VARAŽDIN:  U organizaciji varaždinske podružnice Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" u ponedjeljak 5. listopada održana je u dvorani Pastoralnog centra Varaždinske biskupije u Varaždinu tribina na kojoj je o sluzi Božjem dr. Josipu Stadleru, prvom vrhbosanskom nadbiskupu, govorio prof. dr. Pavo Jurišić, postulator Stadlerove kauze, profesor na ranijoj Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu i nedavno imenovan prvi dekan tamošnjeg novog KBF-a.

Na početku je uručen dar Dragutinu Drku, generalnom direktoru poslovnog sustava "Vindija" u znak zahvalnosti za sve što je učinio za Hrvate u Bosni kroz protekle godine, a ta se suradnja nastavlja kroz razne vidove sponzorstva i pomoći i u današnje vrijeme. U njegovo ime vrijednu umjetničku sliku sarajevskog slikara Ljube Laha primio je odvjetnik Mirko Ramušćak. Sliku je u ime HKD "Napredak" uručio prof. Jurišić, uz zahvalu predsjednika varaždinske podružnice prof. Ivana Bošnjaka direktoru Drku na brojnim donacijama i sponzorstvima "Napretkovih" aktivnosti. Ujedno je darovana monografija Varaždina samom predavaču koji je nedavno imenovan prvim dekanom utemeljenog teološkog fakulteta u Sarajevu. Uz čestitke dar je prof. Jurišiću uručio prof. Bošnjak, koji je u ime organizatora i Središnjice "Napretka" i njezina predsjednika Franje Topića pozdravio predavača i sve okupljene, osobito nazočnog kancelara Varaždinske biskupije mons. Antuna Perčića. Prof. Jurišić zahvalio je na daru i čestitkama, kazavši kako Vrhbosanska katolička teologija u Sarajevu postoji od 1889. godine kao visokoškolska ustanova, koja je dosad bila u sastavu zagrebačkog KBF-a, a dalje će biti samostalni katolički-bogoslovni fakultet pri Sveučilištu u Sarajevu.

Na tribini je govorio o liku Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa. Uvodno je kazao kako je riječ o osobi koja povezuje Hrvate katolike u raznim dijelovima hrvatskih područja, budući da je rođen u Đakovačkoj biskupiji, bio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije te prvi nadbiskup vrhbosanski. Josip Stadler, koji je po ocu imao njemačke korijene, rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu. Kao desetogodišnjaku umrli su mu majka Marija, brat i sestra, a ubrzo i otac Đuro. Brigu oko petero siročadi preuzeo je susjed Matija Oršić. U Brodu je završio pučku školu, a zatim je primljen u Nadbiskupsko sirotište u Požegi, gdje je završio nižu gimnaziju. Školovanje je nastavio u Biskupskom sirotištu u Zagrebu, a od jeseni 1862. kao pitomac kolegija Germanicum-Hungaricum u Rimu. Godine 1865. postaje doktor filozofije, a 1868. godine je zaređen i promoviran u doktora teologije. Godine 1869. vraća se u Zagreb gdje najprije postaje vjeroučiteljem u sjemeništu i gimnaziji. Godine 1874. postaje najprije izvanrednim profesorom, a zatim 1876. redovitim profesorom fundamentalne teologije. Osim svoje redovite dužnosti profesora, bio je i blagajnik Društva sv. Jeronima te je pokrenuo skupljanje dobrovoljnih priloga za osnutak Dječačkog sjemeništa u Zagrebu. Surađivao je u časopisu "Hrvatski učitelj" i osnovao list "Glasnik sv. Josipa". Bio je, ne samo u Zagrebu, nego i svuda po hrvatskim zemljama dobro poznata i uvažena ličnost.

