U našem samostanu „Srca Isusova i Marjina“ u Košutama  dvadeset sestara slavile su duhovne vježbe od 5. do 10 travnja. Slavlje je predvodio fra Mijo Šarčević, kapucin, provincijski vikar, gvardijan samostana u Varaždinu i odgajatelj redovničkih pripravnika. 

U slavlje duhovnih vježbi :“Treba ući čitav, ostati sam a izići drukčiji!“ Način izlaganja, temperamentnost i živahnost voditelja nisu ostavile ravnodušnu ni jednu sestru. Pozorno se slušalo izgovorene riječi, svaka  od nas mogla je primijeniti sadržaj na sebe upravo ondje  gdje je „hramala“. Lijek i liječnik Isus Krist, čeka nas u vijek. Otac raširenih ruku trči u susret sinu koji se vraća u obiteljski dom, u očevu sigurnost, grli ga i priređuje gozbu. Takav je naš nebeski Otac. Samo On ne mijenja svoj stav prema nama, a mi kao pokvarljiva roba, nismo ustrajni u onome što smo na početku redovničkog  života obećali. Revnost se pomalo hladila, pouzdanje zatajivalo, a vjera nam nije uvijek bila vodilja. Treba napraviti reviziju života, prikazati Liječniku rezove i rane koje nosimo, koje nas bole i koje su nas udaljile od Prve ljubavi. Navezali smo se na mnoge stvari, postepeno smo usvajali duh ovoga svijeta, zaboravljajući da u njemu živimo, ali nismo od njega. Samovolje i individualizam udaljavale su nas jedne od drugih, a neraspoloženje i vidovi nezadovoljstva polako su nam oduzimali nutarnju radost. Samo čvrstom vjerom možemo se vratiti na početak na izvor života, odričući se svih „privjesaka“ koje smo polako prihvaćali (svoje mišljenje, svoju volju, svoju slobodu, svoj automobil, svoju televiziju, svoj mobitel, svoje radno mjesto,svoj stav, internet…) Povratak na izvore uključuje svakodnevni ispit savjesti, čitanje sv. Pisma, dnevno razmatranje i analizu osobnog života. Život je prekratak  da bismo mogli posegnuti za krilaticom -ima vremena-. Gospodin nam je pokazao kako vrijeme brzo prolazi. Jutro je osvanulo sve u bjelini, snijeg je prekrio svaki djelić prirode. Stablo koje je navečer bilo rascvjetalo u nijansama crvene boje, ujutro je imalo bijeli pokrov.  Dan kasnije snijeg se rastopio, više ga nije bilo. Takav je i naš život, -sutra se neće znati ni mjesto gdje je bio-.

Da bismo ponovo krenuli tamo gdje smo davno bili, pa se putem izgubili, potrebno je pronaći mjesto  koje nam je bolesno  i potražiti lijek i liječnika – Isusa-. Vrijeme je da se uozbiljimo. Što je s našim zajedništvom? Kako njega ozdraviti. Što je učinak kritiziranja i ogovaranja? Kako nadići kušnje i izbjeći napasti? Kako se ponašati da nam se ne dogodi da nam samostan bude samo krov nad glavom?

„Treba htjeti  i svaki dan započeti  kao prvi put“ (T. Akvinski)  U vršenju dužnosti  odgovornost nas obvezuje na savjesnost i dosljednost.  Egoizam nas vuče prema dolje, a tolerancija i ljubav prema drugima približava nas Bogu. Pozvani smo biti svjedoci i pokazatelji ljudima Božje ljubavi. To ljudi od nas očekuju, pa nam pokazuju poštovanje i brigu, što se posebno očituje u kriznim vremenima.  Našem duhovnom rastu mnogo otežava nepraštanje i  promatranje nanesenih rana, koje mogu biti realne  ali i po našem mišljenju nama namjerno nanesene. Isus nas opominje da praštamo, jer tako sebe oslobađamo od srdžbe i samosažaljenja. To je put ozdravljenja. Svatko od nas sam će stati pred Gospodinom  koji će nas pitati kao i Kajina:“Gdje ti je brat?“ Iskoristimo vrijeme, nikad nije kasno, možemo krenuti ispočetka. Priznavanje istine o samima sebi rađa u nama poniznošću, a smanjuje oholost, kojoj se Bog protivi. Svakodnevno slavljenje Euharistije, zajednička molitva i adoracija, ispovijed bile su prilika da u ovom prošlom tjednu živimo zajedništvo s našim Gospodinom. 

Pitanje:“Što me priječi da Bog bude središte u mom životu?“, odgovor na ovo pomoći će nam da obnovimo prvu revnost i potpuno prihvatimo Božji plan s nama. Nikada nije kasno!

Pjevanje i predmoljenje  animirala je  s. M. Fanita Jukić

Hvala našem Gospodinu i fra Miji za ovako radosno slavlje duhovnih vježbi.

S. M. L. B.