Naš Dobri Pastir providio nam je i ove godine 8. listopada dan odmora od svakodnevnih dužnosti i druženje sa sestrama raznih Družbi i Redova. Uistinu, blagoslovljen je bio svaki trenutak današnjeg dana, izleta i hodočašća.

Započeli smo dan pozdravljajući našu Nebesku Majku i zaputili se u Biskupiju, najznačajniji starohrvatski lokalitet gdje se u spomen nekadašnje stolne crkve kninskog biskupa sagradila crkva sv.Marije. Tu je također pronađen najraniji poznati lik Gospe u hrvatskoj umjetnosti tzv. „Gospin pralik“. Eto, pozdravivši prvo Gospu, uzvratila nam je stostrukim pozdravima s Neba jer nas je pratila kroz čitav dan. Sljedeća postaja bila je župna crkva sv. Ante u Kninu. U 2. svjetskom ratu bombardirana, zatim u Domovinskom ratu izgorjela u cjelosti, danas je obnovljena, „ko nova“ jer rekao je fra Petar Lubina, naš delegat i voditelj izleta: „moćan i gotovo“, misleći na zaštitnika župe. Kao poveznica bogate povijesti, sadašnjosti i budućnosti u Kninu je sagrađena i nova crkva koja nosi nalov Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Osim što smo u njoj slavili sv.Misu, nazočili smo i krštenju malog Leona. Kažu da nikada nije bilo više redovnica na krštenju djeteta. Slava Isusu. A sama crkva je veličanstvena, neopisivo lijepa.

Okrijepljeni duhovno i tjelesno, zaputili smo se na najveću utvrdu u Dalmaciji- Kninsku tvrđavu. Okupljeni oko kipa Franje Tuđmana zahvalne molile smo pjevajući da nam „Bog čuva Hrvatsku“, naš dragi dom i divile se prirodnim ljepotama ovoga kraja. Kako li je samo divno Bog stvorio svijet. Tko je kao On? Stekla su se i nova poznanstva i prijateljstva.  Naš vodič Marko i fra Petar neumorno su nasu vodili kroz povijest tvrđave i samoga Knina.

Osobno, na mene je najviše ostavio dojam prizor koji sam ugledala kada smo izišli iz crkve sv. Spasa u Cviljanima iz 9. stoljeća, naše zadnje postaje ovog izleta. Naime, u daljini sam ugledala stado ovaca koje je pastir okupljao i vodio s paše doma. Nikada nisam vidjela toliko ovaca na jednom mjestu. Podsjetilo me to na dobro znanu prispodobu o izgubljeno-nađenoj ovčici. Sada sam mogla shvatiti. Zaista, TKO bi ostavio 99 zbog jedne? Odgovor mi je dao tekst jedne pjesme: „Samo Isus može to učiniti, zato ću Mu vjerna ostati.“ Ali to nije sve. Crkva podsjeća na crkvu sv.Damiana u kojoj je moj omiljeni „Nebeski prijatelj“ sv.Franjo dobio poziv od Gospodina da obnovi Njegovu crkvu. Ne fizički, već duhovno. Osjetila sam da na to poziva i nas danas. Ne da budemo napola svete, već da izgorimo do kraja za Boga i duše. Izgleda da je istinita ona „šećer na kraju“ jer me ova zadnja postaja totalno skroz-naskroz preoduševila.  Zadnja Gospodinova postaja (Golgota) ne ostavlja nas ravnodušnim. Amen. Aleluja.

S. M. Faustina