S. M. PANKRACIJA (Stana) VIDOVIĆ

(Vidonje, 22. ožujka 1934. – Dubrovnik, 3. srpnja 2020.)

U bolnici u Dubrovniku, u koju je zbog srčanih smetnji bila smještena prije desetak dana, u popodnevnim satima na prvi petak mjeseca Srca Isusova, 3. srpnja 2020. godine, blago je u Gospodinu preminula i preselila se u kuću Oca nebeskoga draga s. M. Pankracija Vidović, u 87. godini života i 63. godini redovništva.

Pokopana je u samostansku grobnicu 7. srpnja 2020. na groblju sv. Ivana u Metkoviću.

Sprovodne obrede na groblju sv. Ivana predvodio je župnik župe sv. Ilije u Metkoviću fra Ante Bilokapić, a uz njega su bili župnik župe Vidonje don Mladen Margeta, župski pomoćnik župe sv. Ilije fra Dario Sinković, fra Duje Jukić iz Vrgorca. Bio je nazočan i mons. Martin Vidović, naslovni nadbiskup ninski i apostolski nuncij na raspolaganju Svete Stolice. Iz Vrhovne uprave na sprovod su došle vrhovna savjetnica s. M. Vedrana Krstičević i svojom nazočnošću izrazila zahvalnost s. M. Pankraciji za redovnički život i uzorno svjedočenje u Družbi. Na sprovod su došle sestre iz naših bližih zajednica na čelu s provincijskom glavaricom s. M. Terezijom Pervan. Bila je prisutna rodbina, prijatelji i lijepi broj vjernika župe sv. Ilije, koji su sudjelovanjem u sprovodnom obredu i sv. Misi plemenitu dušu s. M. Pankracije preporučili Gospodinu kome je posvetila svoj život. 

U ime svih sestara Splitske Provincije, od s. M. Pankracije oprostila se provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan slijedećim riječima:

¨S. M. PANKRACIJA (Stana) VIDOVIĆ, rođena je 22. ožujka 1934. godine u Vidonjama, u uzornoj katoličkoj obitelji Nikole i Matije rođene Glavinić. U vrijeme njezina odrastanja u našoj Družbi već je bilo nekoliko sestara rodom iz Vidonja, na čelu s pionirkom redovničkih zvanja iz neretvanske doline s. M. Teklom Vrnoga. Njezina pet godina starija s. M. Hijacinta već je bila u našoj Družbi. Uz dobri kućni i vjerski odgoj, uz milost Božju, i ona se odlučila za redovnički život. U  dvadesetprvoj godini života , 19. siječnja 1955., dolazi u naš samostan u Samobor, gdje se priprema za redovnički život u našoj Družbi. U samostanu ˝Antunovac˝ u Maksimiru 14. kolovoza 1956. godine prima redovničko odijelo i ulazi u novicijat, koji je obavila u samostanu u Samoboru. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1957. u samostanu ˝Antunovac˝, a doživotne 15. kolovoza 1963. godine u samostanu na Kraljevcu u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta od 16. kolovoza 1957. do 16. kolovoza 1960. godine vrši službu kuharice  u samostanu otaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu, u kojem su osim patara bili sjemeništarci i bogoslovi. Godine 1960. dolazi u samostan „Sv. Rafaela“ u Solinu, gdje do 16. travnja 1962. vrši službu kuharice. Iz Solina odlazi u katedralnu  župu Srca Isusova u Sarajevo, gdje do 16. travnja 1966. vrši službu kuharice. Četiri i pol godine vrši službu kuharice kod otaca Scalabriana u Loretu, u Italiji.  Od 28. srpnja 1971. do 8. ožujka 1981. godine u hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu vrši službu kuharice i pomaže u potrebama misije za naše ljude, koji su u to teško vrijeme izbjegli iz zemlje većinom zbog političkih okolnosti i u potrazi za poslom. Vrata dvokatne kuće na Bagneuxu (Banje), u kojoj su stanovali svećenici i sestre, bila su otvorena za sve. Svatko je dobro došao. Živjelo se skromno, a u kući malo prostora. Tih godina svakodnevno je dolazilo više dese­taka Hrvata u misiju k svećenicima i sestrama tražeći kruha, stan, posao. Svećenici i sestre su ih primali, tješili i dijelili s njima što su i sami od drugih primali. Sestra Pankracija vrši samaritansku službu skupa s drugim sestrama i svećenicima na misiji, s don  Zdravkom Ostojićem i isusovcem patrom Vladimirom Horvatom, obilazi bolesne i osamljene naše ljude u njihovim obiteljima, bolnica­ma i staračkim domovima.

