Danas 16. 4. u 12,30 sati na splitskom gradskom groblju Lovrinac, ispraćena je g. Slavka Kolar, rođ. Gabrić, sestra naših sestara s. M. Agnes i s. M. Valencije.

Slavka je rođena  30. 4. 1932. god. kao drugo dijete od dvanaestero djece (dvoje je u dječjoj dobi preminulo) od oca Duje i majke Anđe rođ. Marović. U brojnoj i pobožnoj obitelji naučila je što znači suosjećati, voljeti i ne biti sebičan.  Nakon  II. svjetskog rata kada se prisilno odvodilo mlade  djevojke i mladiće na rad, pronicava i brižna majka čuvala je svoje kćeri od mogućih opasnosti. Tako je svojoj sestri povjerila Slavku, i dozvolila da ode u Vukovar, gdje je imala rođaka, a i mogućnost zaposlenja.  U Vukovaru upoznala je Nikolu Kolara, te se među njima razvila ljubav koja je okončana brakom. Djecu nisu dobili, ni međusobnu ljubav i razumijevanje nisu izgubili. Trudili su se i vlastitim rukama priskrbili potrebna sredstva za izgradnju kuće, koje su se u Domovinskom ratu morali odreći, jer je Slavka bila među zadnjima koji su 1991. g. napustili Vukovar prije okupacije. Suprug Nikola ostao je braniti svoj dom i Domovinu, te je mjesec dana kasnije poginuo. Prvih nekoliko mjeseci bila je smještena kod naših sestara u Krilu Jesenice, zajedno  sa sestrom Šimom, koja je nakon Slavke došla u Vukovar- Borovo Naselje. U Krilu Jesenice bila im je rođena sestra s. M. Valencija.  Kasnije su sa ostalim izbjeglicama smještene u Ruskamen. Budući im je kuća u Vukovaru  opljačkana i uništena a suprug ubijen, odlučila je ostati u Splitu u blizini svoje rodbine.

Pobožna i odana volji Božjoj ostatak života posvetila je molitvi, strpljivo podnoseći teret života. Koljena joj nisu najbolje služila, ali to je nije priječilo da redovito sudjeluje u sakramentalnom životu. Kad nije mogla odlaziti u crkvu, u svom stanu nizala je krunicu za krunicom. Na posljednjem ispraćaju bilo je dirljivo čuti župnika don Antu Žderića kako je svjedočanstvo ostavila i koje su njezine poruke ostale u njegovu pamćenju: 1. Mi smo potrebni ovom svijetu. 2. Moj don Ante, nema smisla škrtariti, ako ja mogu imati- neka i drugi imaju, 3. Molila je redovito Boga za sve svećenike i cijelu Crkvu Božju, pa bi rekla: "Moja baka Radanuša je rekla - Ne može se njivu prignjojiti ni Boga primoliti."  Don Ante je svjedočio da je on i župski vikar redovito za prve petke dolazili i dijeli joj sakramenat pomirenja, ostavljajući nju zadnju, da mogu s njome razgovarati i čuti nešto pobožno, što od drugih nisu mogli čuti. Takva osoba mogla je prije same smrti ponavljati riječi: „Isuse moj, željo moja, sretna li je Slavka Tvoja!“

Kad je bila slabijeg zdravlja, brat Ivan sa suprugom Ružom i sestrama s. Agnes i s. Valencija bili su joj u ispomoći, brinući se za domaćinstvo, urednost u stanu i medicinsku pomoć.  Zadnju godinu dana kad je potpuno onemoćala, bila joj je potrebna danonoćna pomoć, koju su joj nesebično davale nevjesta Ruža i s. Agnes izmjenično. To je uključivalo povezanost sa liječnikom, svećenikom, osobnom higijenom, i hranom. Okrijepljena bolesničkim pomazanjem, tiho je izdahnula 14. 4. u ranim jutarnjim satima.

Na ispraćaju poštujući trenutnu situaciji, bila je brojna rodbina i prijatelji, 4 svećenika i 12 naših sestara (Split- sv. Ana, Split-Bačvice, Split-Šine. K. Kambelovac, K. Jesenice).

S. M. Agnes i s. M. Valencija zahvaljuju vodstvu Provincije (prethodnom - s. M. Anemairiae Radan i sadašnjem -  s. M. Tereziji Pervan) na razumijevanju i iskazanoj sućuti, svećenicima, sestrama koje su bila na ispraćaju, kao i onima koje su im  izrazile  svoju iskrenu sućut.

Našoj Slavki rajska slava, neka uživa u miru Božjem i slavi Boga zajedno svima svetima.

s. M. L. B.