vedrana Krstičević i s. M. Alemka Šiljeg. Njezina rodbina i prijatelji došli su ispratiti s. M. Gašparinu na vječni počinak molitvom, poštovanjem i zahvalnom ljubavlju. Svetu misu u crkvi sv. Petra na Boninovu predvodio je njezin nećak, sin pok. brata Ivana, fra Ante Crnčević. Izabrao je misna čitanja od blagdana Svih svetih i napisao molitvu vjernika.
Uvod u misno slavlje, Homiliju i molitvu vjernika dr. fra Ante Crnčevića donosimo u cijelosti u prilogu.
U koncelebraciji su bila petorica svećenika: župnik župe sv. Mihajla don Robert Ćibarić, župnik župe sv. Marije Magdalene don Vilim Petrović, župnik Katedrale Gospe Velike don Marin Lučić, kapucini upravitelj Svetišta Gospe od Milosrđa fra Miljenko Vrabec i fra Josip Grivić. Poslanicu je čitao rođak s. M. Gašaprine gosp. Nedjeljko (Neđo) Crnčević iz Splita. Na kraju svete mise u ime sestara splitske Provincije od s. M. Gašparine se oprostila provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan. Nakon svete mise u procesiji, pjevajući psalme, okupljeni su se uputili prema samostanskoj grobnici. Sprovodne obrede predvodio je fra Miljenko Vrabec upravitelj Svetišta Gospe od Milosrđa. Nakon sprovoda rodbina i prijatelji došli su u samostan Svete Obitelji u Gospinu Polju, gdje su uz zajedničko druženje i okrepu pokazali zahvalnost i odanost prema s. M. Gašparini.

 S. M. GAŠPARINA (Tada) Crnčević, rođena je 15. studenoga1926. u Vidonjama, od oca Vide i majke Mare rođene Vidović. Iz ove uzorne katoličke obitelji poteklo je više svećeničkih i redovničkih zvanja. Iz obitelji u kojoj je rođena majka potječu svećenici mons. Martin Vidović i prof. don Marinko Vidović, te nekoliko časnih sestara Služavki Malog Isusa. Posebna radost joj je bila kad je sin brata Ivana postao svećenik franjevac fra Ante. Uvijek je izuzetno cijenila svećenike i za njih se molila.

  Kao djevojka 15. listopada 1951. godine dolazi u Biskupsko sjemenište u Splitu, gdje radi sa sestrama Služavkama Malog Isusa, koje su vodile domaćinstvo u ovoj ustanovi. Gledajući njihov život i sama je osjetila u duši poziv da se posveti Gospodinu u redovničkom pozivu. Primljena je u redovničku kandidaturu. Od 15. lipnja 1952. kao redovnička pripravnica živi u samostanu u Samoboru, gdje je započela novicijat na Bogojavljenje 6. siječnja 1953. godine. Dobila je redovničko ime s. M. Gašparina. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1954., a doživotne 15. kolovoza 1960. u kući matici u Maksimiru u Zagrebu. Nakon položenih privremenih zavjeta godinu dana radi u Mrkpolju izrađujući džempere u kućnoj radionici. Od 1955. do 1956. u kući matici u Maksimiru u Zagrebu radi u samostanskom vrtu i štali. U franjevačkom samostan Provincije Sv. Ćirila i Metoda u Cerniku četiri godine obavlja domaćinske poslove, najviše u gospodarstvu, što je iziskivalo snage i truda.