Nakon Pariza dolazi u Dubrovnik, i godinu dana vodi domaćinstvo u samostanu otaca kapucina. Iz Dubrovnika dolazi u samostan „Sv. Obitelji“ u Metkoviću, u kojem požrtvovno vrši službu predstojnice od 5. listopada 1982. do kolovoza 1989. godine. U to vrijeme postojala je opasnost od nacionalizacije samostanskog zemljišta uz sam samostan. Ona sa sestrama moli, razmišlja i zaključuje da što prije na postojećem terenu treba početi s gradnjom novog samostana i uklopiti ga u već postojeći samostan. Provincijalna i Vrhovna uprava daju potrebna dopuštenja za gradnju novog samostana, ali, u tadašnjim uvjetima, potrebnih novčanih sredstava za takvu gradnju nije bilo. Sestra Pankracija sa sestrama moli i ne gubi nadu. Imaju pouzdanje u Boga i u plemenitost dobročinitelja. Mons. Fabijan Veraja preko s. M. Dominike Vidović koja je s njim bila u Domu u Grottaferrati, doznavši za njihov plan, pokrenuo je akciju za financiranje izgradnje novog samostana u Metkoviću. Počelo se s gradnjom uz pomoć Boga i trudom sestara, na osobiti način poduzetne predstojnice s. M. Pankracije. Ona je svakodnevno s voditeljem radova ing. Mirom Vrnogom, tiho i samozatajno kao pčela, bila uz radnike. Novi samostan svečano je otvorio i blagoslovio 1. travnja 1989. splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić. Koncem 1989. godine s. M. Pankracija dolazi u samostan „Nazaret“ u Omišu u kojem vrši službu kuharice do polovine 1991. godine, zatim u zamjenama vrši službu kuharice u konkatedralnoj župi sv. Petra u Splitu i u samostanu na Bačvicama u Splitu.

Od 8. srpnja 1994. do listopada 2008. godine živi u našoj zajednici u Grottaferrati u Rimu, i požrtvovno vrši službu kuharice. Duša je svih gostoprimstava u ovoj po svojoj naravi otvorenoj zajednici, svima koji navraćaju službeno, na prolaz, ili za odmor. Poštivala je i cijenila svećenike, a na osobiti način domaćina ove kuće mons. Fabijana Veraju, dobročinitelja izgradnje samostana u Metkoviću.

Od listopada 2008. godine ponovno je u samostanu „Sv. Obitelji“ u Metkoviću, u kojem preuzima službu kuharice. Iako su joj fizičke snage bile slabije i zdravstveno stanje narušeno, trudila se i sve do nedavna, tiho, samozatajno, s puno ljubavi vrši povjerenu joj službu. Cijeli svoj redovnički život, kroz 63 godine, radila je kao kuharica.  S ljubavlju i pravim umijećem kuhala je za sestre, a više godina i za sestre i svećenike. Bez prigovora da joj je teško i naporno. Ništa joj nije bilo teško učiniti za sestre, za zajednicu, za one koji navraćaju u samostan. Tolike godine biti na službi kuharice, tiho i samozatajno, s blagim osmjehom, spremna uvijek pripremiti i pružiti jelo, nije bilo lako ni jednostavno. Ona je to činila s ljubavlju i samozatajno, i na tome joj u ime sestara, svećenika i svih kojima je služila od srca zahvaljujemo. Bila je duša molitve, reda i rada, vjerna i pouzdana u ljudskom i redovničkom svjedočenju. Bolest srca je uznapredovala, pa je zadnjih dana smještena u bolnicu u Dubrovniku. Njezino je plemenito srce, pročišćeno požrtvovnom ljubavlju i kucajima prema bližnjima, prema svojoj redovničkoj zajednici,  u popodnevnim satima na prvi petak, utihnulo i nastavilo kucati u vječnoj slavi sjedinjeno sa Srcem Isusovim. Srcu Isusovu je na poseban način bila pobožna. Pridružila se svojim kolegicama s kojima je bila u novicijatu, s kojima je 15. kolovoza 1957. položila privremene redovničke zavjete, a od srpnja 2019. do danas, kroz godinu dana su umrle: s. M. Leoniji Vukasović,  s. M. Tonki Mandalinić s. M. Timoteji Radošević, s. M. Protaziji Brčić i  s. M. Marcelini Lovrić.

Hvala župniku župe sv. Ilije fra Anti Bilokapiću na predvođenju sprovodnih obreda i misnog slavlja koje će slaviti u samostanskoj kapeli za pokoj duše s. M. Pankracije, i što je bio na usluzi kad god je trebalo za duhovnu okrepu s. M. Pankraciji. Hvala i ostalim nazočnim svećenicima na sprovodu, sestrama i svima koji ste došli ispratiti našu sestru na vječni počinak.

Izražavam duboku sućut rodbini sestre Pankracije: njezinoj i našoj s. M. Hjacinti, obiteljima sestre Marije i pokojne braće i svoj ostaloj rodbini. Hvala svim koji su iz rodnog Vidonja došli na sprovod s. M. Pankracije.

