Vremenska prognoza za Dalmaciju: crveni meteoalarm. Pomisao na Livno u ovomu trenutku, i još k tome duhovne vježbe, daje nam nadu da će se moći „lakše disati“. I nismo se prevarile! 

Tako da smo od 7. do 14. kolovoza zaista mogle osjetiti što znači pravo osvježenje, u svakomu pogledu! Čak su neke sestre tražile i „rukav više“… A riječi fra Ante Akrapa, voditelja duhovnih vježbi, dodatno su pridonosile tomu da se osjeti ljepota darovanoga nam vremena i ambijenta.

Fra Ante je ovih dana pred nas stavljao teme koje se bitno tiču našega života, kao i pitanja na koja se ne možemo tek tako oglušiti i koja od nas zahtijevaju odgovor, odgovor nas samih pred Bogom, odgovor srca i duha. Jer, kako je fra Ante i rekao, duhovne vježbe su vježbe duha, a ne uma. Počevši s temom milosrđa, svaki dan smo sve više imale priliku preispitivati sebe, svoj duh, svoje postupke i djela. Iz naših usta tako često znaju dopirati riječi kao što su milosrđe i samilost, ali naša djela nažalost znaju pokazivati suprotno od toga; djela su nam ponekada sebična i licemjerna. Možemo li iskreno, otvorena srca, stati pred Boga i pred same sebe i osvrnuti se na ono što ostavljam oko sebe, kakve tragove ostavljam u srcima i dušama drugih ljudi?! Naša djela bi trebala biti djela milosrđa i dobra, jer pozvane smo biti one koje doprinose izgradnji i poboljšanju svijeta, pozvane smo biti svete kao što je svet Onaj koji nas je izveo na ovaj put.

Taj naš put pred Bogom fra Ante nam je približio i preko naših zavjeta. Zavjeti nisu nešto što nam je nametnuto kao teret, nego ona nit redovništva koja nam pomaže da sebe možemo na istinskiji način darovati drugima i svijetu u kojemu smo poslane djelovati. I to radosno djelovati, kako nam kaže i papa Franjo u svojoj okružnici: radosni smo jer nas je Isus pogledao – i iz toga susreta s Kristom ići u susret drugima. Radost je krepost velikih koji se ne bave sitnicama; ona nije posljedica vanjskih okolnosti. Upravo mi u posvećenomu životu pozvani smo utjeloviti Radosnu vijest, pozvani smo nositi Božji osmijeh. Stoga naši samostani ne bi trebali biti čistilišta, nego obitelj. Tek tada će Duh Sveti biti u središtu naših zajednica.

Ukoliko je Duh Sveti u središtu, onda će i naša vjera biti prava istinska vjera. Ne „velika“ vjera koja neprestano govori o Bogu, koja ga svugdje stavlja banalizirajući tako njegov zahvat u naš život; nego „mala“ istinska vjera, kao gorušičino zrno, malena, nenametljiva. Samo kao takva, vjera se može razviti u „veliko stablo“. Kršćanstvo koje živi od mnoštva riječi nikada neće naučiti vjeru živjeti istinski. Mnoštvo riječi dovodi nas u opasnost da budemo proklamatori Riječi bez življenja. A upravo je Riječ, Isus Krist pokazatelj kako istinski živjeti vjeru – on se saginje nad svakom ljudskom bijedom; njegovo djelovanje je milosrđe i praštanje. Bog, naime, svoju bit očituje u smilovanju i praštanju, što nam je fra Ante pokazao kroz tumačenje knjige o proroku Joni. Samo nas ljubav i praštanje mogu spasiti, i na ovomu i na onomu svijetu – jer „mjerom kojom mjerimo i nama će se mjeriti“. Ako nam je oprošteno, od nas se traži ista mjera.

A oprošteno nam je! U euharistiji imamo vidljiv dokaz za to. Euharistija je sabiralište svega Isusova djelovanja i riječi, ona je više od obreda, sastanka, riječi… Ona je otajstvo susreta i jednoga odnosa ljudi s Kristom. Jedan od posebnih obilježja euharistije je „pranje nogu“ – služenje. Na nama je hoće li nam euharistija biti istinsko zajedništvo i služenje, ili tek egoistični emotivni trenutak?!

s. M. Petra