 Godine 1960. dolazi u franjevački samostan u Samoboru u kojem šesnaest godina požrtvovno vrši  domaćinske poslove u štali, obrađuje vrtao i uzgaja povrće. Marnim i žuljavim rukama, s ljubavlju i molitvom u srcu, doprinosi za velike potrebe samostana. Uz posao u gospodarstvu rado pomaže u kuhinji. Naime u sklopu franjevačkog samostana bilo je sjemenište i gimnazija od 1964. do 1978. godine, te kasnije postulatura Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda. U pojedinim godinama u ovom samostanu bilo je od 80 do 120 đaka s ocima franjevcima, koje je iskreno poštivala. Sestre su vodile domaćinske poslove, s puno ljubavi i truda. Sestra Gašparina u tome prednjači snažnim duhom molitve i radinosti. Ostavila je kod otaca franjevaca i njihovih odgajanika svijetli i duboki trag dobre evanđeoske duše kroz molitvu i požrtvovno služenje, istaknula je u oproštajnoj riječi provincijalka s. M. Terezija Pervan. Nakon što su sestre splitske Provincije 1976. godine prestale s radom u franjevačkom sjemeništu u Samoboru, s. M. Gašparina kratko djeluje u samostanu sv. Ane u Splitu, a zatim dvije godine u samostanu u Metkoviću obavljala kućne poslove i povremeno odlazi na pomoć bolesnoj majci u rodnim Vidonjama. Godinu dana u Dobroti u Boki kotorskoj njeguje stranice smještene u ovom samostanu.

 Od 17. svibnja 1979. do 2. listopada 1990. godine u zavodu ˝Josipovac˝ u Mandaljeni pomaže u njezi osoba s invaliditetom smještenim u ovom zavodu, te radi u vrtu i u drugim domaćinskim poslovima prema potrebi zajednice. Za vrijeme Domovinskog rata, za ratne agresije nad Konavlima i Dubrovnikom, od 2. listopada 1991. do 18. siječnja 1993., s ostalim sestrama iz samostana u Mandaljeni i štićenicima iz zavoda, živi i radi u samostanu u Dubrovniku, a nakon oslobođenja Mandaljene, od 19. siječnja 1993. do 6. listopada 2019. godine ponovno požrtvovno djeluje u samostanu u Mandaljeni. Četrdeset godina redovničkog života s. M. Gašparina utkala je u život zavoda ˝Josipovac˝ u Mandaljeni. Pomagala je u njezi štićenika, marno obrađivala vrtao, kad je trebalo pomagala u kuhinji i sestri u župi, imala duboko poštovanje prema župnicima i svećenicima. Bila je spremna pričuvati djecu roditelja dok su bili na državnom poslu, a nije im imao tko pričuvati djecu. Ljude iz župe, i one koji su navraćali štićenicima u zavodu, susretala je s evanđeoskom blizinom i radosno ih primala u samostan. Bila je brižna i gostoljubiva prema svima. U poniznosti, tiho i nenametljivo, životom i mudrom riječju, govorila je o Bogu i druge upućivala na dobro i plemenito. Ljudi su osjećali njezinu dobrotu i evanđeosku jednostavnost, dušu ispunjenu Bogom. Prepoznavali su u njoj produhovljeni mir, tihi osmjeh, sjaj neba u njezinim očima. Preporučivali su svoje potrebe u njezine molitve, što je ona s ljubavlju i u skrovitosti srca i duše činila. To su prepoznali i liječnički bračni par iz Dubrovnika dr. Adriana Maria Camino Varela, Argentinka hrvatskog podrijetla i njen suprug, kirurg dr. Diego Carlos Varela, koji su je cijenili i posjećivali. Ljudi iz Mandaljene su je poštivali kao kreposnu redovnicu. U samostanu u Dubrovniku su je rado posjećivali, pitali sestre za nju. Obitelj Maškarić, Božo i supruga Sonja, dva sata prije smrti su je posjetili u dubrovačkom samostanu, razgovarali s njom u sobi, i oprostili se s pozdravom: ˝Zbogom sestra Gašparina, majko naša.˝  Mnogi iz Mandaljene ovih dana se na svojim stranicama na Internetu opraštaju od nje, i potvrđuju da će je se sjećati kao sestre s osmijehom, koja je bila  tiha, mirna, vrijedna i iznimno dobra.