Draga s. M. Pankracija, s Vama odlazi još jedna od starijih generacija sestara Služavki Malog Isusa, koju resi krepost malenosti i evanđeoskog služenja Isusu u bližnjima, duh našeg utemeljitelja sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera. Bila ste nam Božji dar. S ponosom i zahvalnošću nosimo u srcu sjećanje na Vas kao dobru, vedru i plemenitu, jednostavnu i dostojanstvu ženu i uzornu redovnicu. Pružala ste nam svijetli trag Božje dobrote i milosrđa, Božje blizine i ljubavi. Svojim životom učila ste nas kako se voli Isusa i Crkvu, Družbu i Provinciju, sestre i svećenike, sve ljude. Pomozite nam svojim zagovorom kod Gospodina da s Božjom pomoću nastavimo Vašim putem svjedočenja na putu prema vječnosti.˝.

Nakon sprovoda slavljena je sveta misa zadušnica u kapeli Samostana Svete obitelji,  koju je predslavio je župnik fra Ante Bilokapić, u koncelebraciji s don Mladenom Margetom. Euharistijskom slavlju nazočio je i mons. Martin Vidović.

Župnik fra Ante Bilokapić je u homiliji nadahnutim riječima istakao svijetli lik s. Pankracije kroz njezino redovničko predanje Isusu i bližnjima.

U homiliji je fra Ante rekao:

˝Radost je unišla na moja vrata od kada je Bog unišao u moj život. Radujte se sa mnom moji prijatelji, jer onaj koji me stvorio uvijek gleda na mene. Budući da je uvijek sa mnom nikoga se pa ni smrti ne bojim!

Ovako je braćo i sestre na život, koji je primila kao dar od Boga preko svojih roditelja, gledala ona koju smo malo prije ispratili na vječni počinak na našem groblju sv. Ivana i u čije smo se ime ovdje sabrali da se pomolimo i zahvalimo Bogu što smo je mali u svojoj sredini i što smo imali prilike upoznati  je - s. M. Prakraciju.

Njezina zvijezda života zablistala je na ovom našem obzorju u župi Vidonje. U obiteljskom ozračju čula je glas koji ju je pozvao da ga slijedi. Odazvala se i ostala vjerna ovoj zajednici časnih sestara Služavki Malog Isusa. Od tada pa do pred koji dan njezino srce kucalo je za ovu zajednicu.

S. Pankracija bila je tiha, skromna, jednostavna sestra. U razgovoru je otkrivala osobu koja se ogledala ne u nečem zemaljskom, ne u nečem stvorenom, nego u samom Bogu. Njemu se potpuno predala i posvetila. Za nju je On bio sve. Tako je promatrala sestre i svećenike, svakog čovjeka. Kroz svoj dugi redovnički život nikada se nije tužila. Službe koje je obavljala, obavljala je savjesno i mirno. Govorila je: Svagdje mi je bilo lijepo, jer sam imala mir u duši. Taj mir ju je poptuno ispunjao. Najviše je vremena sprovela ovdje u Metkoviću, u ovom samostanu koji se izgradio dok je obavljala službu predstojnice.

Sestra Pankracija bila je ispunjena tolikom vjerom da je i ovaj ovozemni rastanak gledala sasvim otvoreno. Nije se bojala. O smrti je govorila: ˝Svaki dan je očekujem. Što sam mogla činila sam. Ništa ne želim, za ničim ne žalim, nego kad ću biti posve Božja. A, ako je volja Božja da još živim, a voljela bih da to ne bude dugo, molim ga da mi poveća milost da ga još više ljubim i njemu služim. Bez milosti Božje ništa se ne može!˝- ponavaljala bi.

Upitat ćemo se: odakle je s Pankracija crpila toliku milost, toliku snagu. Crpila je i nalazila u euharistijskom susretu s Isusom Kristom. Rijetko se braćo i sestre može susreti takva osoba koja se toliko radovala tom susretu. Za nju je to bio najsvetiji trenutak. Za taj trenutak ona je u svakom novom danu koji joj je bio darovan živjela.

Sestro i braćo, rastanak sa s. Pankracijom znamo i vjerujemo nije vječan. Mi vjerujemo i nadamo se u još jedan susret i zajedništvo života s njim u kraljevstvu Nebeskog Oca.

Ovozemni život sestre Pankracije bio je život vjere, život ljubavi za Boga, za ovu redovničku zajednicu, za brata čovjeka. Uzmimo i mi dio svjetlosti od njezine zvijezde, da bismo mogli sjati i davati svjedočanstvo života kakvog je dala i davala s. Pankracija.˝.

Nakon svete mise sestre iz samostana Sv. Obitelji na čelu s predstojnicom s. M. Angelis Kešina za sve prisutne pripremile su u samostanskoj blagovaonici okrepu i zajedničko druženje u znak zahvalnosti i odanosti prema s. M. Pankraciji.

Hvala Ti Gospodine što si nam kroz život jednostavne i samozatajne redovnice s. M. Pankracije pokazao ljepotu. Počivala u miru Božjem!

 S. M. Maneta Mijoč