Ove nedjelje, 15. 12. 2013., na poseban je način bilo naglašeno milosrđe prema bližnjem. Tko je moj bližnji? I mi se pitajmo uvijek nanovo; „Tko je moj bližnji? Isus je zaokružio pogledom po mnoštvu… I mi smo dio tog mnoštva, braća i sestre u Kristu, a da li tako osjećamo, živimo, ljubimo? Danas je naša župa sv. Jeronima, na poseban način aktivna, u milosrđu, u prikupljanju razne pomoći potrebitima!

Prijatelji Malog Isusa, g. Katica Presečan, g. Đurđa Matoš i ja, Marija Lukač, koja pišem ove retke, pripremili smo se za odlazak u dom u Crnatkovoj ulici, dom za stare i nemoćne! Već smo bili u tom domu, i posebno zaboli činjenica da nas neki nisu dočekali, preselili su se u vječnost... Neka ih Gospodin primi u svoje Kraljevstvo!  

Oni koji su nas dočekali, bili su vidno radosni,i zahvalni. Pripremili smo kolače,lijepo ih umotali, a ,ponijeli smo i ovčice, koje smo sami napravili, uz animaciju PMI iz Retkovca. Kolačima su se obradovali, ovčice nismo ostavljali, jer ih nemaju gdje držati. Prostor im je skučen i ono malo mjesta koje imaju na ormarićima, zauzeto je lijekovima,i hranom. Tako smo ovčice, i Malog Isusa,kojeg je lijepo napravila g. Đurđa Matoš, stavili pod bor u hodniku. Mnogi to neće vidjeti, jer su „prikovani“ na svojim krevetima. I tako smo krenuli po sobama, pozdravljajući i razgovarajući sa dragim bolesnicima. Posebno smo sebi obećali da ćemo biti pažljivi u razgovoru s njima, da ne žurimo, da im damo šansu da oni pričaju, da osjete da imamo vremena za njih. Koliko tu ima dramatičnih životnih priča… Nekako, napune nam se srca i tugom i radošću i ponosom i razdraganošću i posebnim osjećajem povezanosti, uzajamnog povjerenja. Nema tu nikakve računice, prikrivenih misli, tu je čovjek onakav, kakav jest… Jedna gospođa Ana, oslijepila je od povišenog šećera, amputiran joj je dio noge, ali je zadržala jednu razboritost, ljepotu govora i životne radosti. Ima kućicu koja će pripasti državi kad umre, jer nema svoje obitelji, a kad je mogla, uživala je u njoj, šivala odjevne predmete iz Burde, bila u radnom odnosu, iz kojeg ima sada mirovinu, koja joj pokriva troškove doma i ono što me posebno potreslo, radosna je, jer joj ostane malo novca da može popiti kavu kad je voze na dijalizu… Kako je malo potrebno za sreću… Bili smo i u muškim sobama koje su na tom II. katu u manjini. Uglavnom su udovci i mišljenja su da su im žene žive, ne bi bili u domu, jer djeca rade i ne mogu o njima voditi brigu koja im je potrebna 24 sata. Jedan gospodin nam je pokazao kako može pomalo hodati, držeći kateter u ruci, i nasmijan je zbog toga. I tu je malo potrebno za sreću… Kada smo izišle iz doma, pomalo smo šutjele, slažući dojmove u srcu, bogatije za puno toga, a onda smo i mi putem do kuće pomalo progovorile i o našem životima… Vjerujem da je blizu trenutak kad ćemo ponovo poći ususret usamljenima… 

Marija Lukač, animatorica