 Kad su sestre početkom listopada 2019. godine prestale s djelovanjem u zavodu ˝Josipovac˝ premještena je u samostan u Dubrovniku. Zadnju godinu dana bila je teško bolesna. Dobila je gangrenu noge, koja ju je prikovala uz bolesnički krevet. Bila je ovisna o njezi sestara, koje su joj s ljubavlju pružale svu potrebnu pomoć. Bila je strpljiva u teškim bolima i predana u ruke Božje. S upaljenom svjetiljkom vjere, ljubavi i nade, radosno je dočekala Gospodina na blagdan Svih svetih i s njim prešla u vječni život, prema kojem je čvrstim koracima vjere usmjerila sav svoj život.

 Voljela je svoje redovničko zvanje i nastojala ga živjeti po Božju. Bila je radišna i odgovorna u povjerenim dužnostima. Živjela je kreposnim životom. Molitva i rad, ljubav prema Bogu i bližnjemu, prožimali su sav njezin život i djelovanje. Kao svijetla zvijezda pokazivala je put k Isusu, i njegovu svjetlost zračila svima oko sebe. Svako jutro prije zajedničke molitve osobno je molila, a tako preko dana kad je stigla i na večer prije spavanja. Molitva joj je bila hrana duše. Molitva i povjerenje u Boga bili su stup i središte njezina života. Molitvom je posvećivala svoj odnos prema Isusu i Crkvi, prema sestrama u zajednici, prema ljudima koje je susretala, te sav rad. Svjesno je živjela kršćanski i redovnički poziv na svetost, uvjerena da za biti svet nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Živjela je s Bogom i u Bogu i vjerujemo da sada uživa rajsku slavu s Isusom i svim svetima. ˝Zadnji susret sa s. M. Gašparinom u samostanu u Dubrovniku prije mjesec dana ostavio je u meni duboki trag i ohrabrenje. Na ulazu u sobu sestra mi je darivala osmijeh, koji je govorio više od riječi. Sestra koja je puno trpjela, pročišćena patnjom, već je bila spremna za Nebo, za Onoga kome je svoj život darovala. Razgovarale smo o radostima neba, o raju u koji će odmah ići nakon odlaska s ovoga svijeta. Bila je ozarena, Bogom ispunjena, ne pokazujući i ne govoreći o boli i patnji koju je nosila u svome tijelu. Na odlasku mi je ponovno darivala osmijeh i rekla: ´Hala Vam lijepa. Ostat ćete mi u srcu i molitvama. Pozdravite sve sestre.´ Draga s. M. Gašparina, hvala Vam na svjedočanstvu ljubavi.˝, posvjedočila je u oproštajnoj riječi provincijska glavarica s. M. Terezija.

 Provincijska glavarica je izrazila sućut rodbini s. M. Gašparine, sestri Kati Deak s obitelji, obiteljima pok. braće Ivana i Jerke, kao i ostaloj rodbini, koju je s. Gašparina s ljubavlju i molitvom pratila. Zahvalila je fra Anti na predvođenju svete mise, ocima kapucinima iz samostana Gospe od Milosrđa na duhovnoj okrepi koju su joj pružali u samostanu, te ostaloj prisutnoj braći svećenicima. Zahvalila je vrhovnoj savjetnici s. M. Vedrani Krstičević, sestrama drugih redovničkih zajednica i svima koji su došli na sprovod. Zahvalila je i sestrama iz samostana u Dubrovniku s predstojnicom s. M. Brankom Babaić, na svemu što su pružili s. M. Gašparini, osobito s. M. Jakobini Ćubelić, koja ju je s majčinskom ljubavlju i brižnošću njegovala, bila uz nju dan i noć. 

 Draga s. M. Gašparina, hvala Vam za sve dobro koje ste utkala u život Družbe, Provincije, u živote sestara i svih kojima ste po redovničkom poslanju bila poslana. Hvala Vam za primjer uzornog redovničkog života, za služenje u malenosti i skrovitosti svakodnevnog života, za velikodušnost u ljubavi prema sestrama, za svjedočenje vjere, vjernost Kristu i spremno podnošenje patnje. I u radosti i u boli životom ste posvjedočila: "Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim, jer On je sa mnom" (Ps. 23) Hvala za molitvenu potporu za život Crkve, Družbe, Provincije i braće ljudi. Gospodin Vam bio vječna nagrada. Molite Isusa, Mariju i Josipa za duhovnu obnovu Družbe i Provincije, i za nova duhovna zvanja. Počivala u miru Božjem!

s. M. Maneta Mijoč

P R I L O G:

Sprovodna misa za pok. s. Gašparinu Crnčević

crkva sv. Petra na Boninovu, Dubrovnik

4. studenoga 2021. u 14 sati

Dr. fra Ante Crnčević, predvoditelj mise:

Uvod u slavlje:

Milost vam i mir od Boga Oca našega
i Gospodina Isusa Krista.

