Naš treći susret animatora DPMI-a zagrebačke provincije u ovoj pastoralnoj godini započeo je u prelijepoj bazilici Srca Isusova u subotu 10. svibnja na dan kada u domovinskoj Crkvi slavimo spomendan bl. Ivana Merza ( čiji se posmrtni ostaci čuvaju u toj Bazilici ).  Sakupljeni u zajedništvu, prisustvovali smo svetoj Misi u 8:30.h. Poslije smo otišli na Blaženikov grob , gdje smo svaki ponaosob, uputili molitve Bogu, po Njegovu zagovoru. U predvorju crkve, pozdravili smo se s  dr.sc. Agnezom Szabo, koja nam je animirala prijepodnevni dio susreta.

Nakon uvodnih riječi i mnogih važnih detalja vezanih za baziliku Srca Isusova, uputili smo se pješice, kako je i planirano, pod vodstvom iskusne Povjesničarke, ulicama Zagreba, i slušali s punom pažnjom dragocjene informacije, vezane uz Stadlera, ali i ostalih značajnih podataka, koje je ona „sipala kao iz rukava“. Divno je bilo hodati u svijesti da je tim ulicama hodio sluga Božji...Hm, moj korak Stadlerovim stopama po gradu Zagrebu?! Tako smo upoznati sa književnim Društvom sv. Jeronima na Tomislavovu trgu, s kojim je usko surađivao Sluga Božji Josip Stadler. Nadalje, došli smo do Palače Hrvatskog sokola (lijevo od HNK), gdje se održavao Prvi hrvatski katolički kongres, gdje je govorio nadbiskup Stadler. Zatim smo došli do samostana Sestara Milosrdnica, u Frankopanskoj ulici  i u crkvi posvećenoj sv. Vinku Paulskom, također nam je održala g. Agneza zanimljivo kratko predavanje. Tako smo saznali da je u sastavu zgrade samostana, bilo uredništvo Glasnika sv. Josipa, kojega je besplatno uređivao Sluga Božji, Stadler, sve do odlaska u Sarajevo,1881.g, a koji i danas izlazi u Karlovcu.

Iz Frankopanske smo krenuli Mesničkom ul. na Gornji grad. Usput smo čuli, da se u ulici Tuškanac, br.1 (nekad Streljačka ul.) nalazila do 1927., velika palača Streljane, u kojoj je Stadler za vrijeme Prvog katoličkog kongresa 1900., održao znameniti govor u kojem izražava čežnju da se Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom, na što je nastalo klicanje; „Živila Bosna hrvatska“, i također je zaželio, što se tiče vjere i biskupa, da Bog dade Hrvatskoj mnogo pametnih,mudrih i pobožnih biskupa…Uz ovacije Stadleru, složno se i gromko zapjevala „Lijepa naša domovino“.  Nakon toga, politički napadi na Stadlera išli su do te mjere, da se tražila njegova ostavka.

Nastavili smo do crkve sv.  Katarinine  na Gornjem gradu(koja je bila zatvorena), u kojoj je Stadler mnogo puta služio misu, kao i u crkvi sv. Marka, a koja je nakon njegova odlaska u Sarajevo, ukrašena grbovima Trojedine Kraljevine. Prebogata znanjem,povjesničarka  gđa Szabo, nam je ukazala na klasičnu gimnaziju, koja se nalazi pored Katarinine crkve, u kojoj je Stadler bio i kateheta (u prizemlju),a na 1.katu bilo je od 1974.,Sveučilište, na kojem je Stadler bio profesor i dekan do svoga odlaska u Sarajevo. Tada smo krenuli prema Kamenitim vratima, kroz koja je često prolazio i Sluga Božji, Josip Stadler, i pozdravljao Gospu i nastavili put prema katedrali. Obzirom na vrijeme koje nam je počelo odmicati, nismo se navratili u katedralu, Nismo se zaustavili niti pored sjemeništa i nekadašnje bogoslovije, gdje je Stadler bio nadstojnik i profesor. Također nismo stigli u Muzej Bl.Stepinca, ostalo je još i nadbiskupsko sirotište u Vlaškoj ulici, gdje je Stadler boravio kao gimnazijalac, uz potporu Haulika i na koje sirotište, čuva uspomenu, crkvica sv. Martina, odakle je Stadler pošao u Rim na studije, gdje je završio dva doktorata. 

Po dolasku u samostan Antunovac, ugodno je bilo ući u sobu za sastanak u kojoj je uvijek sve lijepo uređeno i osmišljeno. Tako se uz prelijepi aranžman, isticao pano sa fotografijama iz našeg djelovanja i druženja.  Nastavili smo sa radom, t.j. naša Profesorica, bez ikakvih znakova umora, nastavila je izlaganje Prijatelji Maloga Isusa pod zastavom Srca Isusova.

Kada je stigao u Sarajevo, nije bilo ničega, ni crkve ni župnog dvora i tada odlučno rekao: „Stati pod zastavu Srca Isusova“, koja stalno posvješćuje i poziva na poniznost i uzdanje u pomoć Milosrdnog Srca Isusova. Budi skroman, i imaj toliko koliko ti treba za život, dijeli sa bližnjim sve ! Kada je izgradio katedralu, odmah ju je posvetio Srcu Isusovu i Marijinu, i to je ujedno prva i najveća crkva posvećena Srcima Isusa i Marije… Prije ručka, slijedila je molitva u kapeli, koju je sa nama molio  domaći župnik vlč. Alojzije Žlebečić, te  svim animatorima predao blagoslovljene medaljice Djeteta Isusa, znak PMI-. Nakon ručka, oprostili smo se od naše profesorice povijesti dr. Agneze Szabo, te smo prionuli uz drugi dio našega rada.  Slijedio je izbor za članstvo u VUDPMI-a. Animatorice koje nisu iz Zagreba, odmah su predložile da se njih izuzme u izboru, jer im je problem iz udaljenosti dolaziti u Zagreb. Tako je nakon regularnog glasovanja, kojem je predsjedala s. Katarina Penić – Sirak, provincijska glavarica, na zadovoljstvo sviju, opet izabrana g. Ivanka Novak, koja je do sada obnašala dužnost tajnice Društva. Konstatirali smo, da je to zapravo i nagrada za nju, jer je ove 3 godine zaista naporno radila, pa zaslužuje sada i plodove toga rada. Svi smo joj,  zadovoljni izborom,  čestitali i nastavili sa radom, dogovorom oko detalja slavlja godišnjeg susreta. 

I spontano se javi pjesma u srcu;  

Budi mi prijatelj, 
kroz život vodi me ti,
u srcu mome Isuse,
ja ču te čuvati…

Uz radosne pozdrave, zahvalni predanim sestrama, naš formativni susret, uspješno je završio! 

Marija Lukač, animatorica