Godine 1881. papa Leon XIII. uspostavlja redovitu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini pod nazivom Vrhbosanska metropolija s jednim nadbiskupskim sjedištem u Sarajevu i tri biskupije Mostar, Trebinje i Banja Luka. Prvim metropolitom i vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je dr. Josip Stadler. Za nadbiskupa je ustoličen u trošnoj crkvi u gradu gdje o jednoj dostojnoj metropolitskoj crkvi još nije bilo ni govora, a još manje o kaptolu, bogoslovnom sjemeništu i svjetovnom svećenstvu, jer u vrijeme turske vladavine cijelo se katoličko kršćanstvo nalazilo isključivo u rukama franjevaca. Teške su tada bile prilike u Sarajevu i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Zemlja je bila zapuštena, bune i neredi muslimanskog življa protiv okupacijske vlasti u svim krajevima, a narod je bio jako siromašan, osobito katolici. S vrlo malim sredstvima počeo je podizati svoju nadbiskupiju. Nikad nije očajavao, nego se dao na posao, prelazeći preko svih poteškoća mirno i radosno, uzdajući se u pomoć Božju i Blažene Djevice Marije, svoje vječne zaštitnice.

Već 1882. izlazi prvi broj "Srca Isusova“, službenog lista Vrhbosanske nadbiskupije. Iste godine otvara u Travniku dječačko sjemenište i gimnaziju otvorenog karaktera, a sagradio je i sjemenište s gimnazijom te upravu povjerio isusovcima. Iz te su škole izašli naraštaji bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata, i to svećenika, biskupa i akademičara raznih struka koji su postali stožer hrvatske inteligencije u Bosni i Hercegovini. Godine 1884. počinje se graditi katedrala, koju je dovršio 1889. i posvetio je Srcu Isusovu. Zatim podiže i otvara bogoslovno sjemenište u Sarajevu. U toj su ustanovi školovani svećenici Vrhbosanske metropolije. Smionost nadbiskupa Stadlera u podizanju tolikih i tako velikih građevina začuđuje sve, jer nije imao nikakvih sredstava. Da bi to uspio, on je molio, skupljao, prosio, pozajmljivao, a zdanja su nicala i služila svojoj svrsi. Tako ga je i đakovački biskup kad je došao u Sarajevo nazvao čudotvorcem. Osnovao je družbu sestara služavki Maloga Isusa, čija je zadaća bila da uzdržavaju i odgajaju napuštenu i siromašnu djecu, kao i djecu bez roditelja. Zato je u Sarajevu podigao veliko sirotište pod imenom "Betlehem". Na taj je način spašen i izveden na pravi put velik broj siromašne i napuštene djece. Podigao je i ubožnicu "Egipat" u koju su sestre primale napuštene starce i starice te se brinule za njih u njihovim posljednjim danima života. Svuda po Bosni gradio je mnogobrojne crkve, kapele i župske stanove, te osnivao razne vjerske i kulturne ustanove. Da je imao više novca, on bi bez sumnje načinio još velikih djela, ali i ova njegova djela, započeta skromnim sredstvima, danas su od neprocjenjive vrijednosti. Nadbiskup Stadler je osobno bio velik siromah. Umro je bez oporuke, jer nije imao ništa što bi ostavio u oporuci.

U životu ga je vodila samo čista i velikodušna ljubav prema Bogu i bližnjemu, ali ga je napadala politička austro-mađarska vlast kao katoličkog biskupa i borca za hrvatska prava. Za Stadlera je još u Rimu njegov poglavar, rektor zavoda Germanikum-Hungarikum, rekao da je Hrvat cijelim srcem. Kad su ga prije 86 godina spuštali u grob bili su svjesni da je toga dana "sišao u panteon naših katoličkih i hrvatskih besmrtnika stvaratelj i otac nove slobodne Hrvatske i katoličke Bosne, te da je duh njegov određen da bude genij i nadahnuće novim bosanskim katoličkim i hrvatskom naraštajima; da ime njegovo mora postati program u daljnjem radu i našim budućim nastojanjima". Prof. Jurišić je zaželio da rad na promicanju njegova svetačkoga lika bude odgovor na ono što je Stadler učinio za svoj čitav hrvatski narod.