Ove uvodne riječi liturgijskoga pozdrava otvaraju nas daru mira, prvomu daru Krista uskrsloga.

Ovim slavljem ispovijedamo vjeru u uskrsnuće, radosni u spoznaji da ljudski život nije prekinut smrću ili zarobljen u smrt, nego preobražen u ljepotu vječnosti u Bogu. Stoga i sav ljudski hod kroz zemaljski život postaje predvorje neba, predvorje u kojemu i najmanji znakovi ljubavi, radosnoga zajedništva, služenja i blizine, očituju ljepotu vječnosti.

Ovim slavljem izričemo svoju ljudsku zahvalnost Bogu za dar jednoga života, sasvim jednostavnoga, a tako bogatoga u služenju drugima. Sestra Gašparina živjela je svoje redovničko predanje u raznim oblicima služenja, u zajednicama koje u luk povezuju gotovo sve hrvatske krajeve: od Cernika u Slavoniji, preko Zagreba i Samobora, Mrkpolja u Gorskome Kotaru, potom u Splitu, Metkoviću, u Dobroti u Boki Kotorskoj te u Mandaljeni, Župi Dubrovačkoj i Dubrovniku. Taj zemljopisni luk njezinoga životnoga hoda stoji pred nama kao zagrljaj u koji mogu stati svi ljudi s kojima je surađivala, koje je susretala i kojima je pomagala, kao i svi oni koji su pomagali njoj, osobito u zadnjim mjesecima njezine bolesti i trpljenja.

Vjera u uskrsnuće kazuje nam da pokojni žive u Kristu. I stoga nije ispravno reći da je s. Gašparina živjela. Ona živi u Bogu, na nov način, puninom života, u njegovoj slavi.

S tim pouzdanjem izručujemo se Gospodinu koji nam rasvjetljuje pogled vjere i oslobađa nas od svega što ranjava ljepotu življenja ovdje, u predvorju vječnosti. Pokajmo se za svoje grijehe.

Homilija

Liturgijska čitanja:
Fil 1, 20c-24.27a; Ps 42, 2-3; 43, 3-5; Mt 5, 1-12a

Poštovana s. provincijalko Terezijo, drage sestre redovnice,
poštovani župniče don Roberte,
subraćo svećenici fra Miljenko, don Vilime, don Marine i fra Josipe,
poštovani prijatelji i rodbino sestre Gašparine,

početak mjeseca studenoga prodahnut je zajedništvom nebeske i zemaljske Crkve, zajedništvom nas s onima koji su u nebeskoj slavi i s onima koji još iščekuju dar Božje slave. Divno je promišljati o životu i o smrti, znajući da postoji život onkraj smrti, život koji je uronjenost u Božji život, u njegovu vječnost.

Svojim Govorom na gori Isus čudesno objavljuje da blaženstvo, svetost nije povlastica ili odlika nekih iznimnih ljudi, rijetkih pojedinaca, i da svetost ne proizlazi iz njihovih izvanrednih ili čudesnih djela. Isus govori o svetosti koja je odlika sasvim jednostavnih ljudi, onih koji su živjeli običnost, onih koje susrećemo i poznajemo. Svetac nije izvanredan čovjek u svijetu, nego sasvim običan, jednostavan čovjek koji prepoznaje, živi i očituje Božju izvanrednost. Zato ono što ljudsko oko vidi kao životni neuspjeh i propast, po izručenju Božjoj snazi i mudrosti može biti put spasenja i svetosti.

Isusov govor o blaženstvima izaziva ljudsku logiku koja bi riječ »Blago vama«, radije vezala uz zemaljsko blago, uz uspjehe, priznanja, ugled, poznatost i priznatost. No, Isus blaženstvo veže uz one koji trpe u siromaštvu, uz ožalošćene, gladne i progonjene, uz krotke, milosrdne, uz one koji su čista srca i koji donose mir. Takvi ne privlače pozornost svijeta. Štoviše, nerijetko su nezamijećeni i prezreni, unatoč činjenici da su svugdje oko nas, u svakidašnjosti i običnosti života. Isus ih naziva blaženima – ne zbog njihove tegobne životne situacije, zbog njihova trpljenja, nego zbog strpljenja koje je izraz pouzdanja u Boga i u njegovu volju. I život ispunjen ugodom i život ispunjen trpljenjem, mogu biti jednako isprazni i tjeskobni, ako nema mjesta za Boga, koji je jedini darivatelj svjetla i smisla. Zato u Isusovoj Besjedi na gori susrećemo i rečenicu koja rasvjetljuje sva tegobna životna stanja: »Ne budite zabrinuti za život svoj (…) Tražite najprije Božje Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.« (Mt 6, 25a.33). Tako su Isusova blažen­stva skica za biografiju njegovih vjernika, pozvanih na svetost.

Mnogi koji su poznavali s. Gašparinu bez dvojbe su ovih dana kao znak i milost prepoznali činjenicu da je u svome trpljenju preminula baš na svetkovinu Svih Svetih. I u ovoj običnosti ljudske smrti Bog kao da je htio poručiti da strpljivost, skromnost, jednostavnost i ljubav grade put blaženstva, put do Boga i do njegove vječnosti. Zato smo danas navijestili onaj isti evanđeoski odlomak koji naviještamo u toj svetkovini. Ovaj sprovod svetkovina je Božje ljubavi i Božje nagrade svima koji se u njega pouzdaju.

Preminula je tri dana nakon blagdana svetoga apostola Tadeja, čije je ime primila na krštenju. Među željama koje su joj u posljednje vrijeme ispunjale srce bile su želje, nalik onima koje je apostol Tadej izrekao na posljednjoj večeri obraćajući se Isusu: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« (Iv 14, 22). Bila je, naime, u vjeri brižna za one koji, po njezinu viđenju, još nisu spoznali veličinu Božje ljubavi i milosrđa, ali u razgovoru koji sam s njom vodio prije dva tjedna, kao da je u tim dvojbama osjetila utjehu Isusova odgovora apostolu Tadeju: »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.« (Iv 4, 23).

Njezino krsno Tadeja ili Tada, kako smo je u obitelji zvali, vodi nad do aramejskoga tawdī, što znači zahvalnost, pa bi Tadeja bila ona koja zahvaljuje, a u kršćanskoj je interpretaciji ime bilo povezivano i s grčkim Theódoros, Božidar, Božidara, ili u širemu značenju: »što Bog dade«. Doista, živjela je jednostavno, Bogu zahvaljujući i nesebično se darujući, vođena pouzdanjem u Onoga koji je izvor svakoga dobroga dara.

Čudesno je da ju je i redovničko ime Gašparina vezalo uz Božje darivanje. Gašpar, ime jednoga od trojice mudraca koji su se došli pokloniti Isusu u Betlehemu, u sirskome znači »rizničar«, »čuvar blaga«, a njegovo poklonstvo pred Isusom, u skromnosti jaslica, otkriva da je Isus, najveće blago, neiscrpiva riznica dobrote i ljubavi.

Možemo reći da je s. M. Gašparina životno spoznala, a svojom skromnošću, jednostavnošću i nesebičnošću u služenju radosno svjedočila da je poklonstvo Isusu vrjednije od svega, živeći Isusovu riječ: »Tražite najprije Božje Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.«

O njezinu životu, o njoj samoj, mnogi od vas ovdje nazočnih znadete puno više od mene. Ali i rijetki susreti i razgovori otkrivali su svu njezinu jednostavnost, brigu i ljubav za druge. Osjetila je poziv slijediti Gospodina po primjeru utemeljitelja svoje redovničke družbe, sluge Božjega Josipa Stadlera, ali i zadobila milost susretati se i razgovarati s još jednim slugom Božjim, ocem Antom Antićem, dok je boravila i radila u Franjevačkome samostanu u Samoboru, a on onamo više puta dolazio na oporavak i odmor. Rado ga se sjećala, živo pripovijedala susrete s njim, ponavljala rečenice koje joj je govorio, te uvjerena u njegovu svetost, molila za njegovu beatifikaciju, a mene toliko puta zamolila da se sjetim nje na njegovu grobu u crkvi Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Uzdam se da su se ponovno susreli pred licem nebeskoga Oca u kojega su se životno pouzdavali, živeći blaženstvo jednostavnosti i običnosti života.

Čudesni su Božji putovi. Bog svoju slavu očituje u istinitosti življenja evanđelja, neovisno koju službe vršili i koje nam zadaće bile povjerene. Za sestru Gašparinu mnogi će reći da je uzorno živjela i da joj vršenje sasvim običnih poslova u domaćinstvu, nije bilo zaprjekom za životnu radost. Služenje u franjevačkim samostanima u Cerniku i Samoboru, a osobito u Mandaljeni, u samostanu i zavodu za osobe s posebnim potrebama (Josipovac), bilo je put njezinoga  rasta i zrenja u vjeri i redovničkome posvećenju, ne posustajući sve dok su joj životne snage to dopuštale. A kad su popustile snage služenja drugima, svoju je bolest, praćenu velikim trpljenjem, spremno prepoznala kao novi oblik strpljivoga služenja, podnoseći patnje za one do kojih nije mogla doprijeti na drugi način, živeći mudrost riječi sv. Pavla: »Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom bilo smrću. Ta meni je živjeti Krist a umrijeti dobitak.« (Fil 1, 20-21).

Doživjela je duboku starost, ali u kršćanskome gledanju nije važno koliko naš život ima godina, nego koliko naše godine imaju života. Od dubokih godina važnija je dubina života, jer samo zrno koje je bačeno na duboko tlo, može donijeti plod (usp. Mt 13, 5).

Pouzdani u Gospodina, danas smo zahvalni za svu jednostavnost dobra očitovanoga u jednome duboko življenome životu. S tom zahvalnošću, molimo Gospodina da našu pokojnicu primi u zagrljaj svoje vječnosti.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, s vjerom punom pouzdanja zazovimo nebeskoga Oca, koji je izvor života i vječna nagrada svima koji hode putem njegovih zapovijedi.

1.         Rasvijetli, Gospodine, hod svoje Crkve na putu kroz svijet da, poslušna tvojemu Duhu, donese ljepotu tvoga blaženstva svim ljudima, molimo te.

2.         Primi, Gospodine, u očinski zagrljaj službenicu svoju s. Gašparinu: grijehe joj dobrostivo oprosti i daj da bude dionik pjesme nebesnikâ, molimo te.

3.         Okrijepi zajedništvo i radost vjere ove redovničke zajednice: daj da mudrost evanđelja urodi radosnom ljubavlju prema svim starima, osamljenima, bolesnima i svim potrebitima, molimo te.

4.         Ne uskrati svoje utjehe onima koje je smrt odijelila od njihovih najbližih: ogrij njihovu bol svjetlom Kristova uskrsnuća i prodahni ih nadom u vječno zajedništvo s tobom u slavi, molimo te.

5.         Otvori vrata vječnosti svima koji su usnuli u nadi uskrsnuća, molimo te.

Tvoji dani, Gospodine, nemaju svršetka, a tvojemu milosrđu nema mjere.
Ispuni nas nadom koja ne pozna zalaza, a braću i sestre koji dovršiše svoje zemaljsko hodočašće uvedi u novost života, koju nam je svojom smrću i uskrsnućem pripravio tvoj sin Isus Krist, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.